DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 8/1889 str. 33 <-- 33 --> PDF |
— 363 — To sve može svatko svaki dan vidjeti, pa se bnji za obstanak šuma, i zato hajka na čitavi način šumarenja. Odasvud nas okružilo crno kraško gorje, prieteć budućnosti našem zelengorju, sila se već njegova valja i s ovu stranu Velebita. Ovaj prigovor, ova crna bojazan donjekle je opravdana za ove krajeve, — no pošto se u prvom redu baca čitava srčba nepravedno na šumara, odnosno na njegovo šumsko gospodarenje, moramo odvraćati sa sebe tu nepravednu osvadu i pokazati svietu pravoga krivca. Šumarenje se ovdje provadja po načelih redovite preborne sječe. Najstariji dobni razredi dolaze redovito k svojoj uporabi — mladji ostaju poput pričuvne vojske, dok se ne pozovu, da zamiene svoje stare. I tako to kolanje redovito kola — ne ima daklem bojazni, da će s toga ikada u pogibelj doći šumski pomladak, a niti samo šumište. I sv. pismo veli: „Drvo koje ne rodi, posjeći će se i u oganj baciti." — Ako ovakim postupkom i opuste za čas zeleni dvori svagdanjem oku na dohvatu — nije to pogibelj za šume, već naravna posljedica kolanja. Neka bude to na utjehu onim, koji se boje za zelenborje današnje. No drugo je nješto, što prieti obstanku i životu ovdješnjih šumž, i što drma i trese brižnim šumarom — a to je . . . . — kradja šumska; to je ta hydra za nas! Narod sam za kog se muči šumar jadan, on prieti obstanku šumil. Narod ovdašnji, — sama sirotinja što ju sunce božje prži, ko i one hridine na kojima je porasla — bez šume ni korice kruha steći ne može. Kradja — ona ništi ovdje bez obzira na izreku sv. pisma hametice sve, što joj pod ruku dodje. Kradja ne štedi ovdje niti staroga niti mladoga, nit visokoga nit nizkoga! Golo primorje grne ovamo lakomo na vrletne borike i jelike, a sirota krajišnik lomi šumu redomice, pa ju vozi k nezasitnomu sinjem moru! To mu je jedina zasluga, tako stiče krajcaru, a bez prebijene pare ne može da prikrije svoje golotinje i da jtrehrani svoju sirotčad! A velike su se daće i izdatci danas i u ove hridine zavukle, a zaslužbe ne ima — kamen mu je ne da. Slavonija je daleko — da mu zemlje poda! Proti ovome zlu šumar je slab da vojuje, pa makar valjanu i organizovanu javnu stražu pri ruci imao. — Ta ubit ne smiješ i onako ubijenu sirotinju, a tužiš li ga za odštetu, odkud će ti ju namiriti, kad niti kruha ni soli u kući ne ima? Evo ovako je kod nas. Slavonac iz navike i zlobe ništi šume, a gorjanin naš iz sirotinje, da se prehrani zatorom i kradjom šumskom. Tuj prestaje svaka razprava, kako i na koji način da pomognemo šumam našim. — Daj mo. hljeba, dajmo zasluge ovamo — pa je zlo glede uništenja šuma izkorjenjeno. |