DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7/1889 str. 38 <-- 38 --> PDF |
~ 322 — daće, kakova se zahtjeva, ako mine, ostavši sačuvane u civilisovanom svijetu, Be će tako skoro prestati pružati drvnu gradju prve vrste. Ostavimo ZSL đauas sve drugo, pa se malo pozabavimo oko sgrade, koja je odredjena, da se u njoj siiijesti šumska iiiložba. Sgi"ađa ta nije onako elegantna, kao ona što je biia god. 1878., koje se veoma ugodno sjećamo, no imade u njoj mnogo više originalnosti. Za gradnju je bila potrebita ogromna kolikoća drva, a dovažanje i u obće pripremanje toga drva na mjesto, odredjeno za gradnju, stajalo je znatnoga troška. Na svu sreću nije trebalo gradje kupovati, te po tom nije ona i ništa stajala, jer je dolazila iz državnih šuma. Pogled na glavnu fasadu veoma je ukusan; oba krajnja paviljona urešena su borom veoma dekorativno. Isto je tako i s pojedinim spoljašnim dijelovima, koji su sastavljeni od veoma različitoga neotesanoga drva. Ovo je drvo po sasma novom sistemu veoma sgodno sastavljeno i kora u raznim nuancama veoma domišljato kombinovana tako, da ćini na gledaoca originalan, a ujedno i prijatan utisak. Izvana već pobudjuje pozornost gledaoca nekoliko stupova; ti stupovi podržavaju a ujedno i ukrašuju peristil (trijemove i hodnike), no istom onda, kada stupimo u nutrinu, zadivit ćemo se njihovu osobito zgodnu namještaju. Prizemlje zaprema ogromna ćetverouglata dvorana, nad kojom se uzdiže kao prvi sprat prostran trijem (galerija) na debelim neotesanim panjevima, koji, budući su lijepo u koloni razporedani, sačinjavaju glavni ures sgrade i udaraju joj osobiti biljeg graditeljstva svoje vrste. Taj je biljeg umjetnički, jer ovi debeli panjevi poradi svoje ogromne đimensije sačinjavaju veoma lijepe kolone i podavaju veoma karakterističnu sliku grčkoga ili rimskoga hrama. Evo ovdje je prednost ove sgrade, jer je ideja sasvim nova, a sa šumskoga gledišta veoma ukusna. No nijedna stvar na svijetu ne zahtjeva tako mnogo kao umjetnost: gdje si joj jedanput ustupio mjeita, tu ona hoće da sve nadvisi, da gospođuje. Trebalo bi dakle, da su se za sve kolone izabrala stabla priUčno jednake veličine, koja bi, pokrivena analognom korom, razpoređbom svojom i svojim nuancama bila ugodna, da stvore harmoničan red stupovlja u svojoj cjelini. A ništa lagije nego to; moglo se naći medju hrastovima, kestenima brekinjaraa i t. d. stabala tamne i pravilne kore, pa ih metnuti na prvo mjesto, gdje bi se najbolje mogla vidjeti, da sjete gledaoca na starodrevne one kamene hramove, što su ib vijekovi pocrnili. Bedove stupovlja, sagradjene od stabala svijetle boje, trebalo bi, metnuti na tamnija mjesta, ili još bolje, takva se stabla u obće ne bi smjela upotrebiti. Kad al tamo, čini ti se, kao da se upravo nastojalo sastaviti red stupovlja od najrazličitijih vrsti drveća, što više, čini ti se, da su jednu od najlošije uspjelih kolona stupovlja osobito pomno smjestili na najčastnije mjesto zato, što je sagradjena od jedne veoma rijedke vrsti topole! . . . Ova mješavina tamnih i svijetlih, hrapavih i gladkih redova stupovlja čini nara se, da je najmanje uspjela i mi smo uvjereni, ako i ne znamo, da je graditelj valja da žalio što mora realisaciju uspjele umjetničke novosti žrtvovati djetinjastoj ideji, kojoj |