DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1888 str. 16 <-- 16 --> PDF |
- 242 — 13. U pogledu točnosti procjene drvnih gromada preporuča se kod diobe šuma osobito posebni postupak, te: a) ako drvne ciene u obće vrlo nizko nestoje, ima se pretežniju porabiiu gromadu drva izbrajanjem i klupiranjem stabala procjeniti, a tako isto i poti štena stabla starijih porastlina. Samo drvne gromade proredjivanja i mladjih porastlina imadu se ustanoviti izradbom povećih pokusnih ploha. Kod izvanredno nizkih drvnih ciena mogu se pravilne porastline, kod kojih je starost (doba) približna najpovoljnijoj obhodnji primjereno velikimi pokusnimi plohami procjeniti. b) Glede još za porabu nedozrelih porastlina primjećuje se, da se netaknuto ostat imajuće drvne gromade do one dobe, do koje se može računati na njihov dojdući prihod, procjeniti imadu iU sredstvom povećih ploha, ili izbrajanjem i klupiranjem na njih nahodećih se stabala. —k— Zanimiv dogodjaj u lovu. Nije šala, odlučio sam u lov na medjede, na što nikad prije ni pomislio nisam, dok nezačuh, da će lugar S. sa nekojimi vodici, koji znadu potražiti medjedov brlog. Toj njegovoj namisli veoma sam se čudio. On da će u lov na medjede, — ta on nije lovac, a nije baš ni toli odvažan. To me baš usokoli. Prem nisam ni ja strastven lovac, ali ipak mogu biti dogodice odvažan, te odlučih čvrsto u potragu za medjedi. Kad sam se posije te odluke sastao s lugarom, upitav ga, je li je istina, da će ići u lov na medjede? On mi odvrati: „Uprav sam gosp. šumar došao prijaviti vam, da dva čovjeka Jezeranca znadu za medjedov brlog, pa ako imate volju, mogli bi ga s njimi potražiti". To mi se je svidjalo, te mu odmah naložih, da 9. veljače t. j . u četvrtak rano u jutro sa obojicom vodica dodje u stan na Vrh Kapele. U taj čas pristupi k meni i neki seljak iz Modruša i kaže: „Gospodine i ja znam za dva brloga. Dobro — odgovorih mu — dodji i ti u četvrtak, pa ako budemo sretni liepo ću vas sve nadariti. 9. veljače svane na Vrh Kapele liepi zimski dan. Sunce pomaljajuć se na vedrom plavetnom nebu, kan da poklanja svoju blagodat samo zato, da vidi posljedak znamenitog poduzeća, koji će se tog dana u Kapeh odigrati, nu to mu danas sudjeno nije, jer će prije glavnog prizora ođputovati u druge krajeve. Gora obavila se bielim sniežnim plaštem, a sunčani traci odrazujuć se o sitne sniežne pahuljice, ne dadu oku dulje vremena gledati u svjetlucanje plašta. Prvi red uz drum stojećih jela pričinio mi se na prvi pogled kao red velebnih alabastrovih piramida ili kao u svečanom ruhu red orijaških niemih stvorova, koji očekuju, da im izpovjedim naumljeni moj današnji posao. Nu toga im ne treba, — ta i onako će svemu svjedoci biti. Sunce je već dobrano poodskočilo, a nikoga neima. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1888 str. 17 <-- 17 --> PDF |
— 243 — Ja se nešto žurim, a sam neznam ćesa se prije latiti. Izidjoh pred kuću, sjedoh na klupu i čekam. Evo jednoga, ide sam, a na ramenu mu sjekira, a u ruci dva para krpalja, jer je dubok snieg, pa se bez njih po šumi ići nebi moglo. Modrušanin je! Buduć krpalja još nisam imao na noguh, hoću da jih obučem i pokušam koracati Za 6as bijahu na noguh, i odoh u najveći snieg gaziti. S početka išlo nespretno, nu za nekoliko časaka mogao sam i trčati. Kad sam se umorio, dao sam je skinuti i opet sjcdem i čekam. Već je deset sati, a lugara nit one dvojice neima te neima. Što da radim? Što bi to moglo biti? Drugda bio bi lugar već zorom uranio na opredieljeno mjesto. Jošte ću čekati, dan je nešto dulji. Odoh u stan, uzeh pušku i dva naboja, da pucam u nišan. Na sto koraka postavim komad obične piljenice; za čas puška odape i uprav u os, samo nešto nizko, odape drugi put i bilo nešto bolje. Pomislih tad u sebi, neće biti zlo, ako i medjed ovako dobije. Prošlo već 11 sati, a još nikog neima. No to će biti lov, pomislih u sebi. Već mi je bilo dosta, te sam se već i rfizijutio. Uzeh prebrajati naboje. Za Lancaster-pušku bilo ih je deset, a za Lefancheus osam. Smišljajuć što šta, odoh uz brdo šetajuć, te zamisliv se — prenem se od cvike sniega, podignem glavu, i smotrim lugara i još dva čovjeka, da mi u susret idu. Sva trojica su oboružana. Lugar i jedan od vodica nose o ramenu dvocievke spreduše, a onaj treći nekakvu starog sustava dugačku vojničku šešanu. Više je sličila ražnju, nego puški. Pristupe k meni, i prije nego me pozdraviše, upitah odmah lugara za uzrok tako kasnom dolazku. Na to mi se izpričavao, a ja razgledah pobliže puške, stade svaki svoju hvaliti, te će onaj s jednocievkom: gospodine, ovo je majka, kad odapne onda nepromaši. Ja znam, gdje je medjed, — naš je. Samo da nekucne podne. Treba se prije takova posla okriepiti, a pridošlim treba odmora. Posije odmora i okriepe dadoh jednom ostragušu, da vidim kako će u nišan pogoditi. Puška prasne .. . i zrno pogodi uprav u središte, a tako i po drugi put, te i ja izbacih opet dva hitca iz moje puške. Dobro sam pogodio, ali badava potratih četiri hitca. Možebit bi uprav ovi do nužde trebali! Uzev sobom okriepe i svaki oboružan puškom, a samo jedan sjekirom, odosmo prama prvom brlogu. Buduć smo u sniegu duboko propadali, moradosmo u početku puta na noge privezati krplje. Uputiv moje pratioce, kako ćemo se kod brloga ponamjestiti i kako se ima svaki ponašati, odosmo bez razgovora. Onaj s jednocievkom vodio nas k prvom brlogu. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1888 str. 18 <-- 18 --> PDF |
— 244 — Pošav dalje oko jednog kilometra, kazah tom vodicu, da usječe motku, kojom ćemo preprie6iti izlaz, ali to nelitjede učiniti uvjeravajuć me, da se izlaz prepriečiti ne može, a da bi to i suvišno bilo. Gospodine reče, — taj brlog leži u jeli tako, da bi ja na samom izlazu sjesti mogao. Zar nije to skrajna smionost? Ostavim ga, neka ide kud ga volja. Dodjosmo na domet k jeli, a ja se sve više primicah sa zapetom puškom. Onaj, koj je imao sjekiru pristupi k jeli, da vidi je li u nutri medjed. Znak^ nikakva neodaje. Svi se tad približismo. Ulaz bio je ;asvim sniegom zatrpan, a nije bilo nad ulazom niti dušne cievi, koja se napravi od leda iz brloga kroz snieg van usljed izđišuće pare medjedove, te sam po tom zaključio, da medjeda u nutri neima. Ali obišav jelu, opazih na protivnoj od ulaza strani za jedan metar više, nego je ulaz, jajastu rupu tako veliku, da bi šaku u nju uturati mogao, te odtud zaključili odmah, da bi medjed mogao biti u škulji, jer bi njegova para na ovu rupu izlaziti mogla. Sad dadoh polagano izlaz otvoriti, al medjedu ni traga, a tad izbacih hitac kroz onu rupu u brlog i opet nikakva znaka. Jednom vodicu rekoh, da vidi jeli ima kakva traga kod ulaza. On izpuće zaista iz ruba izlaza nekoliko dlaka. Opet sam posumnjao, da je medjed unutri. Na to će jedan: „E gospodine, znade on, ako je jela visoko šuplja napraviti nekoliko lakata visoko u jeli tavan i tamo zimovati. Zapovjedih opet, da se u nutra izpali hitac, nu opet nikakva znaka i tad zaključismo svi, da medjeda neima, te gucnuv svaki od njih ponešto žganice, krenusmo k drugomu brlogu. Na taj brlog vodio nas je drugi vodić t. j . onaj sa sjekirom. To vam je bio čovječac prilično u dobi, okretan i pouzdan. Vodio nas je skoro u pravac prama drugomu brlogu, i oko pet sati prispjesmo teda negda k njemu. I taj je brlog u jeli bio. Približismo se polagano uvjek pripravni na pucanje. U blizini od sto koraka pobrza isti vodić napried, a ja popostajuć polagano za njim. Za čas eno ga kod jele, sagne se i pogleda u polu otvoren brlog, te dade znak, da neima ništa, na što i ja pristupih i poslie kratkog razgledavanja i odmora uputismo se k trećem brlogu. Onaj isti vodić vodio nas i k otom brlogu. Već sam bio snužden od neuspjeha. Zaman lov. Skoro će noć; od dalnjeg iztraživanja neće biti ništa te pomislih, da bi bilo najbolje okrenuti kući, nego ovako gladan i žedan i umoran lutati šumom bez koristi. Do stana u Vrh- Kapeli imade od ovog brloga više od jednog sata po suhom putu, a na ovakovom sniegu biti će i do dva sata. Treći brlog bio je po prilici u po puta do stana, a ponešto postrance, ali ipak je tako blizu druma, da bi medjed mogao čuti veliku buku vozara na cesti i zvonce saona. U tom mojem razmišljanju prene me vodić, koji poče ovako pripovjedati: „Gospodin šumar, noćas sam sanjao o nekakvom plavom mesu; pa nekako mi se čini, da će u ovom brlogu biti medjed; budite veseli, biti će mesa, jer medjeda morate imati. I nehotice me obodri, pa du ja njemu: Hajd da vidimo, prem dvojim, da je unutri medjed. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1888 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 245Poslie duljeg vremena stade vođić i dade znak, da je u blizini ona jela, u kojoj si je medjed ove zime stan priredio. Tiho sve. Sumrak se hvata. Lagano jedan za drugim dodjosmo nad ii alu dragu, od koje protivna porebrica nebijaše jako strma, ali se na visoko diže. U polovici te strmine stoji jela, koja mi je vodić pokazao veleć, da je po svoj prilici u njenoj utrobi stan medjedov. „Jest — šapne vodić — u jeseni sam opazio oko jele blata, korienja i truleži, što je medjed iz nje izbacio, da si priredi ležaj". Ulaz brloga okrenut je prama nami, nu mi bijasmo daleko, a mučno približit se u pravcu. Nije drugač, nego obići dragu i sa strane doći. Tako i učinismo. Za nekoliko časaka eno nas popreko o bok jeli. Ja i sad podvojih, da je medjed u brlogu, ali se ipak pripravim na pucanje. Dadem znak vodicu, a on pohrli k brlogu, udari sjekirom o led nad izlazom brloga, i eto — medjed zamumlja! Ja ga doduše nisam čuo zamumljati, ali onaj, koji je sjekirom udario po jeli, skotrlja se na uznak u dragu, viknuv „udri". Što je to, pomislih u brzo. Poletim bhže, ne vidim ulaza, a niti šta čujem. Onomu vodicu što no se je skotrljao viknem, da se diže i da podje k izlazu. U tren oka bio on opet kod izlaza, te udarajuć sjekirom o led, led odprhne, a medjed ručeć sune na izlaz. Eno ti ga! Ja presenećen skočih ipak k izlazu, a do mene vodić, komu sam bio ostragušu pozajmio i u taj tren puče puška: puk — puk! Medjed se vrati u brlog. Ja stadem nabijati pušku, ali u taj čas sune opet medjed na izlaz. Do mene stojeći puškar turi medjedu pušku u ždrielo ali praznu, a ja gotov nabijanjem puške, pozdravim raedjeda opetovano jednim hitcem; nu medjed kan da zoblje pušćana zrna. Do mene stojeći puškar pograbi pušku lugarevu, koji je postrance stajao, nanišani te vuci pa vuci odponac, ali puška neće, pa neće da odapne. Hitro pograbi jednocievku, vuče odponac, ali ni ta neće da sastavi. Liepih mi pušaka — pomislim u sebi. To je sve bilo za nekoliko hipova. Sad je medjed malo jače glavu provirio, a brže bolje pozdravim ga jednim zrnom, našto on zaruknuv, okrene u brlog. Čas za čas čulo se je težko jecanje, čim medjed zaruknu, počeše se i mladi derati, te sad mi puče medju očima, da to mora medjedica biti. Uvjeren, da je dobila takovu ranu, koju preboljeti neće, ali ipak valja biti na oprezu, jer još mrtva nije. Dok je medjedica mirovala zapovjedio sam vodičem, da usjeku motku, koja je za čas bila gotova, i prije nego što sam mislio, prepriečen je bio njen izlaz. Sad sam malo odahnuo. Oćutio sam, da mi srdce jače tuče, nego obično; nu opet sam se veoma veselio, da sam prvi put u lovu na medjede toli sretan i da mjesto jednoga imadem više medjeda. Nije bilo kad čekati. Hoću da večeras medjede u stanu imadem. Dadem usjeci kolac, zaoštriti ga i njim dražiti medjedicu, da se pokaže. Tako ju dražeć, nasrnula bi do blizu izlaza, i svaki put bi po koji hitac dobila. Medjedići derali su se neizrecivo u čas, kad bi puška opalila, te bi onda zamuknuli. I oni su nekoliko hitaca izvabili, jer nisam sudio po njihovu glasu, da će 19 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1888 str. 20 <-- 20 --> PDF |
— 246 — tako maleni biti, kao što su zbilja bili, a to tim više, što prije mlade međjeđe ni vidio nisam, pa bi uvjek, kad bi se k izlazu primakli, na lievi ili desni kraj u pravcu njihova glasa ja ili do mene stojeći lovac izbacili po koji hitac. I to bje uzalud, te bi doduše za čas zamuknuli, ali bi se opet čuli derati. Ubiti se nisu mogli za to, jer onako majušni lasno su se mogli u brlogu za žilje ili kamen zakloniti. Tako potrošismo svu zalihu naboja. Medjedica je sve polaganije stenjala, a napokon posve umuknu. Mogla je biti valjda mrtva, nu ipak nehtjedoh dati ukloniti motke. Da je bio srećom samo jedan naboj možebit bi medjedicu dražkanjem opet izmamio na izlaz i utukao, ali naboja neima ni za liek. Noć je tamna. Svi umorni, gladni i žedni, a stan dosta daleko. Mora se ići po koji naboj. Tko će? Noć je, put neutren. Trebalo bi i naboje načiniti, a tko da jih načini nego ja? Moradoh sam otići. Uzmem sobom lugara. Nu prije mog odlazka dadoh jošt jednom motkom brlog prepriečiti i ostavim svu trojicu, da izmjenice pridrže poluge, buduć je studen žestoko pritisla bila. Poslie težkog hoda od čitava sata, prispjesmo ja i lugar skoro bez duše u stan. Ukucanom odmah se lovinom pohvalim. Buduć se ne vidi ni prsta pred okom, jer su vedrinu zastrli oblaci, zatražih svjetiljke, al u stanu neima slučajno nijedne takove. Treba poslati njekoga u selo po svjetiljke. Dok ode taj u selo, ođoh u sobu praviti naboje, a domaćici pripovjedao sam zgodu lova. Ova mi nehtjede ipak vjerovati, prem da je s veseljem pripoviedanje slušala. Večera medjutim bila na stolu i s njom sam u čas gotov bio. Na jednom pokuca netko na vrata. Unidje baš onaj, koji me je na treći brlog vodio i smješeć pruži mi dva medjedica, te jih stadoh s veseljem razgledavati. Položiv jih na pod u haljinac, derali su se s prvine, a kašnje se umiriše. Jedno bilo medjedić, a drugo medjedica. Medjedica bila je u prednju šapu ranjena. Medjutim zače vodić pripovjedati: ,Čim ste vi gospodine otišli, mladi medjedi deruć se došli su do samog izlaza i onda ih je M. rukom jednog po jednog izvadio. Stare medjedice ni čuti nije bilo. Daklem je mrtva — primjetim ja. Nije, — nego, čim je čula vani mlade derati se, skupila je valjda i zadnje sile, te navali na izlaz. Nemože nam ništa doduše, nu Ijudem mrznu ruke, a poluge treba držati. E da znate, sva se je jela tresla, kad je trgla polugami. Nije valjda sad tako snažna". Nije trebalo vaditi mlađe, da vas medjedica neosakati. Ja nisam vadio, reče mi on, te ode. Ipak nadjoh jednu svjetiljku u kući, dadem ju tom vodicu u ruke i pošaljem ga sa još dva težaka k onim, koji su kod brloga, te jira poslah i jednu spredušu pušku, nabijenu za obranu. Malo zatim prispije i onaj iz sela sa jednim težakom i svaki nosi po jednu svjetiljku i lanac. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1888 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 247 — Prije povratka u šumu pošaljem njekoga po saone i vina u bližnje selo, a ja sa trojicom vratih se natrag k brlogu. Već sam bio blizu brloga, — kad začujem pušku pući. Hm! To se opet puca. Napokon se i ja približih. Dao sam opet staru medjedicu kolcem dražiti, nu bila je tako obnemogla, da nije mogla kolac šakami držati. Zubima bi ga jače držala. Zahvativ šapom kolac, odapnem pušku u pravac kolca upravo u ralje, i tim sam joj zadnju snagu slomio. Medjedica ležala je mirno popriečno prama izlazu, koliko su traci svjetiljke dopustili vidjeti. Ja sa vodici posjedasmo, da se odmorimo. Novo nadošli pomagači usjekoše kolac na vrhu poput kuke, prikvače medjedicu za vrat i izvuku joj najprije glavu. Tad joj oko vrata šapnu lanac, a na ovaj nadovežu drugi, pa onda na ovaj uže tako, da je medjedicu njih petorica vuklo iz brloga, a to za to, što su vrata brloga bila dosta tiesna. Čim su ju pred brlog izvukli, kliknuše svi „živio!" Svaki od mojih suputnika primi jednom rukom za uže i stadoše medjedicu uz veliku buku kući tegliti. Čim izidjosmo na glavni drum, odoh napred. Prodje i p6 noći, kad sam kući došao. Zamnom dodjoše i moji suputnici uz kliku i viku. Sva je Kapela ječila. Povališe medjedicu u hodnik. Za kratko vrieme eto i saona i vina, a skoro i večera gotova i sva ta četa sjede uza stol i počme pjesmom slaviti današnji uspjeh. U jutro svane dan ko predjašnji. Oko dva sata po podne odvezem se zajedno sa medjedicom i mladimi medjedi u Brinje. Narod me je zvedljivo u hrpah sad u ovom sad u onom selu dočekivao, što mi je malko neugodno bilo, prem mi je opet ponešto i to laskalo. Čim sam u B. prispio, bila je medjedica za čas oderana. Kožom vagala je do 100 klgr. Bila je manje pasmine i svjetlo ridje boje. Dobila je dvanajst rana, od kojih jednu sjekirom. Mladi su dugački 40 cm., te su bili progledali. Mala medjedica bila je pasmine kao mati, a mali medjedić bio je velike sure pasmine, jer je onoj, kad je bila oderana iz nutra bila koža biela, a ovom crna kao kod crnog janjeta. Mala medjedica parnila je četvrti dan, jer nije mogla preboljeti rane, koju je u prednju šapicu zadobila, dočim je medjedić živio nekoliko dana, te se hranio kravjim mliekom, ali napokon i on poginuo, jer živeć u sanduku udario si oko u čavao, od česa mu se oko upalilo. Za medjedicu kao i za oboje mladih doznačena mi je nagrada od 8 for. ?! Kože mladih ću izpuniti, a kožu stare medjedice dati ću prirediti i uresiti, pa ću ju držati na uspomenu, na koju ću se sjećati kad sam prvi put u Kapeli potraživao medjedove brloge, te prvi put, prem mukom, polučio ovakav uspjeh. M. K. |