DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/188902 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— 68 — borova V^ funta jelova 1 „ smrekova ´/2 » Ako nesiješ omaške, nego na brazdice od 6—8 palaca, onda je dovoljno, ako uzmeš samo polovicu gore naznačene množine sjemena. Pošumijivanje Alpa i Pireneja u Francuzkoj. I. Uzroci haranju šuma u Francuzkoj. Uništenju šuma u Francuzkoj položila je temelj velika francuzka revolucija. Stroge naredbe, koje je bila izdala glasovita instrukcija Kolbeitova, biše najedanput uništene. Sume, koje su bile confiscirane samostanima i privatnicima, a isto tako i državne šume bile su najedanputa predane divljemu razoru i grabežu. Za vrijeme od 1789. do 1793. godine bilo je u Francuzkoj posječeno 3,300.000 hektara šume. a to čini 41-25´´/´o sveukupne šumske površine, sto je bijaše u Francuzkoj god. 1788. Haranje i uništenje šuma u Francuzkoj nastavila je političko-ekonomička škola Adama Smita, koja je, kako je poznato, uporavila svoju nauku o slobodi takodjer i na šume, dotično na vlastnićtvo šuma. Mančesterci drže, da država nije sposobna, da vodi šumarstvo, pa stoga im se čini sasvim naravnim, da država prodaje svoje šume privatnim ljudima. Ova nauka održavala se u Francuzkoj sve do najnovijega vremena; francuzka je vlada prestala prodavati svoje šume istom od god. 1870. Za vrijeme od 1814. do 1870. god. prodala je vlada 352.645 hektara šume, što čini 347o od ukupne površine državnih šuma u Francuzkoj. No gotovo jošte veću štetu nanosilo je šumam franzuzkim neograničeno pasenje blaga. Ne valja zaboraviti, da je u Alpama i Pirenejima stočarstvo glavni izvor za podmirivanje životnih potreba tamošnjih žitelja, No ne samo što stoka čini škodu šumi ogrizavajući drveću granje i netom niknula stabalca, nego si stoka utire jošte staze po travnjatom gorskom tlu i tim stvaraju zarod ili početak omojinam (kišom izprano, omi veno mjesto) i dapače gorskim potokom. Veliku štetu nanosi nadalje šumam oganj, što ga veoma često naložu pastiri na pašnjacima za to, da ih poljepšaju i poboljšaju, osobito da unište mnogoljetnu oštriku iz roda Ulex europeus. Ne spominjuć toga, što su često puta plijenom ovakovoga ognja okolo ´pašnjaka ležeći dielovi šuma, uništuje ovakav oganj mnogoljetnu oštriku s njezinim dubokim korenjem, a ona upravo i uzdržava tlo. Kada oštrike nestane, izpire dažd tlo, a gorski ga potoci oduašaju. U Pirenejima pokazivali su mi mjesta, koja su na taj način obraćena u pustoš i gole stijene. |
| ŠUMARSKI LIST 2/188902 str. 27 <-- 27 --> PDF |
^ 69 žitelji mnogih krajeva u Alpama i Pirenejima nijesu zadovoljni tim, da pasu po gorama svoje blago, nego oni uzimlju jošte i iz drugih krajeva blaga na prehranu za neku stanovitu plaću. Tako n. pr. u gore đepartamenta Nizkih Alpa dogone ljeti stada iz provincije, jer tamo ljetna sunčana žega sažge pašnjake i stoka ostaje bez krme. Obično u polovini lipnja, kada snijeg počinje izčezavati iz vrhunca, dižu se na gore ogromna stada ovaca. Tada ti zvonjenje velikih zvonaca, privezanih izpod šije ovnova - vodja, oglušujuć te naviješta iz daljine, da se razaranje i opustošivanje gorskih šuma nastavlja do današnjega dana. To opustošivanje došlo je tako daleko, da pod Larangeom, Misonom, Listeronom, Malijaiom, Les CoriUonsom i u mnogim drugim mjestima đepartamenta Nizkih Alpa samo gdje-gdje strši po koji grumen trave i pokoji hrastić, a veći dio gore posvema je lišen pokrova; vidiš sam kamen, same gole stijene. Imade staraca, kojima je jošte dobro u pameti, da su ove gore bile pokrite velikim hrastovima, koji su donosili dosta veliku korist od kore za učinjanje koža II. Zle posljedice opustoše nju šuma Čim su na taj način gore alpinske i pirenejske bile lišene prirodnoga svoga pokrova, počele su se sve više i više dizati tužbe mjestnih žitelja na ta opustošenja, jer su proljetne i jesenske bujice, prouzrokovane opustošenjem, počele nauašati štetu njihovim cestama, poljama i selištima. Francuzki inžinir komunikacionih puteva Surell pokazao je jošte 1842. god. u klasičkom svojem djelu — „Etudes sur les torreuts des Hautes Alpes" (Studije o bujicama Visokih Apa) — da su sva ta elementarna zla u savezu s opustošenjem gorskih šuma, te da je jedini put do radikalnoga njihovoga odstranjenja u pošumljivanju opustošenih gorskih obronaka. Kako su šume važne za gore, o tom nitko više ne sumnja. Gusto razgranjena mreža korenja drveća učvršćuje tlo i priječi, da ga odnese potočna voda. Šumsko tlo puno pregnoja i pokrito mahovinom upija veoma mnogo vlage; tako 1 kub. met. mahovine može da upije 280 kub met. vode. Napokon pada u šumi na tlo samo 75% zračne oborine, a 257o ostaje na hšću i granju i izparuje se opet u zrak. To pak, što zračna oborina ostaje djelomice na lišću i granju drveća, veoma je važno za gore. gdje pada razmjerno mnogo više oborine, nego u dolinama. U središnjim Alpama pada godimice od 1600 do 2000 oborine, u Pirenejima dapače i do 3000 mm.; imade dana ?a 100—130 mm. zračne oborine. Ova masa vode padajući po golim, rašća lišenim stijenama proizvodi svojim padom s visine od nekoliko stotina i hiljada metara ogromnu živu silu. Ona izpire tlo, odnosi kamenje i spušta se u lavi podobnim potocima u doline, gdje užasno opustoši puteve, razori mostove, odere polja i čitava selišta, s kojih su opustošenja francuzke Alpe, osobito pak okolica Barcelonetta, došle na tako žalostan glas. |
| ŠUMARSKI LIST 2/188902 str. 28 <-- 28 --> PDF |
— ro ni, sto je franzuzka vlada učinila, da se ograniči opusto šivanje šuma i da se gore opet posu me? Nikada nijesu ove nevolje dosegnule tolikoga razmaha, kao god. 1856.; šteta je bila te godine procijenjena na 200 milijuna franaka. Vlada nije dalje mogla da bude indifirentnini gledaocem narodne nevolje, te je bila prinuždena, da narodu pruži pomoćnicu ruku. Kada su 28. lipnja 1860. god. i 8. lipnja 1864. god. bili izdani od Napoleona III. zakoni, bio je položen temelj pošumljivanju Pireneja, Severna i Alpa. Zakon od 28. lipnja 1860. god. određjivao je, da se dade podpora onim obćinama i privatnicima, koji bi željeli primiti se posla oko pošumljivanja onih gorskih krajeva, za koje je obćenito priznao, da bi bili na obćenito dokro, kad bi se opet zasadili šumom. U slučaju, kada sami posjednici ovakovih krajeva nijesu imali sredstava, da ih obrate pod šumu, vlada bi se sama primala posla oko zašumljivanja; kod toga je vlada imala pravo zadržati si polovinu pošumljene površine dotle, dok joj se nije naplatila glavnica s kamatima. 8 lipnja 186 t god. izdani su dopunjujući zakoni i različne odredbe, medju ostalimi i to, da se što brže i što jeftinije učini kraj toj strašnoj bijedi tako, da se goli gorski obronci i stijene pokriju busenom (gazonn ement), a to je mnogo jeftinije, nego da se na tim mjestima zasadi šuma. No pokusi izvedeni u većim razmjerima pod Fauconom i Sanieresom (depart. Basses Alpes) doskora su pokazili, da busen ne može da nadomjesti šumu Čim je pala prva ploha, mjesta pokrita busenom bila su izprana, a busen su odnjeli nabujali potoci. Prednost šume postade odtada svakomu jasna i od tada se počelo tražiti spasa razorenim gorskim krajevima j edino u p´ošumlj i van j u. Zakoni od I8u0. i 1864. god. ostadoše u kreposti do posljednjega vremena. 4. Aprila g. 1882. zamijeni te zakone drugi zakon, u kojem i leži temelj svim radnjam o pošumljivanju gora u Francuzkoj. Vladi je postalo mogućnim, da izvodi radnje u većim razmjerima; u interesu samih radnja ne uzima vlada privatnoga posjeda, koji je pošumila samo na vrijeme u svoje ruke, dok joj se izplati potrošen novac, nego vlada i kupuje ovakove krajeve od privatnika; obraćeno je takodjer dovoljno pažnje i poboljšanju pašnjaka. Vlada daje podpore obćinam, koje su pripravne, da poprave svoje pašnjake iztrebljajući n. pr. škodljive za stoku biline, pobirajući i odstranjujući kamenje, gnojeći ih i natapajući. Ovakovim se načinom povećava produktivnost tla; razmjerno manja površina daje isto, što se je prije dobivalo iz ogromne površine iztrošenoga i izsisanoga gorskoga tla. Ovakovim evo načinom ne trpi žiteljstvo gorsko nikakve štete od razširivanja šuma, jer se vlada brini i za glavni uvjet njihove eksistencije — za stočarstvo. Francuzka se vlada ne ograničuje samo na to, da daje podpore za poboljšavanje pašnjaka, ona se zajedno s tim bavi i oko toga, da se stočarstvo temeljito promijeni — da se postepeno predje od ekstensivnoga ovčarstvo k intezivnomu timarenju rogatoga blaga za muzenje. Za taj cilj osnovala je vlada u gorama nekoliko družtava za vodjenje racionalnoga gospodarstva sa sirom. |
| ŠUMARSKI LIST 2/188902 str. 29 <-- 29 --> PDF |
— 71 — Za rukovodjenje poboljšanja pašnjaka naznačeni yu u Alpama, Pirenejima i Sevennama posebni šumarski činovnici — to je posebna vrst šumarske službe u Francuzkoj „etudes d´amelirations pastorales" (Studije o poboljšanju pastirstva). IV. Pošumljivanje gora prirodnim načinom. Sva ona mjesta, na kojih ima jošte trave, ili barem ostrva travnjastih s pojedinim, od stoke obrštenim stabalcima, mogu se obratili pod šumu, ako se samo zabrani dalnje pasenje. Čim se udalji stoka, počinju se takova mjesta pokrivati podrastkom, a obrštena se drvca počinju brzo omladjivati. Ako se u gori ne pase, to se i gole stijene pokriju šumicom, ako je samo u blizini šuma. Priroda i vrijeme izpunjuju ovdje posao šumarov. Dellassasseigne, inspecteur des forets u Daksu, pripovijeda, da su se mnogi pašnjaci u Pirenejima pod Larunsom pokrili hrastovim podniladkom, čim se je prestalo pasti. U departamentu Nizkih Alpa iiiiade jedan pašnjak, na kojem se prestalo pasti pred petnaest godina s toga, što se je trava tako izrodila, da je više stoka nije htjela pobirati. Na sjeveru tomu pašnjaku leži šumica od jele, ariša, smreke i bukve. Sada je čitavi stari pašnjak u površini od 600 hektara pokriven liepim podmladkom. Drugi primjer ovakovoga prirodnoga pošuniljivanja pašnjaka imade na podnožju Cirque de Gavarnie u Pirenejima. Ovdje se vidi na golom obronku, pokritom kršjem, mlada šumica od bukve, bukve s jelom i od čiste jele. Sjeme je, kako se očito vidi, donesao vjetar iz obhžnje šume, što leži malo niže po bregovima, Gave de Pau;čim se ide više, tim su drvca manja i manja. Podmlađak se ovdje s toga sačuvao, jer se ne pase, a nije se paslo za to, jer nije bilo trave, nego golo kršje. V. Umjetno pošumljivanje. Tamo, gdje nema trave, gdje je vodom izpran sloj tla, gdje ima dubokih pukotina, omojina, odrova (vodom ođrovanih mjesta) i odvali, tamo više nema nade, da bi se gora mogla pošumiti prirodnim načinom, tamo je neobhodno nuždno energično sudjelovanje čovječje ruke, sudjelovanje vješta šumara. U takovimi slučajevima nije dovoljno, da se drvca posiju ili posade, nego je unapred nuždno, da proizvede čitavi red pripravnih inžinirskih radnja za to, da se nastali već odrovi zadrže, da se dalje ne ruše, a takođjer i za to, da se priugotovi zgodan sloj tla za rastenje drveća. S ovimi posve originalnimi radnjami u Francuzkim Alpama i Pirenejima vrijedno se je upoznati u svim njihovim potankostima. U Alpama viditi je sve tipove ovih radnja na putu od Digne do Barcelontte, a osobito u okolici posljednjega ovoga grada, u Pirenejima pak pod Beregesom i Cauteretsom. Radnje u Alpama opisane su veoma potanko u prekrasnim djelima: Demontze j — Traite pratique de reboisement du gazonnement des montagnes. Pariš 1882, i Prof. Dr. A. Freiherr von Seckendorff |
| ŠUMARSKI LIST 2/188902 str. 30 <-- 30 --> PDF |
— 72 — — Verbauung đer "VVildbache, Aufforstung und Berasung der Gebirgsgiiiude. Wien. 1884. Oba djela snabdjevena su atlantima, koji podpuno razjašnjuju sav tečaj radnja. Svatko, tko se želi potanko upoznati s tim radnjama, naći će u ovim djelima mnogo podataka. Ovdje ćemo posve u kratko razložiti tečaj radnja najprije u Alpama, a zatim u Pirenejima, držeć se u glavnom onoga, što smo sami vidili, a dozvoliti ćemo si podrobnije razložiti ono, česa u gore pomenutim djelima nema. Radnje za pošumljivanje gora počinju se reguliranjem gorskih potoka ili bujica. Toga radi treba najprije, da dademo pojam o gorskom potoku (fraucuzki: torrent, njem: Wildbach). Ne valja misliti, da je to neprestano sekući, nepresušni potok vođe. To je izdubina, žlijebina, koja se strmo spušta u niz i samo se od vremena do vremena napunja vodom (n. pr. kada snieg kopni, za velike kiše); tada se po njoj spuštaju burni potoci noseći sa sobom kršje, pijesak, ilovaču i t. d. Suha žlijebina pretvori se u šumni, grozni, sve razarajući gorski potok, kojega živa djelatnost ne traje ipak dugo, često samo njekoliko sati. No s toga. što se ona često ponavlja i to uvijek istim smjerom, vuče ona sa sobom veoma važne posljedice. Žlijebina raste sve više u svojih razmjerih, prima sve više i više pobočnih grana, koje ju jačaju, potoci dižu i nose kršje i druge gorske odpadke, te ih ostavljaju u dolinama. Tim se zatrpaju gorske rijeke, izadju iz svojih korita, zasiplju plodonosno tlo i učine mnogo i mnogo drugih nevolja. Tako je potok Rion-Bourdoux, jedan od najstrašnijih gorskih potoka francuzkih Alpa, zasipao pijeskom i kršjem do 200 hektara plodonosnih njiva. Vž,lja li se potok po kamenom koritu, ne čini on ni iz daleka toliko nesreće, koliko tada, kada teče po naplavnoj formaciji (erratische, angeschwenimte Formation). Za to, da se paralizuje u takovom slučaju razorna njegova djelatnost, valja uvrstiti gornji površni sloj naplavne formacije, a u koritu potoka posagraditi čitav red zaprečnih zagrada (barrage, Thalsperre). Tlo se može samo tako s uspjehom utvrditi, da se stvori živi rastlinski pokrov. Zatim treba nastojati, da korito potočno bude podpuno utvrdjeno, da gorska voda ne može odnašati naglavina, kamenja i t. d. No izkustvo je pokazalo, da se to ne može zapriečiti, sagradivši na ušću potoka u dolinu veliku zapi ečnu zagradu, zograda ta ne može suzdržati čitavoga potokom nanesenoga materijala, te se je bojati i velike elementarne nesreće, ako se ta zagrada provali. Da se zlo radikalno izliječi, valja cijelim kontom potočnim posagraditi zagrade, a površno tlo utvrditi živim pokrovom sve do najmanjih ogranaka potočnih. Ovdje počinje njegova razorna sila, ovdje, u samom početku, valja ju ubiti. Gorski potok sa svim svojim pobočnim ograncima, ili čitavi sistem susjednih potoka, kod kojih valja poiuzeti radnje istoga karaktera, sastavljaju jednu gospodarstvenu cjelinu, koju u Francuzkoj nazivlju perimetrom. Kad su jedanputa granice ovakovoga perimetra opredieljene, tada se pristupa k probijanju staza i puteva do najviših i najodaljenijih točaka prerimetrovih, a na različitim visinama stoje dašćare za radnike i službeno osoblje. Putevi su u go |
| ŠUMARSKI LIST 2/188902 str. 31 <-- 31 --> PDF |
— Ta rama od velike važnosti ne samo za to, što olakšavaju dopremanje gradjevnoga materijala, nego i za to, žto oni ujedno služe za odvažanje drveta, koje se je prije spuštalo s gore, a ovi su spustovi na mnogim mjestima uzrokovali i olakotili stvaranje gorskih potoka. Kada su putevi i staze probite i dašćare posagradjene, pristupa se k radnjama oko regulacije gorskih potoka. Počinje se gradjenjem zagrada. Zagradama je ovim zadaća da susdržavaju odvale i odrive i da umanje strminu potočnoga pada i tim zaustave valjajuću se masu vode. Zagrade su žive i mrtve. Prve se prave od fašin^ (fascinage, Faschine) i vrbovih kolčića; zatim od vrbova pruća, koje se opleće oko zabitih kolaca; dobro je, što se vrbovi kolčići ukorene i porastu te površno tlo sve više i više utvrdjuju. Mrtve zagrade prave se od kamena. No drvene zagrade nemaju ni iz daleka onog i znamenovanja, što ga imadu kamene; u Francuzkoj ih sada već prestadoše graditi, jer nisu, budući da ih valja često popravljati ni malo jeftiniji. Kamenih zagrada imadu tri vrsti: cimentovanih, suho zidanih, (trockene Mauerung) i mješovitih; kod posljednih je vanjština cimentovana, a unutrašnjost suho zidana. Najtrajne su dakako cimentovane zagrade, no zato su one i najskuplje. Mješovite zagrade znatno su jeftinije, te mogu cimentovane u mnogim slučajevima podpuno zamijeniti. Žive se zagrade grade na konačnim ograncima potoka; duljina im zavisi od mjestnih prilika, a visina im je oko ´/^ metra. Kamene zagrade suho zidane grade se često mjesto živih i to ondje, gdje ima u obilju kamena; visoke su oko metra. G. Tratodas počeo je zadnjih godina s velikim uspjehom upotrebi] i vati u perlmetru (području) Seyne borove prutove mjesto skupih živih plotova. On razprostire uzduž korita red borova granja u duljini od 2—2y2 met.; granje se postavlja tanjim krajem gore; sloj granja pričvršuje se odozgora popriečnimi drugovi, koji se opet pričvršćuju na s obadviju strana potoka zabite kolce. Potočna voda nanaša zemlju i izpunja sav prostor medju granama; takovim se načinom korito izravnjuje; zemlja se naskoro pokrije travom, a kad to bude, počinju se posadjivati drvca. Ako je korito veoma duboko, to nije dovoljan jedan red granja, za to se u takovom slučaju na naneseni sloj zemlje postavlja opet red granja, pa ako i to nije dosta, postavlja se i treći red. Ovakav način izravnjivanja krajnih ogranaka potočnih nije skup, osobito ako imade u blizini borova šumica, koju valja nroredjivati. Cimentovane i mješovito zidane zagrade grade se ondje, gdje imadu znatno uzvisiti potočno korito i suzdržati veliku masu naplavina, odlomljena kamenja i t đ. Vehčina ovakovih zagrada veoma je razhčria. Najveća što se vidjeti može je kod Riou-Bourdoux-a pod Barcelouettom. Cimentovana je i visoka 12o met., od čega je 8 m. nad, a 4*5 m. pod zemljom; debela je 3´2 m , a duga — 83"5 m. Za izticanje vode imadu u toj zagradi, koja se pričinja kao visoka kamena stijena popriek potoka, dva reda poluokruglih okana; u gornjem je redu 6, u doljnjem 5 okana U nutrašnjosti okana uzidane su željezne rešetke, gdje ne |
| ŠUMARSKI LIST 2/188902 str. 32 <-- 32 --> PDF |
—. 74 — uzmogne proizlaziti veliko kamenje. Sa spoljašne strane zagrade imade čitavi red contreforta (zaštitni stupova). Ova zagrada stojala je 150.000 franaka, a sagradjena je god. 1882. pod rukovodstvom jednoga od najznamenitijih djelovatelja oko pošumljivanja Alpa, Sardi-a. Kad je on sastavio projekt te grandiozne i jedine u svojoj vrsti omašne gradnje i pokazao ga Demontzey-u, rukovodiocu svih radnja o pošumljivanju gora u Francuzkoj, reče mu taj bacivši plan: „vous etes fou!" (vi ste luđi!) No Sardi-u podje ipak za rukom osvjedočiti ga o faktičnoj možnosti gradnje od sebe projektirane zagrade i dobije napokon riješenje, da može na svoju odgovoi´nost izve.sti tu u čitavim Alpama najveću kamenu zagradu. Ta zagrada štiti sada sve ostale radnje u Riou-Bourd()ux, koji je najopasniji od svih potoka u departamentu Nizkih Alpa; on ujedno priječi da ne izpuzi crna masa liasa (smedja jurska formacija), na kojem je seoce Servie r malo ne posvema ostavljeno od žitelja radi oHte pogibelji, da i ono ne izpuzi zajedno s liasom. Kod gradjenja velikih zagrada (barrages de retenues) gleda se na to, da se potočno korito izravna, podigne i razširi. Kada se prostor izmedju podignute kamene stijene i izmedju bokova gorskih obronaka izpuni naplavinom, tada se počinju graditi nekoliki zapori po ograncima potočnim. Tako se postupa, dokle se god čitavo potočno korito ne uzvisi; čitav red ovakovih zapora znatno umanjuje brzinu i silu vode. Za otok vode ostavlja se uzki obzidani kamenjem žlijeb, kojemu se s obadvijuh strana pozabijaju vrbovi kolčići, medju koje se sade vrsti crnogorice i bjelogorice. U perimetru Seyne upotrebljuju s velikim uspjehom sadjenje vukodržice (Hippophae rhamnoides Linn.) uz krajeve regulirana potoka Ovaj se grm veoma rado i tada prima, kad mu je korijen oštećen; on pušta mnogo izdanaka iz korijena 2—3 metra oko sebe, a gustim razgranjivanjem svoga korijena jako dobro utvrdjuje površno tlo. U perimetru Sanieres-a viditi je ovaj način učvršćivanja potočnih obala vrbovim prućem. Pruće stavljaju čitavom duljinom i s granjem u izkopane jame tako, da se deblji kraj pruća nalazi za 40 ctm. niže od korita gorskoga potoka. Jame se opet zagrnu zemljom, a štršeće nad površinom zemlje krajeve granja odrezuju ravno sa zemljom. Pruće ovako može biti neprestano vlažno, a svojim izdancima utvrdjuje tlo. U perimetru iste rijeke upotrebljava se jošte ne bez uspjeha ovaj način posadjivanja vrbova pruća za utvrdjivanje tla. Izkopa se okrugla jama s kosimi stijenami, gornji joj je premjer oko 1 met., dubina oko ´/a metra, po stijenama se postavlja 30—40 ctm. dugo pruće 5-10 ctm. razdaleko. Poslije se toga jama zatrpa zemljom, a odozgora se postavi red kamenja, da zemlju prignjete. Taj je način poznat tamo pod imenom plantation en corbeille (mi bismo kazali; sadjenje u obliku košare). Takovim se sadjenjem dobivaju kite vrblja, koje izvrstno utvrdjuje tlo gusto izprepletenim svojim korenjem. U Bourgetu izvedeni su veoma uspješni pokusi sadjenja ,en corbeille,, s raznim vrstima bjelogorice — s jasenom, klenom i t. d. |
| ŠUMARSKI LIST 2/188902 str. 33 <-- 33 --> PDF |
— 75 — S radnjama oko reguliranja gorskih potoka stoji u svezi i drainiranje (izsušavanje) izpuzlina Obrazcima za takove radnje mogu služiti perimetri rijeka Sanieres i Riou-Chanal, obadvije pod Barcelonettom. Da se iz tla odstrani suvišna vlaga, grade se ovde tri vrsti kanala. Prvo: odkriven i (široki odozdola oko 1 met., duboki oko ´jt met); dno i bokovi kanala pokrivaju se kamenjem. Drugo: pokriti, bez otvora za iztjecanje vode; kanal je dubok r5—2 met., širok je odozdola — 40 ctm. odozgora oko 1 met ; dno se pokriva plosnatim kamenjem, a i sam se kanal napunja kamenjem, i to se odozdola baca poveće okruglo kamenje, zatim sve manje i manje; kanal se izravna nasipanim pjeskom. Treće: pokriti, s otvorom za iztj ecanj e; ovi se razlikuju od predjašnjih samo tim, što imadu na dnu otvor za odtjecanje vode složen od plosnata kamenja; na taj se otvor nasiplje kamenje i pokrije pijeskom kao i kod predjašnjega; to je najskuplji, ali ujedno i najbolji kanal za izsušivanje. VI. Radnje oko pošumljivanja gora. Razmotrivši u glavnim crtama radnje oko reguliranja korita gorskih potoka, preći ćemo sada na radnje oko pošumljivanja. Sve radnje oko reguliranja potoka imadu konačni cilj samo taj, da priprave čvrsto tlo za nasadjivanje šume, prirodnoga pokrova gora. U pošumljivanju gora treba da mi ugledamo, da tako kažemo, vijenac svih radnja: samo šume, kojih su gore kojim mu drago načinom lišene, mogu vratiti gorama njihovo prijašnje ekonomičko znamenovanje ; u tih pak šumah valja voditi gospodarstvo visoke šume, u kojem se opet valja držati preborn e sječe. Sječa do gola i gospodarstvo nizke šume treba da bude odavle sasvim izključena s jedinoga toga razloga, što se gorsko tlo ne smije podnipošto sasma lišiti pokrova. Gospodarstvo visoke šume s mladom, tlo zaštićujućom šumicom — eto, to je idealna zaštitna gorska šuma. Izbor vrsti drveća igra veoma važnu ulogu u svim radnjama oko pošumljivanja; za gore je taj izbor ne manje važan nego za doline. U Alpama do 600 m. iznad površine morske razprostire se osobito uspješno od bjelogorice: Quercus ilex, od crnogorice — na vapnenom tlu — Pinus halepensis, na pješkovitom — Pinus maritima; od 600—1000 metara visine: Quercus sessiliflora, Pinus silvestris i Pinus austriaca; od 1000—1600 m. razprostire se Pinus uncinata i Larix europaea. Obadvie ove vrsti drveća ne dadu se u ovoj visini nadomjestiti drugom kojom vršću. Ar ž, to pravo gorsko drvo, uzpinje se u Alpama do veoma velike visine, na visini gotovo 3000 m. nadje se na južnim obroncima jošte po koji eksemplar. Na većoj jošte visini nego ariž raste samo limba (Pinus cembra); medju 1500 i 2000 m. nalazi se limba pomiješana s arižem; u većoj visini od 2000 m. raste samo limba. Bukva, jela i omorika ne mogu se, to se razumije, upotrebljavati za pošumljivanja golih gorskih obronaka; no zato se mogu s većom korišću uvadjati |
| ŠUMARSKI LIST 2/188902 str. 34 <-- 34 --> PDF |
— 76 — u zasnovane već nasade takovih vrsti, koje ljube svjetlo, makar u borove nasade, kao podmladak za zaštitu tla. Najjednostavniji je način nasadjivanja šumS, - sijanje. U ostalom se sada sijanje veoma rijedko upotrebljava, mnogo rjedje, nego što je to prije bivalo. Nad perinietrom Riou-Chanal-a u visini od 2000—2200 met. uzdiže se prekrasni mladik, koji je proizašao od sjetve god. 18G4. i to je bio posijan ariž bacanjem po snijegu. U perimetru Seyne stoji u visini od 1000 m. gusti mladik od vrstt: Pinus silvestris, P. austriaca i Larix europaea, za koji vele, da je posijan 18G3. god. G. Tratoba s tvrdi, da neko sjeme, bačeno u tlo pred 20 god´na, niče istom sada. Po tom bi jošte iz mnogih sjetava, u koje smo već svaku nadu izgubili, proizaći s vremenom gusti mladici?! Najviše je sada u porabi način nasadjivanja šuma s a d j e n j e. Kulturni materijal odgaja se u privremenim razsadnicima, postavljenim na različitoj visini. Prednosti su ovakovih razsadniba očevidne : 1. Biljke se odgajaju pod istim klimatskim i zemljištnim uvjetima, pod kojima će kasnije rasti i razvijati se; 2. Prištede se troškovi dopremenja kulturnoga materijala; 3. Trošak za osnivanje i uzdržavanje privremenih razsadnka mnogo je manji, nego trošak na stalne razsadnike. U ravnim mjestima nemaju razsadnici greda (slogovi), na obroncima se zemlja podijeli na više stupnjeva, pak je svaki stupanj jedna greda. Sjeme se sije u redove 15 cmt. udaljene medjusobno, redovi idu obično od zapada na iztok. Da se u tlu uzdrži što više vlage, preporučaju, da se medju svaka dva i dva reda naslaže jedan red kamenja; kamenje ovo ne samo da zadržava vlagu u tlu priječeć izparivanje, nego jošte čuva ponješto svojom sjenom netom niknule biljke od sunčane žege Obćenitoje pravilo, da se sade jednogodišnj e biljke od Pinus halepensis, P. maritima, Pinus pinea; od P. silvestris, P. austriaca, P. uncinata i Larix europaea dvo- i trogodišnje ; napokon od P. cembra i Picea vulgaris 3—5 godišnje biljke. Sa zemljom na korijenu (en motte) presadjuju se samo biljke iz obližnjih šuma na takove gorske obronke, koji su pokriveni samo kršjem (clappe). Obćenito se presadjuje s golim korijenom. Sadi se u jesen. Na hektaru se priredi 7000 mjesta prekopanih i urahlenih lopatom ili motikom do 40 ctm. dubine, i na svako se mjesto sadi po jedno drvce, ako se sadi bjelogorica; po tri u svježniću (par potet, par toufe), ako se sadi crnogorica; tako dolazi na hektar 7000 komada bjelogorice ili 21.000 crnogorice. Trošak na sadjenje jednoga hektara iznosi oko lOO franaka s dopremanjem kulturnoga materijala, no bez troškova za sadnice. Svako se mjesto oblaže kamenjem, samo ako ga imade u blizini; obično se uzimaju tri kamena za svako mjesto; jedan se poveći metne sa strane prema vrhu gore, dva druga pomanja malo niže sa strane. Kamenje sadržava vlagu u tlu, brani, da voda ne izpere zemlje od drvca ili da ga ne zatrpa zemljom. Napokon valja paziti i na to, da kamenje ne bude plosnato i tanko, već okrugljato i koliko je moguće |
| ŠUMARSKI LIST 2/188902 str. 35 <-- 35 --> PDF |
~ 77´ _ bijele ili sive boje. Zišto? Ćujmo! Neki nam je brigadie r pripovielao, da je jednom ogiedavajuć posađjena stabalca, koja su bila obložena crnim kamenjem, našao sva izpaljena od sunčane žege. Na otvorenim, suhim južnim obroncima, osobito u toplom pojasu, veoma je nuždno učiniti tlo rahlim, i tim mu uzdržati vlažnost. To se postizava sadjenjem, poznatim pod imenom System Coutourier ili plantation en cordon (stupnjevito sadjenje — cordon = kraj, okrajak, obronak). Na izvjestDom obronku izreže se tlo na stupnjeve udaljene medjusobno 2 ra. i s višega baca se na niži, kojemu se na dno postavljaju kolčići od vrbe, biele akacije i t. d. Na godinu se zasiju stupnjevi travom (grahorkom, esparcettom), a sliedcće se godine sadi crnogorica. (Svrgit de se.) Državne šume u Norvežkoj/ Uprav a državnih šuma postoji u Norvežkoj istom od najnovijega vremena. Do 1860- godii.e bile su državne šume povjerene obćim upravnim organima, samo u dvjema šumicama bili su specijalni šumari. Ne samo da u takovom stanju nije moglo biti ni govora o kakovom šumarenju, nego ni čuvanja šuma pravo govoreći nije ni bilo, budući da nije bilo nikakovih lugara. Kada su šume takovim načinom došle u veoma nepovoljan i žalostan položaj, obratio je napokon norvežki „storting" (narodna skupština) pozornost na tu važnu granu gospodarstva. Prvi korak na bolje bio je taj, da je vlada poslala dva mladića, da se naobraze u Njemačkoj za šumare. Godine 1860., kada je već bilo nekoliko naobraženih šumara, podijeljene su šume u okružja. S početka nije bilo nikakove centralne šumarske uprave; istom 1874. godine bude imenovan šumarski nadzoi^nik, koji je do god. 1878. bio podčinjen ministarstvu za nutarnje poslove, te pak godine sjedinjena je šumarska uprava s ministarstvom fiuancijš,, kako je to i danas. Šumarskih viših zavoda nema u Norvežkoj. Imade samo tri niže šumarske škole, utemeljene god. 1875., 1880. i 1884. U tim se školama pripravljaju lugari za svoju službu. U svakoj imade 10—12 ljudi u dobi od 18 do 30 godina. Za obučavanje ne plaća se, samo se polaznici sami uzdržavaju. Za sve tri škole imade stipendiji u iznosu od 700 krona (krona = 0*55 for.). Naučna je osnova dosta obširna, nije baš tako primitivna, kako bi čovjek misho. Obuka traje dvije godine, a učitelji su mjestni šumari na dvjema školama, treća imade posebnoga ravnatelja. Površina šuma, koje stoje pod državnom upravom, iznosi do 2,032.850 hektara. Stanje šuma veoma je nepovoljno. Kad je šumarska uprava dala pregledati šume, našlo se je, da su, izozam najsjeverniju pokrajinu Finmarken, najljepše i najdragocjenije šume bile prodane privatnikom, a od onih, koje su 7 |