DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 17 <-- 17 --> PDF |
— 187 — Pretvorba srednje šume u visoku ne samo da je pogibeljna, nego nebi ni shodna bila, jer je igora (srednja šuma) ne samo unosnija od gvozda (visoke), nego je takodjer većma u stanju namiriti najraznolikije potreboće drvne industrije. To je u kratko sadržaj gornje knjižice. Ako bi iz tog sadržaja hćeli povuci nauku na naše šum. odnošaje, onda bi se ta u prvom redu protegnula na nestašicu drva u naših obćinskih šumah. Toj nestašici moglo bi se, ako ne posve, a ono svakako prije sa srednjom, nego li dosadanjim gvozdom (visokom šumom) pomoći, — i to takovom srednjom šumom ili igorom, u kojoj bi se u većoj mjeri odgajalo visoko i srednje, nego li nizko drvlje. Pomislimo li, da naši posavski gvozdovi popriečno jedva 2 m.´ po jutru godišnje prirašćuju, da po jutru jedva 50 stabala broje, to će svaki šumar priznati, da na tom prostoru može još barem 50 stabala vegetirati, koji ne samo da nebi drvnoj produkciji na uštrb bili, nego što više, oni bi i onako žestoko slavonsko šumsko tlo od suše zaštićivali i listom gnojili. Uzrokom, da se hrastovi posavskih šuma prerano suše, jeste upravo golo i nezaštićeno tlo. Razumjeva se, da srednja šuma zahtjeva najveću vještinu od šumara. J. K. Geografijsko razprostranjenje četinjača u evropeskoj Rusiji i na Kavkazu. To je naslov knjizi od Fed. Keppena (S. Petersburg 1885), o kojoj piše jAecHofi atjpnaJiB" ovo: „Dok nije izašlo ovo djelo, crpali srno svoje znanje o razprostranjivanju vrsti drveća izključivo iz dosta starih i većinom netočnih izvješća Bode-ovih (Bode. Verbreitungs-granzen der wichtigsten Holz-Gevvachse der eur. Russlands. Beitrage z. Kenntniss Russlands Bd. 118. 1166.) i iz književnih sastavaka Trautvetter-ovih tvetter. Die Pflanzengeographischen Verhaltnisse des eur. Russlands. Hft. 1—3, 1849.—1851.]. U ^adašnje doba imamo iz znamenitoga djela Keppena ne samo liep sastavak, ogromne množine literaturnih izvješća, izvadjenih iz veoma raznoličnih izvora, nego takodjer i novih, koja je pisac sakupio dielomice vlastitim izkustvom, ili putem upita od kompetentnih osoba. Valja kod toga uzeti na um, da je ovo djelo, toliko potrebno za rusko šumarstvo, od osobe, koja nije iz stališa šumarskog, a to će svakako donieti veću vriednost knjizi Keppena u očima šumara. Sadržaj ovoga djela nije ni iz daleka izcrpljen samim razprostranjivanjem ovih četinjača (kako se veli u naslovu) u predjelih eur. Rusije. Osim te zadaće razpravlja se u knjizi o množina drugih pitanja, koja se tiču vrsti drveća u Rusiji, njihovih osebina u rastenju, pitanjS, o tlu, botaničkih opažanja itd. Stoga nenamjeravamo izcrpiti bogati sadržaj ove knjige, već samo najvažnije zaključke piščeve, koje mogu zanimati neposredno i šumara. |
ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 18 <-- 18 --> PDF |
— tm — Pisac, pristupajuć k opisivanju razprostranjivanja vrsti drveća, po5ima prije svega potanko opisivati samo mjesto i sustavno onu drvst drveća, koja upravo na tom mjestu uspjeva t. j . ustavlja se na sistematičkih osebujnostih one grupe rastlina, ka kojoj ta vrst" spada. Ujedno s tim spominje imena vrsti na razlicnili jezicih i narječjih, a osobito onih naroda, koji stanuju u predjelih Rusije. Razprostranjivanje opisuje se veoma potanko na temelju mjestnih opažanja i pripoviedanja. Podatci o rastenju, prirastu, manah drveća, škodljivih zareznicih dolaze kod toga u formi nuzgrednih umetaka, te nisu strogo odieleni od ostaloga materijala kao posebna rubrika. Naidje 11 autor na kakav fakat, koji se pojavljuje u životu rastlina, koje opisuje, pisac ga poprima u svoje djelo, malo se brineć za to, da li će se isti fakat ili sličan pojaviti kod opisivanja sliedeće vrsti. Svoje tumačenje počima pisac naravnim vrstanjera četinjači, s cedrom. Izvješća o razprostranjivanju te vrsti razmjerno su veoma oskudna. Osim razprostranjenja u Sibiriji, kojega se pisac ne tiče, cedar je razprostranjen na mnogo manjem prostoru, nego što je to naznačeno na karti Bodeovoj. Središte razprostranjivanja cedra u evrop. Rusiji jest Pečorski kraj Vologodske gubernije i sjeverna čest gubernije Permske, osobito Čerdynski kotar. 0 predjelih, gdje je cedar na sjever razprostranjen — nema gotovo nikakovih podataka; u južnih stranah Uralskoga sljemena, na granici Permske i Ufimske gubernije, no samo pojedince. Na zapadu je cedar sasma drugačije razprostranjen, nego kako to kazuje Bode; u tom kraju zaprema cn mnogo manji prostor, a i u sjevernom dielu Soljvjčegodskoga kotara takodjer se pojavljuje suviše pojedince. Više ili manje na okupu pojavljuje se istom dobrano dalje na iztoku. Crtu, kud se prostiru neprekidne gomile cedra, ma bile i pomješane s drugim vrstima, mogli bismo ovako odsjeći: na sjeveru eur. Rusije nadjen je cedar pod 65" s. š. i prelazi preko Erala, a zatim po Obi ide dalje do 67" s. š. Od krajnih točaka svoga razprostranjenja pod 65" s. š. linija cedra spušta se po rieci Maloj Kovži, i dolazi na jugo-zapadu k rieci Ižmi; zatim ide po gornjem toku Vyćegde i njezinom pritoku Sjevernoj Keljtmi, zatim po riekah: Kosi, Lopanu, Kami i Čusovoj natrag k Uralskomu sljemenu, gdje se sastaje po prilici pod 55" 50´ s. š. Izvan ove crte pojavljuje se cedar samo pojedince u malenih hrpah. U predjelih Eur. Ruske riedko se nalazi nepomješan s drugim vrstima, i to na malenom prostoru. Češće se pojavljuje pomješan s jelom, koju kadkada nadvlada, premda je obično pomješan s njom u manjem broju. Često se pojavljuje takodjer pomješan s omorikom i arišem (Laxis), kadkad dapače s brezom. Na Uralu se uzpinje cedar više od ostalih vrstih dl veća: ovdje on postaje dapače patuljčastim drvetom, dosižuć visinu do 1 aršina. (0 7 m.) Iz toga, što se cedar pojavljuje na nekih mjestih u formi osamljenih ostrova (t. j . u pomanjih odieljenih hrpah) pisac dozvoljava mogućnost, da je cedar bio u prijašnje vrieme mnogo više razprostranjen, nego sada, što si je moguće tim laglje protumačiti, ako se uzme na um, kako se jako ta vrst izkorjenjuje s ove strane Urala (kaže se, da ju s one strane Urala više štede) |
ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 189 — sječenjem cielih stabala za to, da se poberu šiške, a uništuje se takodjer i pogubnim šumskim požarima. Da je cedar bio u prijašnje vrieme razprostranjen na mnogo većem prostoru, nego što je danas, vidi se i iz fakata, koji su potanko navedeni u knjizi, da se cedar nalazi i prekrasno raste pod Petrogradom u guberniji Tverskoj, Moskovskoj, Jaroslavskoj i dr. U posliednjoj imade ciela šumica cedrovine, koja zaprema po prilici 1 desjatinu (1 des.=10925 hektara) i koja je zasadjena na zemljištu Tomskoga manastira jošte koncem XVI. vieka. Svršiv ovako s razprostiranjem cedra obraća se pisac na gospodu šumare s prošnjom, da mu odgovore na sliedeća jošt prieporna pitanja. 1. Do kojih mjesta dopire sjeverna medja razprostranjenja cedra 2. ne ima li izvješća, da je cedar u prijašnje vrieme rasao dalje na sjever (i takodjer na zapad i jug) nego sada? 3. da li se on nalazi jošte na uralskora sljemenu u predjelih Ufimske gubernije? Dalje prelazi pisac k omorici. Sjeverna medja ove vrsti dopire u Laplandiji na medji Norvežkoj gotovo do 70" sj. širine; do 67" sj. širine raste omorika ovdje dapače kao gospodujuća vrst rastlina. Od ovud granica razprostranjenja omorike zajedno s medjom šuma u obće spušta se k jugu do 67o s. širine; ide sjevernom obalom rieke Ponoja do mjesta, gdje se sjeverno ledeno more sjedinjuje s Bielim morem. Na protivnoj obali, t. j . k sjeveru od Mezenja pojavljuje se omorika kao šuma samo pod 66" s. širine. Na Pečori se nalazi omorika u toj širini riedko, kao što u obće ovdje ne ima tla krupno-zrnastopješćanoga, na kojem ova vrst uspjeva. U tom predjelu ustupa ona mjesto jeli i boru. Omorikova šuma nadjena je ovdje na obali rieke Sosve pod 67" s. širine i na rieci Koljivi po 6672" s. širine. U Sibiriji ide polarna medja razprostranjenja omorike gotovo do iste širine kod riekah Obe i Jeniseja i samo dalje na iztoku spušta se ponješto do 64" s. širine. Tičuć se izvješća 0 južnoj medji razprostranjena omorike, pisac odstupa od načina, koji sliedi Bode, po kojem on nerazlikuje neprekidnoga razprostranjenja od onakvih mjesta, gdje se kakova vrst pojavljuje samo mjestimice u većih ili manjih hrpah, a po tom se je ta medja pojavila sasma krivudasta i mjestimice sasma prekinuta. U obćenitih crtah ide medja neprekidnih šuma omorike sliedećim načinom: od sjeverne strane Galicije prelazi po srednjem dielu Volynske gubernije, po sjevernoj strani Kijevske i po sredini Černigovske gubernije, presieca Orlovsku guberniju, u zapadnoj i Kalužsku u iztočnom njezinom djelu, izlazi gotovo sasma iz Tuljske gubernije, u kojoj se opet pojavljuje samo na zapadu i u sjevernom prikrajku; zatim se nastavlja po južnom dielu. Moskovske gubernije, po sriedini Rjazanske i Tambovske gubernije, dalje ide kroz južnu čest Nižegorodske gubernije, odkuda se spušta na jug, osobito po rieci Suri i njezinih pritocih u Penzensku guberniju i sjevernu čest Saratovske gubernije. Dadje se produljuje kroz sjeverni ugao Simbirske gubernije i južnu čest Kazanjske, presiecajuć ovdje Volgu blizu Tetjuša. Za Volgom ide sriedinom Ufimske gubernije do Urala, za kojim se opet spušta k jugu. Južnije 15 |
ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 20 <-- 20 --> PDF |
v^ — 190 — izvan ove međje, koja je ocrtana samo u obćenitih crtah, pojavljuje se omorika samo pojedince u malenili hrpah i to gotovo izključivo na pjeskovitom tlu, a prate ju njezini svakdašnji suputnici: vriesine i kupine i dr. Kad bismo htjeli odrediti medju u najjužnijih krajevih, kud se omorika sporadički pojavljuje, išla bi ta granica ovako: zahvata sjevernu čest Podoljske gubernije, sjever Kerzonske i Jekaterinoslavske, gotovo svu Harkovsku, osim jugo-iztočnoga ugla, veći dio Voronežke, osim južni još i maleni sjeverni ugao zemlje Donske Vojske, sjeverni dio Saratovske, velik dio Samarske, neprelazeć do Samare ni malo na lievi brieg Volge, gotovo svu Orenburšsku guberniju, osim južnih njezinih strana. Takovo sporadičko razprostranjenje omorike u pomanjih odieljenih hrpah tumači se, da je ponajviše posliedicom specijalne osebujnosti omorike, a ta jest, da raste na suhih pješčanih zemljištih, prem je u tako nepravilnom njezinom razprostranjivanju igrao bez sumnje važnu ulogu i drugi faktor ~ a to je iztrebljivanje šumš, u istorijsko vrieme. Cieli red istorijskih izvješća, koja su očevidna u svojoj istinitosti, što se tiče n. pr. Eleckoga kotara, koji je sad sasma bez šuma i množina dokaza iz imenž, mjesta, koja su bez sumnje naravna po riečima „bor i sosna", -- pokazuju na to, da su današnji sporadički nasadi omorike bili u staro vrieme mnogo veći, i da ih je bilo u mnogih mjestih, prem da su se možda predanja o njima kod naseljenika sasma izgubila. Tomu uzroku može se pripisati, misli pisac to, da ovoj vrsti ne ima gotovo ni traga u cieloj Tuljskoj guberniji, koje se za čudo crta razprostranjenja omorike ne dotiče na karti Bodeovoj. Ne obaziruć se na kakvoću tla i na istorijske uzroke — pisac opaža neki odnošaj izmedju porazdielenja omorike i khmatskih uvjeta. On pokazuje poimence na dovoljno suglasje pravca, kojim se prostire omorika u južnoj svojoj granici sutoplotkom (inthermom t. j . jednakom toplotom) u srpnju 2272" C. Naša obična omorika pojavljuje se takodjer na gorah Krimskih, gdje ju nazivlju bielom omorikom. (Bias-čam) razhkujući ju od domaće Krimske omorike, koja ovdje svojim množtvom prevladjuje i koja se zove crna omorika (kara-čam). Ovdje obična omorika pojavljuje se isto tako na južnom, kao i na sjevernom kraju, premda na sjeveru raste u većoj množini medju bukvikom i hrastikom, a na jugu pomješana je s domaćom omorikom (Pinus Laricio Pollassiana). — Što se tiče sjeverne omorike na Kavkazu, nije se 0 njoj ništa znalo do najnovijeg vremena, ne uzimajuć u obzir to, što su oni, koji su polazili i motrili običnu omoriku na Kavkazu, dodali joj nekoliko novih nazivlja. Tako je Steven razlikovao dvije vrsti var. humata Stev., var. argentea Stev. Gordon drži te dvije različne vrsti jednom i uvadja novu vrst v. latifolia Gord., koja raste takodjer u Persiji i blizu Erzeruma. Neimajuć podataka 0 razprostranjenju svake od ovih vrsti 0 pojedinosti, pisac se ograničuje na to, da navede podatke 0 razprostranienju Pinus sjlvestris u obće. Tu se vidi, da se ova vrst, kako je svatko mogao unapried očekivati, pojavljuje sporadično, i to na gorama. Ovdje ju nalazimo počam od srednjih i viših visina, kao što na glavnom Kavkazkom sljemenu, tako i na južnih njegovih obroncih, a prelazi takodjer i |
ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 191 — u Malu Asiju do okolice Trapez unta. Tako ju n. pr. nalazimo u Dahestanu kod gorskih rieka, koje utječu u Kubanj, na pređgorjima Eljborusa i dr. Kao na Malom Kavkazu razprostranjena je takodjer na mnogih mjestih i zauzima djelomice dosta veliki prostor, kao na pr. na vrhovima Kuže, na Andžarskom sljemenu u Boržomu, gdje tvori čitave šume. Raste i na visočinama Karske i Batumske oblasti. Najčešće pak raste omorika na Kavkazu pomješana s drugim vrstima: jelom, bielom jelom, bukvom, hrastom, brezom i dr., no kadkad raste takodjer u obširnih nasađib, koji zapremaju prostor od nekoliko tisuća desjatina. Kadkad rastu i ovdje uz nju obični njezini pratioci: resnica (Heidelbeere), brusnica (Preisselbeere) i prosta šiba (Empetrum nigrum) i dapače lineja (Linnaea borealis). Što se tiče rasta ove vrsti na Kavkazu, pisac navadja izvješće J. G. Medvjedeva,- iz kojega se vidi, da ona ovdje daleko zaostaje u rastenju od drugih ovdješnjih četinjača, obične jele i biele jele. često počima u razmjerno ranoj dobi rastenja od lOO godina stradati na gnjiljenju srčike i sušenju krošnje na vrhu. To se tumači ponajviše tim, što omorika ovdje raste na neprijatnom za nju tlu, poimence na težkom glinenom tlu, jer na gorama gotovo i nema rahloga pješčanoga tla. Izvješće o razprostranienju obične omorike na Kavkazu svršava pisac zavadjanjem nekojih podataka 0 vertikalnom njezinom prostiranju na gorama. — Tičuć se vertikalnoga prostiranja vrsti drveća na zapadnom Zakavkazu, po J. G. Medvjedevu mogu se razlikovati četiri karakteristična šumska pojasa, naime: dolnji pojas do 3000 puta (1 put = 0"304 m) ili do 900 m. nad morskom razinom zaprema hrast i bukva; pojas od 3000 f. do 6000 f. (900 m. do 1800 m.) karakterizuje bukva; dalje sliedi prostor, zapremljen izključivo četinjačama, najviše jelom i bielom jelom, za kojim se već prostire pojas, u kojem sve donle, dokle u obće raste drveće, raste breza. Omorika se pojavljuje u pojasu četinjača, a raste ponajviše kao uštrkana primjesa, a kadkad tvori više ili manje čiste dielove. Više točke 6200—8100 f. (1800—2400 m.) dosiže omorika na različnih mjestih Kavkaza, a pri tom je kod nje osobito to karakteristično, što se nalazi dapače i u nizkom pojasu hrasta i bukve, kako je to pokazao Sredinski za Rionski bassein. Zatim se pisac ustavlja kod razprostranjivanja Krimske omorike (Pinus Laricio Var. Pallassiana). Ova se omorika već izvana razlikuje oštro od obične. Ona raste nizko, tvoreć razširenu, u starosti sasma u oblik kupule izraslu krošnju, čega ju radi punim pravom sravnjuju s talijanskom piniom. Ne zaustavljajuć se kod izvanjskih znakova ove vrsti, reći ćemo koju po riečih Keppenovih o njezinom razprostranenju. Ova omorika raste izkljućivo na krimskih gorah, dopirući na njima do 3500 p. nad morem (do 1050 m.), no spuštajuć se takodjer na nekim mjestima sve do obale morske. U ostalom ne tvori ona, kako su neki mislili, ovdje posebnoga pojasa četinjačkih šuma tako, kao što u zapad, polovini krimskih gora zauzima djelomice pojas, koji je na istočnoj strani pokrit hrastom i drugom bjelogoricom. Prem se ta vrst nalazi u malenoj |
ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 192 — množini i na sjevernom obronku Jaile, pomiešana s običnom omorikom, ipak tvori ciele šumo i obsezne čiste nasade isključivo na južnom obronku Krimskih gora i na zapadnoj mu polovini. Pisac misli, da široka Aluštinska dolina, koja dieli sljeme krimskih gora na dvije gotove jednake česti, predstavlja naravnu medju razprostranenja i krimske omorike i drugih vrsti južnoga podneblja: čempresa, masline i dr. Osim krimske i obične omorike pojavljuje se u pređjelih evropejske Rusije i druga vrst, a to je kavkazka omorika (P. halepensis Mili.). Ta vrst raste u zapadnoj česti Zakavkazja u mjestima uz Crno more, ponajviše pojedince ili u malih hrpah, a rijedko se produljuje u neprekidne i to riedke zasade. Osim toga nadjena je ta vrst sporadički u središtu Zakavkazja po obroncima oko rieke Jore. U rastenju zaostaje mnogo za našom, a raste grbavo u visinu do 20 aršina (1 arš. = po pril. 0-8 m.). Tičuć še vrsti bora, od dvijuh njezgovih odlika: evropejski (Larix europaea) i sibirski (L. sibirica), zaustavlja se pisac najprije kod podataka o razprostranenju prve odlike. Ova vrst raste u južnoj česti bivšeg carstva Poljskoga, osobito u okružju Lysje gore, gdje tvori ciele šume. Odavle prelazi na desni brieg rieke Visle u Dublinsku gub.; osim toga pojavljuje se i u Petrovskoj gub. i u istočnoj česti Kališske, a razmjerno u nedavno vrieme pokazala se i u sjevero-istočnom uglu carstva Poljskoga, u Suvalskoj gub. oko mjestanca Pren, gdje raste pomiešana s bielogoricom. Suglasno s mnienjem, koje su izrekli i drugi pisci, Keppen konstatira, da je vrst bora bila prije mnogo više razprostranjena. Nekoliko starinskih predmeta iz te vrsti u Grodnenskoj, Kališskoj i u dr. gub. na pr. crkva u gradu Slucku sagradjena 1419. god., koji su se ili do danas sačuvali ili su zajamčeni vjerodostojnimi istorijskimi svjedočanstvi, daju povoda misliti, da je ta vrst u prijašnje vrieme, od nas istorijski baš ne predaleko, bila razprostranjena do izvorš, Njemena i od ovud prelazila u bassein Pripeta, osobito po pritoku njegovom, rieci Sluku. Pokazav zatim osobite spoljašnje znakove sibirskog bora, prelazi pisac k razprostranenju te vrsti u predjelih evropske Rusije. U obćih crtah prelazeć ta vrst Ural gotovo svud, kud se proteže, upada u ravninu sjeverne Rusije širokim prodoljem, koje dopire na zapadu gotovo do Onežkoga jezera, a na jugu do Volge. Podrobnije se mogu ocrtati predieli njezinoga razprostranenja ovako: Najsjeverniji kraj razprostranenja sibirskog bora jest istočni obronak Urala pod 66" s. š. Prelazeć zatim Ural pojavljuje se u evropejskoj Rusiji u Pečorskom kraju malo ne pod 67´/a" s. š., poimence blizu grada Pustozerska, blizu kojega raste kao drvorodan kolosjek. Na zapad od Pečore do Mezenjskoga zavoja ne može mu se potanko i točno opredieliti razprostranenje, premda je vjerojatno, da se prostire do obćenite polarne medje drva, pri čem, ako se smije suditi po nekim izvješćima, uzmiče više na jug, nego jela i breza. To mjesto leži po prilici na eG´^" s. š. Dalji pravac medje od ušća r. Nese po obali Bieloga mora do Ljetne Obale nije točno opredieljen. S Ljetne obale prelazi na Solovke, gdje svršuje njegova krajna zapadna točka. Odavle mu |
ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 193 — medja ide na jug, dapače na jugo-iztok po rieci Onegi do Ando-jezera, odkud se spušta istim smjerom niz sljeme, koje ide od spomenutoga jezera do rieke Vyterte i koji razdvaja pritoke Onežkoga jezera i pritoke rleke Onege. Ovdje mu je najzapadnija točka u gornjem toku r. Keme, koja utiče u Bielo jezero, i Uhte, koja utiče u jezero Lača (61" s. š., 55" ist. duž.) Ovdje se južni smjer medje mienja u jugoiztočnl, prolazi pokraj jezera Vozi i na iztok od jezera Kubenskoga. Iz Vologodske gub., u kojoj ta vrst bora raste osobito u iztočnlh kotarih, po toku rieke Unže i Vetluge, prelazi u Lostromsku gub., gdje ga nalazimo u četirim iztočnim okružjima: u Kologrivskom, Makarjevskom, Vetlužkom i Varnavinskom. Odavle prelazi u Nižegorodsku gub, gdje ga nalazimo pojedince po rieci Keržencu, 20 versta od grada Semenova na sjever. Od ovoga mjesta valja mu granicu smatrati južnom. Iz Nižegorodske gub. ide, ne dolazeć do sjeverne česti Kazanjske gubernije, na iztok dapače malo i na sjeveroiztok u Vjatsku gub., gdje raste u Slobodskom, Orlovskom i u dr. okružjima. Zatim prelazeć u prediele Permske gub., ta medja prešav preko Kame malo na jugu od Sazapula, naglo se vraća k NNO, iduć neprestano u malenoj udaljenosti od Kame i dolazi k Uralu samo u sjeveroiztočnom uglu Permske gub., t. j . u blizini izvora rieke Pečore. Sto se tiče daljega smjera medje razprostranenja te vrsti bora na iztok Uralu i po Sibiriji, nema točnih za to data. Može se samo s vjerojatnošću uzeti, da ide i ovdje, kao i na zapadnoj strani, mnogo dalje na sjever, nego na Uralu. Kako visoko dopire ova vrst bora na Uralu, ne može se točno, kao ni za druge vrsti, odrediti. Visina je po tom, do koje ova vrst dopire, veoma različna i zavisi o mjestnih uvjetih. U nekim mjestima takav bor zaostaje za drugima četinjačama, a na nekih opet zadržava normalnu svoju veličinu i na većoj visini. U obće pisac pristaje uz mnienje prof. Krylova, koji je specijalno iztražio cvjetanu Permske gub., koji misli na temelju toga, što jedina ta vrst dopire do granice rastenja drveća na Konžakovskom i Denižkinom vrhu, da je ta vrst medju svim četinjačama najsposobnija i da podnosi najoštrije podneble. Jela se nalazi u nas u trima formama: u formi jele obične, sibirske i kavkazke. Sve tri ove forme potekle su od obične jele (Picea vulgaris) i to povodom klimatičkih upliva. Razlike njihove svezane su s osnovnom formom cielim redom postepenih prelaza. Ne dieleć ih po mjestima, gdje se pojavljuju, odredit ćemo sjevernu i južnu granicu ove vrsti. Najkrajna njezina točka na sjeveru jest po novih iztraživanjih obala jezera Kvelme-Javre, na jug od Baranger- fiorda pod 69" 30´ s. š. Odavle na istok ne može joj se opredieliti medja točno, prem bi se punim pravom moglo uzeti, da ide tako daleko, kako i medja četinjača u obće, jer na poluotoku Kolskom dopire jela dapače dalje na sjever, nego omorika (u Skandinaviji´je taj odnošaj obratan). Od jezera Kveljme-Javre ide medja smjerom na grad Kolu, čineći kod toga dva zavoja; jedan k jugozapadu, drugi k sjevero-iztoku. Na iztok od Kolskoga zalieva zavija se ta medja naglo na jug i prelazi u tom smjeru iztočnom obalom rieke Kole i Kolo-jezera, dolazeći malo ne do sjevernoga kraja o. Imandra. Odavle se prediel četinjača |
ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 24 <-- 24 --> PDF |
— 194 — povraća na iztok, prelazi Lovo-jezero i postepeno spuštajući se Ic jugu, ide ponješto smjerom k rieci Ponoju, odkud uzmaknuv znamenito ua jug, medja dolazi do obale Bieloga mora, naprotiv otočiću Sosnovcu. Na iztočnoj obali Bieloga mora nadjena je jela u družtvu s brezom pod 6774** s. šir. Od ovud se spušta predielna njezina crta, idući uzporedno sa Češskim zaljevom za ^4" na jug, a za tim se iznova diže k sjeveru, te na obalah rieke Indege u Malozemaljskoj tundri dolazi do 67´/,/ s. šir. Dalje se za tim polarna crta jele s nova spušta i opet se diže na desnom briegu Počore do grada Pustozerska (67" 30´ s. šir.), a 10 vrsta daleko od tog grada nalaze se tisove i jelove šume. Gim se granica jele približava k Uralu, ponovno se po malo podiže i 40—50 vrsta daleko od Urala nadjene su pojedine hrpe jela pod 67" s. šir., a na samih gorah može se suditi, da se jela spušta po prilici na 1". Južna predielna granica razprostranenja jele ide poSam od zapada, od najjužnijih česti carstva Poljskoga i Galicije u srednji dio Voljraske gubernije, gdje se nalazi u Volynskom Poljesiju, i dolazi k jugu do kotara Novgorod- Volynskoga i Ostrožkoga. Dalje u granicah Kijevske gub. nalazi se jela, po njekom svjedočanstvu, samo u Radomjsliskom kotaru, koji se odlikuje obćenitim karakterom šumskoga rašća, prem po drugih svjedočanstvih jele tamo i nije. U Cernigovskoj gub. pojavljuje se jela u šumah samo izvan pojasa zemlje crnice, poimence u Starodubskom i Mglinskom, a takodjer u Novozybkovskom kotaru. Iz sjeverne česti Cernigovske gub. prelazi južna granica jele po zapadnoj česti Orlovske gub., gdje se ta vrst nalazi u neprekidnih nasadih u kotaru Brjanskom i Karačevskom. Dalje se zatim granica diže naglo k sjeveru uz zapadnu čest Bjelevskoga i Odoevskoga kotara Tuljske gub. i iztočnu čest Lihvinskoga kotara Kalužske gub. U Tuljskoj gub. pojavljuje se jela u neprekidnih hrpah u sjevernoj česti Bjelevskoga kotara, a u zap. česti Odoevskoga kot. tvori dapače neprekidne šume. U Alexinskom kot. raste jela pojedince uz Oku posred drugih vrstih; u Kozeljskom čini na pojedinih mjestih gospodujuću vrst. Za tim k iztoku od Serpuhova nalazi se jela malo ne do Kolomne na lievoj obali Oke i prelazi na desnu obalu ne daleko od toga grada, a kod toga se ne nalazi ovdje južnije od sela Luhović. U pređjelih Ptjazanske gub. raste jela u kotaru Zarajskom i Kasimovskom, a po drugih svjedočanstvih i)ojedince i u Sapožkovskom, što stoji u svezi s takvim njezinim razprostranjenjem u susjednom Šackom kotaru Tambovske gub. U ovoj posliednoj gub. raste jela po Oki, po Eni i njezinom pritoku Mokši, te po njezinom gornjem toku prelazi u Krasnoslobodski kot. Penzenske gub. Od ovud medja jelovih šumfi proteže se niz tok rieke Alatyra, počimajuć od izvora njegovoga i utoka u rieku Suru. Ovdje u pređjelih doline rieke Sure zakreću se šume četinjačS, u obće, a jelove napose na jug do ušća rieke Baryča. Dalje na iztok južni prediel jele diže se znamenito k sjeveru do same Volge, a po njezinom lievom briegu proteže se jela do Kazanja. Iztočnije nadjena je jela u malenih hrpah po rieci Kazanki. Dalji smjer južne predjelne crte od jele opredieljen je dosta nepod |
ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 25 <-- 25 --> PDF |
— 195 — puno. U obćenitih crtali Keppeii vodi ju po desnoj obali rieke Kame do ušća r. Biele; za tim ju vraća k iztoku kroz južnu čest Permske gub. Za Ut´om u predjelima Urala spušta se jela k jugu, no ne južnije ipak od 54" s. sir. — Što se tiče visine, do koje dopire jela na Uralskom sljemenn, pokazala se kod ove, kao i kod prediduće vrsti, da ta vrst dopire do različite visine, prema uvjetima dotičnoga mjesta; na pr. na Dcneikinom vrhu ide do visine 3D00 Ma (po prilici 1200 met.). U obće jela, kao i cedar dopire na Uralskim gorama više nego ostale četinjače, i samo malo zaostaje za tisovinom u sjevernoj česti Urala (nad 62" s. š.). Na najviših granicah postaje jela kržljava, po kamenu rastući grm. Kavkazka jela (P. orientalis Linn), koju pisac priznaje kao posebnu odliku, nalazi se na Kavkazu kao veliko, ili dapače u prijatnih okolnostih veličanstveno do 20 sažnjeva (po prilici -15 met.) visoko drvo uz odgovarajuću debljinu. Raste koli u čistih porastlinah, toli pomiešana s drugim vrstima: s bukvom, omorikom, smrekom i grabom u gornjem pojasu od 4500—7000 futa nad morem, dopiruć kadkad do medje rastenja drveća. Ta se vrst prostire po zapadnoj česti Kavkazke prevlake. Na sjevernom Kavkazu nalazi se ta vrst u malenoj množini u gorah Zakubanskoga kraja u gornjem toku rieke Biele, Velike i Male Labe, Zelenčuka i njihovih pritoka. Izvori Kuhanja predstavljaju dakle najiztočniju čest razprostranenja ove vrsti na sjevernom Kavkazu. U Zakavkazju raste ta jela u velikih šumah u Batumskoj oblasti, u Guriji, Mingreliji, Ineretiji, Svanetiji i u oblasti Kure. Po Glavnom hrbtu pojavljaju se kao krajna točka njezinoga razprostranenja predjeli na vrhovima Mtiuletskoga klanjca po Vojenogruzinskoj cesti. Na Malom Kavkazu iztočna njezina granica prelazi po Tijaletskom sljemenu ne daleko od Tiflisa. Zanimiv je fakat kod razprostranenja jele po Kavkazu to, što je ne ima u Cernomorskom okrugu, što su mnogi opazili, i što je ne ima u Abhaziji, gdje ju nadomještava biela jela Iz roda jela rastu u Piusiji tri zastupnika: jela česljasta, sibirska i Nordman- ova. Prva odlika nalazi se malo ne izključivo u predjelih carstva Poljskoga i to dosta na ograničenom prostoru. Tim si je lahko protumačiti, zašto se je do najnovijega vremena o njezinom razprostranenju veoma malo znalo Hvala Lapčinskomu, jer joj možemo danas točnije granice opredjeliti. Počam od sjev. česti Kaližske gub. prolazi po rieci Varti smjerom prama Varšavi, no ne dolazeći do nje; zatim se vraća k jugo-iztoku, prelazi kroz Radomsku i Ljublinsku gub. i prelazi u Galiciju. Na desnoj obali Visle nalazi se ta vrst, osim jugozap. česti Ljublinske gub. samo koje gdje u malenih hrpah; na pr. u Kuflevskoj šumi, pod Mrozami, takodjer u Sjedleckom i Lukovskom kotaru. Iztočniie od tih predjela nadjena je česljasta jela u sadanje vrieme u maloj množini u Bielovježkoj šumi, pojedince u nekojih šumah Vladimir-Volynskoga kotara i kao dosta velika šuma okolo Obuhova u Ljubenskom kotaru. Sibirska jela kao i tisa (Taxus) zalazi u sjev.-iztočnu Rusiju u spodobi dubokoga zaljeva, samo je taj zaljev uži, jer posljednja vrst ide na sjeveru i na jugu dalje nego jela. |
ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— 196 — Polarna granica razprostranenja Sibirske jele ne dade se točno odrediti, jer su oskudni podatci Po onih podatcih, što ih imamo, dade se odsjeći granica ovako: na iztoku prelazi ta granica Jenisej pod 65" 50´ s. šir., pod kojom se širinom nalazi i na iztočnih obroncih Urala, koji sieče mnogo južnije pod 61" 50´ s. šir. Dalje smjerom k Pečori približava se predjel jele k sjeveru tako, da je nadjeno ovdje pod 64" s. š. Pod tom širinom nalazi se vjerojatno razprostranenje jele na cielom prostoru od gornjega toka Pečore do rieke Mezenja. Uz posliednju rieku do nizine sjeverne Dvine spušta se crta jele nešto k jugu, presiecajuć sjev. Dvinu pod 63V2" s. šir. Odtuda iz sjevero-zapadne točke razprostranenja jele Sibirske vraća se njezina crta naglo k jugu, k gornjemu toku rieke Vaga, odkud prelazi na obale rieke Kubine i k gornjemu toku rieke Suhone, skrečuć ovdje malo na jugo-zapad. Zatim ide jugo-iztočno prelazeći u iztočne kotare Kostromske gub. do Makarjevskoga kotara. Iz ovoga mjesta spušta se po rieci Betlugi u Nižegorodsku gub., gdje ju nalazimo u sjev.-iztočnom uglu, a ovdje laste pomješana u jelovih šumah i dolazi po r. Keržencu do Volge. Počam odatle postaje joj granica južna. Ona ide gotovo ravno na iztok lievim briegom Volge, dolazi do Kazanja. Odatle ide iztočno k ušću rieke Vjatke, presieca ovdje Kamu, zatim u istom smjeru r. Bielu, idući po njezinom pritoku, r. Tanjpu u Permsku gub., k jugo-zap. od Krasnoufimska. Dalje zatim ide po r. Irenju, dižuć se ovdje naglo k sjeveru, ugiblje se r. Kungur s ove sti´ane i ide k iztoku, a zatim k jugo-izt., prolazeći gornjim tokom r. Ufe i dosižuć Uraljsko sljeme, na kojem se spušta u Ufinsku gub., premda se ne zna dokle. — Na visinah Uraljskoga sljemena ne dopire ta vrst do medje rastenja drveća, koju ovdje zapremaju, kako je prije rečeno, druge vrsti. Na Konžakovskom vrhu i na Jurmu dopire ta vrst do 3000 futa, a na Denežkinom do 3600 futa vis. nad morem. Posve je karakteristična sa svoga razprostranenja Abies Nordmaniana Stev, koja je veoma blizu po svojih botaničkih znakovih europejskoj jeli. Nalazi se izključivo na Kavkazkim gorama, a naraste dosta debela (do 1 saženj = 2´1 met. u premjeru u visini od 15—20 saž. == 30—40 met.) i tvori često dosta obsežne šume. Hvala poznatoj knjizi ,J. S. Medvjedova (Drveće i grmlje Kavkazko), možemo si predstaviti dovoljno jasnu sliku 0 razprostranenju ove vi´sti. Najveće šume tvori u zapadnoj česti Kavkaza, na pr. u Crnomorskom okružju i u Abhaziji. Osim toga raste ta Nordmanova jela pravcem glavnoga Kavkazkoga sljemena i na Adžaro-Imeretinskih gorah, na posljeđnih posvud, kud se protežu. Na iztoku prelazi u oblast Kure, no ne dopire u tom pravcu dalje od 62" polutnika. Ako i nije granica razprostranenja ove vrsti na sjevernom Kavkazu opi´edieljena podpuno, može se ipak bez sumnje kazati, da dopire do zapadnih provincija. Ovdje se često nalazi u obsežnih šumah u gornjem toku riekS,: Velike i Male Labe, Zelenčuka, Kuhanja i dr. U Tverskoj oblasti i u Dagestanu nema te vrsti posvema. Kavkazka jela raste izključivo na gorah, prem nikad ne dopire do krajne granice, gdje u obće prestaje drveće rasti. U zapadnom Zakavkazju razprostranjena je ponajviše u pojasu od 1300—1900 met. nad morem, u oblasti Kure spušta se do 900 met. |
ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 27 <-- 27 --> PDF |
— 197 — Medju četinjačama, što ih je opisao Keppen, nalazimo takodjer vrsti, Icoje pripadaju u obitelj: čimpres i bor, t. j . čimpres, odlike borovice i tise. Ne zaustavljajući se mnogo kod čimpresa, koji se nalazi u Rusiji samo umjetno gojen na južnoj strani Krima i u Zakavkazju, kazat ćemo nešto po riečima Keppena o razprostranenju obične borovice. (Ako sravnimo podatke o obič. borovici s podatcima o drugih vrstih drveća, koje imade važnost za gospodarstvo, vidjet ćemo da su veoma oskudni i riedko potanki.) Najviše je razprostranjena obič. borovica (Juniperus communis) sa svojom podvrsti, koju neki drže za posebnu vrst s nizkoraslom borovicom (Juniperus nana). Ta se vrst razprostire malo ne po svoj eur. Rusiji izuzam samo južne stepe, pri čem se njezina ekvatorijalna granica sastaje s ekvatorijalnom granicom već opisane jele. Omorika, koju borovica tako često prati, ide na jug, rastući u poje li .ih hrpah mnogo dalje onamo. Prešavši preko stepa, javlja se borovica veoma razprostranjena na Kavkazu, pri čem se njezino razmještenje kao i drugih vrstih borovice (ovdje se nalaze: I. rufescens, excelsa, Sabina i nana) odlikuje veoma karakterističnom crtom, koja označuje, kuko djeluje podnebje na četinjače. Poimence u zap. česti Kavkaza posrieđ nasada četinjača gospoduju predstavnici obitelji jele: omorika, jela; u iztočnoj česti Kavkaza, na suhim uzvišenim mjestima raste izključivo borovica. U Krimu ne ima obične borovice, ovdje ju zamienjuje Juniperus excelsa, gluha smreka (I. Sabina), I. nana i I. rufescens. I. nana ili njemu barem sasma shčna odlika nalazi se posvud na krajnom sjeveru do 71** s. šir. gdje gdje dapače i dalje od posliednjih ostataka drveća. Ima dapače izvješće (od Pahtusova), da se borovica nalazi na Novoj Zemlji posred nizkih arktičkih vrba. Ista borovica raste i na visočinah Kavkazkih. Juniperus Sabina (gluha smreka) nalazi se u eur. Rusiji samo gdje gdje, poimence na doljnjem toku rieke Dona i pritoka mu Ilovja, gdje raste na visokih pješčanih i vapnenih goljetih. Osim toga nadjena je ta vrst u posliednje vrieme u Minskoj gub. a kasnije kod Orenburga i Steriitamaka. Da se ta vrst nalazi na Krimu i Kavkazu spomenusmo prije. Najposlije se pisac zaustavlja kod razprostranenja tise proste (Taxus baccata), čim izcrpljuje temu: o razprostranenju četinjača u eur. Rusiji i na Kavkazu. Tisa, predstavljajuć po svim znakovima izumirajuću vrst, veoma je malo kod nas razprostranjena, poimence ondje, gdje je vlažnost podnebja sjedinjena s blagošću zime (srednja temperatura u siečnju nije nikada izpod 4´/a")- Granica joj se proteže od Alandskih otoka, gdje raste kao grm, preko najzapadnije strane Estlandije i Liflaudije ravno na jug u Grodnensku gub., gdje se nalazi u Bielovježkoj gustoj šumi. Da se ta vrst nalazi u Podoljskoj i Voljnskoj gub. nije dokazano novijim iztraživanjem. U crstvu Poljskom nalazi se tisa u veoma malenom broju, a bila je po mnienju poznatoga botanika Rostafinskoga dapače i u XIV. vieku veoma riedka. U Krimu raste tisa u veoma malenoj množini u vlažnim prodoljima na visini 900—1050 met, a takodjer i u gustih omorikovih šumah na južnom briegu. U najvećoj množini raste ova vrst kod nas na Kavkazu. J. S. Medvjedev veli: „Tisa je veoma razprostranjena po Kavkazu. Nalazi se gotovo u svih šumah u zapadnom |
ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 28 <-- 28 --> PDF |
— 198 — Žakavkazju, a osobito u primorskim mjestima Gurije, Abhazije i južnoga diela Crnomorskoga okružja. Na sjev. Kavkazu nalazi se to drvo na gorama Glavnoga hrbta, no mnogo riedje nego u Žakavkazju. U visinu se takodjer prostire daleko. Raste poglavito u nizkom i srednjem pojasu gorskoga drveća počam od obale morske i dopire do 1500—1600 met. nad morem." Ovdje ona postizava razmjerno veliku veličinu do 25 met. u visini i do preko 1 met. u premjeru. Dodatak ka knjizi Keppena jest: „Pokus razdieljenja eur. Rusije po rastenju drveća," u kojem pisac znanjem i izkustvom kuša karakterizovati fyto-geografijske dielove eur. Rusije po rastenju drveća. Početak je tomu učinio jojst Trautfetter, što napokon ne umanjuje zasluge našega pisca, jer je njegovo djelo osnovano na mnogo većem broju faktičnih podataka. Ne gledajuć na probitak tog dodatka, nije moguće, da mu ma i u kratko sadržaj navedemo, jer bi nas to izvelo iz kruga, u kojem se ima kretati referent periodičke štampe. Na svršetku nemožemo, a da ne resumiramo ocjene o knjizi Keppena, želeći, da specijalisti šumarstva obrate svoj interes na tu knjigu, na koji on može s podpunim pravom računati. Zakon o lovu i odštete po divljači počinjeniii kvarova. „Narodne Novine" priporaenule su u broju 49. od 29. veljače t. g. u uvodnom članku, da se zakon o lovu od godine 1870. izpravi, dotično usavrši za to, što u velikoj množini uzgojena divljač obično počinja veliku štetu poljodjelcem u njivah, vinogradih, vrtovih i t. d. Nezna se, gdje su štete veće. Jeleni, srne, divlje svinje i medjedi čine na usjevih, a zečevi u vrtovih i vinogradih, osobito u mladih voćnjacih kvara, te je s toga već u samom zakonu ustanovljeno, da vlastnici i zakupnici lovišta imadu paziti na to, da se divljač prekoredno nemnoži, te je i samim zakonom ustanovljeno, da se oštećenim go.spodarom ima svaka šteta nadoknaditi. Prera se po zakonu medju vlastnikom lovišta i oštećenim posjednikom ima pokušati nagodba, i ako ova nebi pošla za rukom, stoji oštećeniku prosto, da pred kotarskim sudom zatraži odštetu, ipak postaje tim stvar još uvjek zamršena; jer kad se radi o odšteti za kvarove u poljodjelstvu, što no ih je počinila divljač, obično biva, da ni oštećenik ni vlastnik lovišta nisu zadovoljni, i da oštećeni gospodari traže obično velike odštete, dočim vlastnici lovišta nastoje, da što lakše prodju. Ako se nenagode, onda će procjenitelji procieniti počinjen kvar, ali kako ? Za procjenitelje uzimaju se takove osobe, koje spadaju u seljački stališ, te neprocienjuju počinjenu štetu prema izvjestnim gospodarstvenim načelom, nego od oka. Ovakav postupak nemože zadovoljiti ni ovog, ni onog. Takove po zvieradi počinjene štete u poljodjelstvu imale bi se procjenjivati po stalnom njekom cjeniku, koji bi bio sastavljen po istih načehh gospodarstvene znanosti, kao što postoje cjenici za |