DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 37 <-- 37 --> PDF |
— 207 — zakona smatrati kao stalne šumske zabrane, te u kojih se prema gore navedenim zakonskim ustanovam šumariti mora. Opazi li se kod toga prekršaj spomenutih ustanova, tad se ima, tako odredjuje dalje spomenuta odredba, odmah uredovati u smislu §. 23. šumskoga zakona. Dakle u smislu odredaba spomenute ministarske naredbe sve šume, koje posjeduju tačno svojstva, naznačena u §§. 6. i 7. šum. zakona, imadu se smatrati kao zabrane; one podpadaju osobitom nadzoru državnih šumskih organa. Zabranom imadu se dakle razumjevati sve one šume, koje se u interesu gojitbe i uzdržanja produktivnosti moraju gospodariti posebnom njegom. Posebni gospodarstveni propisi i posredovanje oblastih u smislu §. 22. za namještenje posebnog gospodarstvenog upravitelja nastupljuje istom onda, ako su se sbivali prekršaji u smislu §§. 6. i 7., te ako je iste oblast dozvolila. Naziv zabrana (Schutzwald) dao je osobiti povod tomu, da su se iza izdanja naredbe od 3. srpnja 1873. podigli glasovi, zahtievajući odštetu za izmakle užitke povodom zabrane. S toga je i češko šumarsko družtvo upitno pitanje stavilo za razpravljanje u kongresu. Zahtjevi, što ih stavljaju na šumoposjednika, a osobito na sukromnike naši šumski zakoni idu na to, da se uzdrži šuma i njezina plodovitost, s toga je slobodno šumarenje u Austrij i tako stegnuto, da se može reći, da neima šuma, koje bi slobodno šumarili. Zabrana (Schutzvvald) takova je šuma, koja se ima uzčuvati i sbog produktivnosti i sbog uzdržanja samog porasta, dočim zaštitna šuma (Bannwald) počima tamo, gdje prestaje obzir na interes šumoposjednika, a dolazi u obzir javno blagostanje ili interes treće osobe. Stavi li se dakle koja šuma pod zabranu u smislu šumskoga zakona, to može ovako biti samo onda, ako ima prekršaja proti §§. 6. i 7. šum. zak., ili onda, gdje postoji bojazan, da bi se takvi prekršaji dogoditi mogli. U tom smislu izricale su se zabrane nad šumama. Prema ovakim razlaganjem nije moguće doznačivati vlastnikom zabrana kakove odštete za izmakle užitke, a takova odšteta nije ni pravno osnovana, buđuć šumarenje u Austriji nije stegnuto tekar od 1852. godine, nego već od vajkada tako, da je sadanji šumoposjednik primio već sa posjedom i sve dužnosti, koje mu nalaže zakonarstvo. Osim u §§. 6. i 7. sadržaje šum. zakon još mnogo oštrijih propisa u §§.3., 4-15. itd., za koje slučaje mogla bi se takodjer tražiti odšteta, kad bi se ista davala za izmakle užitke usljed zabrane. Pošto se nadalje samo takove šume stavljaju pod pravu zabranu, gdje je bilo prekršaja proti postojećim propisom; dočim se one šume, u kojih se po ustanovah zakona šumari, samo kao takove predbilježe: to bi se moglo dogoditi, da bi samo onakovi posjednici zahtievali naknadu, koji su se ogriešili o §§. 6. i 7.; dočim usuprot oni posjednici, koji šumare suglasno po ustanovah spomenutih paragrafa, nebi mogli zahtievati odštetu, a taj bi postupak svakako moralne posljedice imao. Zato je češko šumarsko družtvo toga mnienja, da se posjednikom zabrana za izmakle užitke, koji nastaju usljed zabrane, neima nikakova odšteta davati, te prema tomu stavlja sljedeći predlog: Šumarski kongres neka izreče svoje mnienje u tom smjeru, da se odšteta za izmakle |