DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1889 str. 2 <-- 2 --> PDF |
Pismo iz Slavonije * šume brodske imovne obćine mogu se po vrsti drveća i položaju tla podieliti u dva karakteristična razreda. U jedan razred valja ubrojiti velebne naše hrastike, koji su porasli u nizinah na dubokom i svježem diluvijalnom tlu. U drugi pako razred one šume, koje su iznikle na briežuljcih. Glavna vrst drveća vidjenih naših hrastika jest, kako se samo i po sebi kaže, hrast lužnjak. On je liepa i visoka rasta. Deblo mu je ravno kao svieća, kora crvenkasto-smedja, dugačko i veoma pravilno razpucana. Grane tjera lužnjak u visini od 6 — 8 mt. samo onda, ako je u mladosti u razgaljenom stanju živio, inače je čist sve do krošnje. Njegove grane dugačke vodoravne su ili prema zemlji nagnute, riedko obrnute prema krošnji. Krošnja uvu je sieda i riedko kada se zeleni na vrhu. Žila srčanica, pošto je funkcije svoje dovršila, ´obamrla je, pa našeg gorostasa drže samo postrane žile, koje su se na površini tla silno razgranale. S toga pati lužnjak od prolietnih i jesenskih vjetrova mnogo. Za izvale i vjetrolome dobili smo mi godine 1887. ogromnu svotu od 24.728 for^95 nč.´Za pravo morali bismo mi ovdje razlikovati dvie suvrsti lužnjaka, ranoga naime, koji koncem ti-avnja lista, i kasnijega, koji se zeleniti počima tek u prvoj polovici svibnja Kako se razlikuje jedna suvrst od druge nije do sada još poznato. Medju kukcima najveći mu je neprijatelj „gubar", koji na njemu u silnoj množini živi, zatim „hrastov skarambeč" (cerambix heros), kojega-I^^N^^e-^ belimi svojimi prohodi lužnjakovo deblo tako nakazi, da se ono jedino za rabiti može. Manje na lužnjaka navaljuje „hrastov pisar" (Xyloberus p graphus) i na mlada stabla „hrastov buhač" (Haltica erucae), kojega proljeću g. 1887. u dostatnoj množini vidio u zabrani ,Vrabčani". U bilinskom carstvu tajnocvjetke su mu najveći neprijatelji. Vel´ žina gljiva živi na lužnjaku i u okolišju njegovu, rekao bi skroz nef´ ako se život njihov pobližje promotri, to se mora zaključiti, da su metnici njegovi, koji ga svojimi miceliji razaraju. Veoma rado živi t. z. „Zec gljiva", koja se mora njegovim nametnikom tim sigurnije bo se već i prostim okom opaža, da je deblo, na kome ta gljiva razoreno. Drvenina je izpredena sa bezbrojnimi miceliji sad svietlij´ sitije boje. Zec gljivu nalazio sam i u šupljini lužnjakovoj i na panj. Mimogred budi rečeno, da je ta gljiva veoma tečna i da znade , narasti, da ju jedan čovjek nemože noisiti. Od bolestih je crvena trulež najobičnija, dočim se biela tru redje pojavljuje. * Ovo III. pismo je nastavak onih, priobdenih u našem organu za god. nu svako pismo za sebe sadržaje posebnu cjelinu. V |