DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 17     <-- 17 -->        PDF
— 187 —


Pretvorba srednje šume u visoku ne samo da je pogibeljna, nego nebi ni
shodna bila, jer je igora (srednja šuma) ne samo unosnija od gvozda (visoke),
nego je takodjer većma u stanju namiriti najraznolikije potreboće drvne
industrije.


To je u kratko sadržaj gornje knjižice. Ako bi iz tog sadržaja hćeli povuci
nauku na naše šum. odnošaje, onda bi se ta u prvom redu protegnula na nestašicu
drva u naših obćinskih šumah. Toj nestašici moglo bi se, ako ne posve,
a ono svakako prije sa srednjom, nego li dosadanjim gvozdom (visokom
šumom) pomoći, — i to takovom srednjom šumom ili igorom, u kojoj bi se u
većoj mjeri odgajalo visoko i srednje, nego li nizko drvlje. Pomislimo li, da
naši posavski gvozdovi popriečno jedva 2 m.´ po jutru godišnje prirašćuju, da
po jutru jedva 50 stabala broje, to će svaki šumar priznati, da na tom prostoru
može još barem 50 stabala vegetirati, koji ne samo da nebi drvnoj produkciji
na uštrb bili, nego što više, oni bi i onako žestoko slavonsko šumsko
tlo od suše zaštićivali i listom gnojili. Uzrokom, da se hrastovi posavskih šuma
prerano suše, jeste upravo golo i nezaštićeno tlo.


Razumjeva se, da srednja šuma zahtjeva najveću vještinu od šumara.


J. K.
Geografijsko razprostranjenje četinjača u evropeskoj Rusiji
i na Kavkazu.


To je naslov knjizi od Fed. Keppena (S. Petersburg 1885), o kojoj piše
jAecHofi atjpnaJiB" ovo: „Dok nije izašlo ovo djelo, crpali srno svoje znanje


o razprostranjivanju vrsti drveća izključivo iz dosta starih i većinom netočnih
izvješća Bode-ovih (Bode. Verbreitungs-granzen der wichtigsten Holz-Gevvachse
der eur. Russlands. Beitrage z. Kenntniss Russlands Bd. 118. 1166.) i iz književnih
sastavaka Trautvetter-ovih
tvetter. Die Pflanzengeographischen Verhaltnisse
des eur. Russlands. Hft. 1—3, 1849.—1851.]. U ^adašnje doba imamo
iz znamenitoga djela Keppena ne samo liep sastavak, ogromne množine literaturnih
izvješća, izvadjenih iz veoma raznoličnih izvora, nego takodjer i novih,
koja je pisac sakupio dielomice vlastitim izkustvom, ili putem upita od kompetentnih
osoba. Valja kod toga uzeti na um, da je ovo djelo, toliko potrebno
za rusko šumarstvo, od osobe, koja nije iz stališa šumarskog, a to će svakako
donieti veću vriednost knjizi Keppena u očima šumara.
Sadržaj ovoga djela nije ni iz daleka izcrpljen samim razprostranjivanjem
ovih četinjača (kako se veli u naslovu) u predjelih eur. Rusije. Osim te zadaće
razpravlja se u knjizi o množina drugih pitanja, koja se tiču vrsti drveća
u Rusiji, njihovih osebina u rastenju, pitanjS, o tlu, botaničkih opažanja itd.


Stoga nenamjeravamo izcrpiti bogati sadržaj ove knjige, već samo najvažnije
zaključke piščeve, koje mogu zanimati neposredno i šumara.




ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 18     <-- 18 -->        PDF

— tm —


Pisac, pristupajuć k opisivanju razprostranjivanja vrsti drveća, po5ima
prije svega potanko opisivati samo mjesto i sustavno onu drvst drveća, koja
upravo na tom mjestu uspjeva t. j . ustavlja se na sistematičkih osebujnostih
one grupe rastlina, ka kojoj ta vrst" spada. Ujedno s tim spominje imena vrsti
na razlicnili jezicih i narječjih, a osobito onih naroda, koji stanuju u predjelih
Rusije. Razprostranjivanje opisuje se veoma potanko na temelju mjestnih opažanja
i pripoviedanja. Podatci o rastenju, prirastu, manah drveća, škodljivih
zareznicih dolaze kod toga u formi nuzgrednih umetaka, te nisu strogo odieleni
od ostaloga materijala kao posebna rubrika. Naidje 11 autor na kakav fakat,
koji se pojavljuje u životu rastlina, koje opisuje, pisac ga poprima u svoje
djelo, malo se brineć za to, da li će se isti fakat ili sličan pojaviti kod opisivanja
sliedeće vrsti. Svoje tumačenje počima pisac naravnim vrstanjera četinjači,
s cedrom. Izvješća o razprostranjivanju te vrsti razmjerno su veoma
oskudna. Osim razprostranjenja u Sibiriji, kojega se pisac ne tiče, cedar je
razprostranjen na mnogo manjem prostoru, nego što je to naznačeno na karti
Bodeovoj. Središte razprostranjivanja cedra u evrop. Rusiji jest Pečorski kraj
Vologodske gubernije i sjeverna čest gubernije Permske, osobito Čerdynski
kotar. 0 predjelih, gdje je cedar na sjever razprostranjen — nema gotovo nikakovih
podataka; u južnih stranah Uralskoga sljemena, na granici Permske i
Ufimske gubernije, no samo pojedince. Na zapadu je cedar sasma drugačije
razprostranjen, nego kako to kazuje Bode; u tom kraju zaprema cn mnogo
manji prostor, a i u sjevernom dielu Soljvjčegodskoga kotara takodjer se pojavljuje
suviše pojedince. Više ili manje na okupu pojavljuje se istom dobrano
dalje na iztoku. Crtu, kud se prostiru neprekidne gomile cedra, ma bile i pomješane
s drugim vrstima, mogli bismo ovako odsjeći: na sjeveru eur. Rusije
nadjen je cedar pod 65" s. š. i prelazi preko Erala, a zatim po Obi ide dalje
do 67" s. š. Od krajnih točaka svoga razprostranjenja pod 65" s. š. linija cedra
spušta se po rieci Maloj Kovži, i dolazi na jugo-zapadu k rieci Ižmi; zatim
ide po gornjem toku Vyćegde i njezinom pritoku Sjevernoj Keljtmi, zatim po
riekah: Kosi, Lopanu, Kami i Čusovoj natrag k Uralskomu sljemenu, gdje se
sastaje po prilici pod 55" 50´ s. š. Izvan ove crte pojavljuje se cedar samo
pojedince u malenih hrpah. U predjelih Eur. Ruske riedko se nalazi nepomješan
s drugim vrstima, i to na malenom prostoru. Češće se pojavljuje pomješan
s jelom, koju kadkada nadvlada, premda je obično pomješan s njom u
manjem broju. Često se pojavljuje takodjer pomješan s omorikom i arišem (Laxis),
kadkad dapače s brezom. Na Uralu se uzpinje cedar više od ostalih vrstih
dl veća: ovdje on postaje dapače patuljčastim drvetom, dosižuć visinu do 1
aršina. (0 7 m.)


Iz toga, što se cedar pojavljuje na nekih mjestih u formi osamljenih
ostrova (t. j . u pomanjih odieljenih hrpah) pisac dozvoljava mogućnost, da je
cedar bio u prijašnje vrieme mnogo više razprostranjen, nego sada, što si je
moguće tim laglje protumačiti, ako se uzme na um, kako se jako ta vrst izkorjenjuje
s ove strane Urala (kaže se, da ju s one strane Urala više štede)




ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 19     <-- 19 -->        PDF

— 189 —


sječenjem cielih stabala za to, da se poberu šiške, a uništuje se takodjer i
pogubnim šumskim požarima. Da je cedar bio u prijašnje vrieme razprostranjen
na mnogo većem prostoru, nego što je danas, vidi se i iz fakata, koji su
potanko navedeni u knjizi, da se cedar nalazi i prekrasno raste pod Petrogradom
u guberniji Tverskoj, Moskovskoj, Jaroslavskoj i dr. U posliednjoj imade
ciela šumica cedrovine, koja zaprema po prilici 1 desjatinu (1 des.=10925
hektara) i koja je zasadjena na zemljištu Tomskoga manastira jošte koncem


XVI. vieka. Svršiv ovako s razprostiranjem cedra obraća se pisac na gospodu
šumare s prošnjom, da mu odgovore na sliedeća jošt prieporna pitanja. 1. Do
kojih mjesta dopire sjeverna medja razprostranjenja cedra 2. ne ima li izvješća,
da je cedar u prijašnje vrieme rasao dalje na sjever (i takodjer na zapad i
jug) nego sada? 3. da li se on nalazi jošte na uralskora sljemenu u predjelih
Ufimske gubernije?
Dalje prelazi pisac k omorici. Sjeverna medja ove vrsti dopire u Laplandiji
na medji Norvežkoj gotovo do 70" sj. širine; do 67" sj. širine raste
omorika ovdje dapače kao gospodujuća vrst rastlina. Od ovud granica razprostranjenja
omorike zajedno s medjom šuma u obće spušta se k jugu do 67o s.
širine; ide sjevernom obalom rieke Ponoja do mjesta, gdje se sjeverno ledeno
more sjedinjuje s Bielim morem. Na protivnoj obali, t. j . k sjeveru od Mezenja
pojavljuje se omorika kao šuma samo pod 66" s. širine. Na Pečori se nalazi
omorika u toj širini riedko, kao što u obće ovdje ne ima tla krupno-zrnastopješćanoga,
na kojem ova vrst uspjeva. U tom predjelu ustupa ona mjesto
jeli i boru.


Omorikova šuma nadjena je ovdje na obali rieke Sosve pod 67" s. širine
i na rieci Koljivi po 6672" s. širine. U Sibiriji ide polarna medja razprostranjenja
omorike gotovo do iste širine kod riekah Obe i Jeniseja i samo dalje
na iztoku spušta se ponješto do 64" s. širine.


Tičuć se izvješća 0 južnoj medji razprostranjena omorike, pisac odstupa
od načina, koji sliedi Bode, po kojem on nerazlikuje neprekidnoga razprostranjenja
od onakvih mjesta, gdje se kakova vrst pojavljuje samo mjestimice u
većih ili manjih hrpah, a po tom se je ta medja pojavila sasma krivudasta i
mjestimice sasma prekinuta. U obćenitih crtah ide medja neprekidnih šuma
omorike sliedećim načinom: od sjeverne strane Galicije prelazi po srednjem
dielu Volynske gubernije, po sjevernoj strani Kijevske i po sredini Černigovske
gubernije, presieca Orlovsku guberniju, u zapadnoj i Kalužsku u iztočnom njezinom
djelu, izlazi gotovo sasma iz Tuljske gubernije, u kojoj se opet pojavljuje
samo na zapadu i u sjevernom prikrajku; zatim se nastavlja po južnom
dielu. Moskovske gubernije, po sriedini Rjazanske i Tambovske gubernije, dalje
ide kroz južnu čest Nižegorodske gubernije, odkuda se spušta na jug, osobito
po rieci Suri i njezinih pritocih u Penzensku guberniju i sjevernu čest Saratovske
gubernije. Dadje se produljuje kroz sjeverni ugao Simbirske gubernije i
južnu čest Kazanjske, presiecajuć ovdje Volgu blizu Tetjuša. Za Volgom ide
sriedinom Ufimske gubernije do Urala, za kojim se opet spušta k jugu. Južnije


15




ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 20     <-- 20 -->        PDF

v^
— 190 —


izvan ove međje, koja je ocrtana samo u obćenitih crtah, pojavljuje se omorika
samo pojedince u malenili hrpah i to gotovo izključivo na pjeskovitom tlu, a
prate ju njezini svakdašnji suputnici: vriesine i kupine i dr.


Kad bismo htjeli odrediti medju u najjužnijih krajevih, kud se omorika
sporadički pojavljuje, išla bi ta granica ovako: zahvata sjevernu čest Podoljske
gubernije, sjever Kerzonske i Jekaterinoslavske, gotovo svu Harkovsku, osim
jugo-iztočnoga ugla, veći dio Voronežke, osim južni još i maleni sjeverni ugao
zemlje Donske Vojske, sjeverni dio Saratovske, velik dio Samarske, neprelazeć
do Samare ni malo na lievi brieg Volge, gotovo svu Orenburšsku guberniju,
osim južnih njezinih strana. Takovo sporadičko razprostranjenje omorike u pomanjih
odieljenih hrpah tumači se, da je ponajviše posliedicom specijalne osebujnosti
omorike, a ta jest, da raste na suhih pješčanih zemljištih, prem je u
tako nepravilnom njezinom razprostranjivanju igrao bez sumnje važnu ulogu i
drugi faktor ~ a to je iztrebljivanje šumš, u istorijsko vrieme. Cieli red istorijskih
izvješća, koja su očevidna u svojoj istinitosti, što se tiče n. pr. Eleckoga
kotara, koji je sad sasma bez šuma i množina dokaza iz imenž, mjesta, koja
su bez sumnje naravna po riečima „bor i sosna", -- pokazuju na to, da su
današnji sporadički nasadi omorike bili u staro vrieme mnogo veći, i da ih je
bilo u mnogih mjestih, prem da su se možda predanja o njima kod naseljenika
sasma izgubila. Tomu uzroku može se pripisati, misli pisac to, da ovoj vrsti
ne ima gotovo ni traga u cieloj Tuljskoj guberniji, koje se za čudo crta razprostranjenja
omorike ne dotiče na karti Bodeovoj. Ne obaziruć se na kakvoću
tla i na istorijske uzroke — pisac opaža neki odnošaj izmedju porazdielenja
omorike i khmatskih uvjeta. On pokazuje poimence na dovoljno suglasje pravca,
kojim se prostire omorika u južnoj svojoj granici sutoplotkom (inthermom t. j .


jednakom toplotom) u srpnju 2272" C. Naša obična omorika pojavljuje se takodjer
na gorah Krimskih, gdje ju nazivlju bielom omorikom. (Bias-čam) razhkujući
ju od domaće Krimske omorike, koja ovdje svojim množtvom prevladjuje
i koja se zove crna omorika (kara-čam).


Ovdje obična omorika pojavljuje se isto tako na južnom, kao i na sjevernom
kraju, premda na sjeveru raste u većoj množini medju bukvikom i
hrastikom, a na jugu pomješana je s domaćom omorikom (Pinus Laricio Pollassiana).
— Što se tiče sjeverne omorike na Kavkazu, nije se 0 njoj ništa
znalo do najnovijeg vremena, ne uzimajuć u obzir to, što su oni, koji su polazili
i motrili običnu omoriku na Kavkazu, dodali joj nekoliko novih nazivlja.
Tako je Steven razlikovao dvije vrsti var. humata Stev., var. argentea Stev.
Gordon drži te dvije različne vrsti jednom i uvadja novu vrst v. latifolia Gord.,
koja raste takodjer u Persiji i blizu Erzeruma. Neimajuć podataka 0 razprostranjenju
svake od ovih vrsti 0 pojedinosti, pisac se ograničuje na to, da navede
podatke 0 razprostranienju Pinus sjlvestris u obće. Tu se vidi, da se ova
vrst, kako je svatko mogao unapried očekivati, pojavljuje sporadično, i to na
gorama. Ovdje ju nalazimo počam od srednjih i viših visina, kao što na glavnom
Kavkazkom sljemenu, tako i na južnih njegovih obroncih, a prelazi takodjer i




ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 21     <-- 21 -->        PDF

— 191 —


u Malu Asiju do okolice Trapez unta. Tako ju n. pr. nalazimo u Dahestanu kod
gorskih rieka, koje utječu u Kubanj, na pređgorjima Eljborusa i dr. Kao na
Malom Kavkazu razprostranjena je takodjer na mnogih mjestih i zauzima djelomice
dosta veliki prostor, kao na pr. na vrhovima Kuže, na Andžarskom
sljemenu u Boržomu, gdje tvori čitave šume. Raste i na visočinama Karske i
Batumske oblasti.


Najčešće pak raste omorika na Kavkazu pomješana s drugim vrstima:
jelom, bielom jelom, bukvom, hrastom, brezom i dr., no kadkad raste takodjer
u obširnih nasađib, koji zapremaju prostor od nekoliko tisuća desjatina. Kadkad
rastu i ovdje uz nju obični njezini pratioci: resnica (Heidelbeere), brusnica (Preisselbeere)
i prosta šiba (Empetrum nigrum) i dapače lineja (Linnaea borealis).
Što se tiče rasta ove vrsti na Kavkazu, pisac navadja izvješće J. G. Medvjedeva,-
iz kojega se vidi, da ona ovdje daleko zaostaje u rastenju od drugih
ovdješnjih četinjača, obične jele i biele jele.


često počima u razmjerno ranoj dobi rastenja od lOO godina stradati na
gnjiljenju srčike i sušenju krošnje na vrhu. To se tumači ponajviše tim, što
omorika ovdje raste na neprijatnom za nju tlu, poimence na težkom glinenom
tlu, jer na gorama gotovo i nema rahloga pješčanoga tla. Izvješće o razprostranienju
obične omorike na Kavkazu svršava pisac zavadjanjem nekojih podataka
0 vertikalnom njezinom prostiranju na gorama. — Tičuć se vertikalnoga
prostiranja vrsti drveća na zapadnom Zakavkazu, po J. G. Medvjedevu
mogu se razlikovati četiri karakteristična šumska pojasa, naime: dolnji pojas
do 3000 puta (1 put = 0"304 m) ili do 900 m. nad morskom razinom zaprema
hrast i bukva; pojas od 3000 f. do 6000 f. (900 m. do 1800 m.) karakterizuje
bukva; dalje sliedi prostor, zapremljen izključivo četinjačama, najviše
jelom i bielom jelom, za kojim se već prostire pojas, u kojem sve donle,
dokle u obće raste drveće, raste breza.


Omorika se pojavljuje u pojasu četinjača, a raste ponajviše kao uštrkana
primjesa, a kadkad tvori više ili manje čiste dielove. Više točke 6200—8100 f.
(1800—2400 m.) dosiže omorika na različnih mjestih Kavkaza, a pri tom je
kod nje osobito to karakteristično, što se nalazi dapače i u nizkom pojasu
hrasta i bukve, kako je to pokazao Sredinski za Rionski bassein.


Zatim se pisac ustavlja kod razprostranjivanja Krimske omorike (Pinus
Laricio Var. Pallassiana). Ova se omorika već izvana razlikuje oštro od obične.
Ona raste nizko, tvoreć razširenu, u starosti sasma u oblik kupule izraslu
krošnju, čega ju radi punim pravom sravnjuju s talijanskom piniom. Ne zaustavljajuć
se kod izvanjskih znakova ove vrsti, reći ćemo koju po riečih Keppenovih
o njezinom razprostranenju. Ova omorika raste izkljućivo na krimskih
gorah, dopirući na njima do 3500 p. nad morem (do 1050 m.), no spuštajuć
se takodjer na nekim mjestima sve do obale morske. U ostalom ne tvori ona,
kako su neki mislili, ovdje posebnoga pojasa četinjačkih šuma tako, kao što u
zapad, polovini krimskih gora zauzima djelomice pojas, koji je na istočnoj
strani pokrit hrastom i drugom bjelogoricom. Prem se ta vrst nalazi u malenoj




ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 22     <-- 22 -->        PDF

— 192 —


množini i na sjevernom obronku Jaile, pomiešana s običnom omorikom, ipak
tvori ciele šumo i obsezne čiste nasade isključivo na južnom obronku Krimskih
gora i na zapadnoj mu polovini. Pisac misli, da široka Aluštinska dolina, koja
dieli sljeme krimskih gora na dvije gotove jednake česti, predstavlja naravnu
medju razprostranenja i krimske omorike i drugih vrsti južnoga podneblja:
čempresa, masline i dr. Osim krimske i obične omorike pojavljuje se u pređjelih
evropejske Rusije i druga vrst, a to je kavkazka omorika (P. halepensis
Mili.). Ta vrst raste u zapadnoj česti Zakavkazja u mjestima uz Crno more,
ponajviše pojedince ili u malih hrpah, a rijedko se produljuje u neprekidne i
to riedke zasade. Osim toga nadjena je ta vrst sporadički u središtu Zakavkazja
po obroncima oko rieke Jore. U rastenju zaostaje mnogo za našom, a
raste grbavo u visinu do 20 aršina (1 arš. = po pril. 0-8 m.).


Tičuć še vrsti bora, od dvijuh njezgovih odlika: evropejski (Larix europaea)
i sibirski (L. sibirica), zaustavlja se pisac najprije kod podataka o razprostranenju
prve odlike. Ova vrst raste u južnoj česti bivšeg carstva Poljskoga,
osobito u okružju Lysje gore, gdje tvori ciele šume. Odavle prelazi na desni
brieg rieke Visle u Dublinsku gub.; osim toga pojavljuje se i u Petrovskoj
gub. i u istočnoj česti Kališske, a razmjerno u nedavno vrieme pokazala se
i u sjevero-istočnom uglu carstva Poljskoga, u Suvalskoj gub. oko mjestanca
Pren, gdje raste pomiešana s bielogoricom. Suglasno s mnienjem, koje su izrekli
i drugi pisci, Keppen konstatira, da je vrst bora bila prije mnogo više
razprostranjena. Nekoliko starinskih predmeta iz te vrsti u Grodnenskoj, Kališskoj
i u dr. gub. na pr. crkva u gradu Slucku sagradjena 1419. god., koji
su se ili do danas sačuvali ili su zajamčeni vjerodostojnimi istorijskimi svjedočanstvi,
daju povoda misliti, da je ta vrst u prijašnje vrieme, od nas istorijski
baš ne predaleko, bila razprostranjena do izvorš, Njemena i od ovud prelazila
u bassein Pripeta, osobito po pritoku njegovom, rieci Sluku.


Pokazav zatim osobite spoljašnje znakove sibirskog bora, prelazi pisac
k razprostranenju te vrsti u predjelih evropske Rusije. U obćih crtah prelazeć
ta vrst Ural gotovo svud, kud se proteže, upada u ravninu sjeverne Rusije
širokim prodoljem, koje dopire na zapadu gotovo do Onežkoga jezera, a na
jugu do Volge. Podrobnije se mogu ocrtati predieli njezinoga razprostranenja
ovako:


Najsjeverniji kraj razprostranenja sibirskog bora jest istočni obronak
Urala pod 66" s. š. Prelazeć zatim Ural pojavljuje se u evropejskoj Rusiji u
Pečorskom kraju malo ne pod 67´/a" s. š., poimence blizu grada Pustozerska,
blizu kojega raste kao drvorodan kolosjek. Na zapad od Pečore do Mezenjskoga
zavoja ne može mu se potanko i točno opredieliti razprostranenje,
premda je vjerojatno, da se prostire do obćenite polarne medje drva, pri čem,
ako se smije suditi po nekim izvješćima, uzmiče više na jug, nego jela i breza.
To mjesto leži po prilici na eG´^" s. š. Dalji pravac medje od ušća r. Nese
po obali Bieloga mora do Ljetne Obale nije točno opredieljen. S Ljetne obale
prelazi na Solovke, gdje svršuje njegova krajna zapadna točka. Odavle mu




ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 23     <-- 23 -->        PDF

— 193 —


medja ide na jug, dapače na jugo-iztok po rieci Onegi do Ando-jezera, odkud
se spušta istim smjerom niz sljeme, koje ide od spomenutoga jezera do rieke
Vyterte i koji razdvaja pritoke Onežkoga jezera i pritoke rleke Onege. Ovdje
mu je najzapadnija točka u gornjem toku r. Keme, koja utiče u Bielo jezero,
i Uhte, koja utiče u jezero Lača (61" s. š., 55" ist. duž.)


Ovdje se južni smjer medje mienja u jugoiztočnl, prolazi pokraj jezera
Vozi i na iztok od jezera Kubenskoga. Iz Vologodske gub., u kojoj ta vrst
bora raste osobito u iztočnlh kotarih, po toku rieke Unže i Vetluge, prelazi u
Lostromsku gub., gdje ga nalazimo u četirim iztočnim okružjima: u Kologrivskom,
Makarjevskom, Vetlužkom i Varnavinskom. Odavle prelazi u Nižegorodsku
gub, gdje ga nalazimo pojedince po rieci Keržencu, 20 versta od grada
Semenova na sjever. Od ovoga mjesta valja mu granicu smatrati južnom. Iz
Nižegorodske gub. ide, ne dolazeć do sjeverne česti Kazanjske gubernije, na
iztok dapače malo i na sjeveroiztok u Vjatsku gub., gdje raste u Slobodskom,
Orlovskom i u dr. okružjima. Zatim prelazeć u prediele Permske gub., ta medja
prešav preko Kame malo na jugu od Sazapula, naglo se vraća k NNO, iduć
neprestano u malenoj udaljenosti od Kame i dolazi k Uralu samo u sjeveroiztočnom
uglu Permske gub., t. j . u blizini izvora rieke Pečore. Sto se tiče daljega
smjera medje razprostranenja te vrsti bora na iztok Uralu i po Sibiriji,
nema točnih za to data. Može se samo s vjerojatnošću uzeti, da ide i ovdje,
kao i na zapadnoj strani, mnogo dalje na sjever, nego na Uralu.


Kako visoko dopire ova vrst bora na Uralu, ne može se točno, kao ni
za druge vrsti, odrediti. Visina je po tom, do koje ova vrst dopire, veoma
različna i zavisi o mjestnih uvjetih. U nekim mjestima takav bor zaostaje za
drugima četinjačama, a na nekih opet zadržava normalnu svoju veličinu i na
većoj visini. U obće pisac pristaje uz mnienje prof. Krylova, koji je specijalno
iztražio cvjetanu Permske gub., koji misli na temelju toga, što jedina ta vrst
dopire do granice rastenja drveća na Konžakovskom i Denižkinom vrhu, da je
ta vrst medju svim četinjačama najsposobnija i da podnosi najoštrije podneble.


Jela se nalazi u nas u trima formama: u formi jele obične, sibirske i
kavkazke. Sve tri ove forme potekle su od obične jele (Picea vulgaris) i to
povodom klimatičkih upliva. Razlike njihove svezane su s osnovnom formom
cielim redom postepenih prelaza. Ne dieleć ih po mjestima, gdje se pojavljuju,
odredit ćemo sjevernu i južnu granicu ove vrsti. Najkrajna njezina točka na
sjeveru jest po novih iztraživanjih obala jezera Kvelme-Javre, na jug od Baranger-
fiorda pod 69" 30´ s. š. Odavle na istok ne može joj se opredieliti medja
točno, prem bi se punim pravom moglo uzeti, da ide tako daleko, kako i medja
četinjača u obće, jer na poluotoku Kolskom dopire jela dapače dalje na sjever,
nego omorika (u Skandinaviji´je taj odnošaj obratan). Od jezera Kveljme-Javre
ide medja smjerom na grad Kolu, čineći kod toga dva zavoja; jedan k jugozapadu,
drugi k sjevero-iztoku. Na iztok od Kolskoga zalieva zavija se ta medja
naglo na jug i prelazi u tom smjeru iztočnom obalom rieke Kole i Kolo-jezera,
dolazeći malo ne do sjevernoga kraja o. Imandra. Odavle se prediel četinjača




ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 24     <-- 24 -->        PDF

— 194 —


povraća na iztok, prelazi Lovo-jezero i postepeno spuštajući se Ic jugu, ide
ponješto smjerom k rieci Ponoju, odkud uzmaknuv znamenito ua jug, medja
dolazi do obale Bieloga mora, naprotiv otočiću Sosnovcu.


Na iztočnoj obali Bieloga mora nadjena je jela u družtvu s brezom pod
6774** s. šir. Od ovud se spušta predielna njezina crta, idući uzporedno sa
Češskim zaljevom za ^4" na jug, a za tim se iznova diže k sjeveru, te na
obalah rieke Indege u Malozemaljskoj tundri dolazi do 67´/,/ s. šir. Dalje se
za tim polarna crta jele s nova spušta i opet se diže na desnom briegu Počore
do grada Pustozerska (67" 30´ s. šir.), a 10 vrsta daleko od tog grada
nalaze se tisove i jelove šume. Gim se granica jele približava k Uralu, ponovno
se po malo podiže i 40—50 vrsta daleko od Urala nadjene su pojedine hrpe jela
pod 67" s. šir., a na samih gorah može se suditi, da se jela spušta po prilici
na 1".


Južna predielna granica razprostranenja jele ide poSam od zapada, od
najjužnijih česti carstva Poljskoga i Galicije u srednji dio Voljraske gubernije,
gdje se nalazi u Volynskom Poljesiju, i dolazi k jugu do kotara Novgorod-
Volynskoga i Ostrožkoga. Dalje u granicah Kijevske gub. nalazi se jela, po
njekom svjedočanstvu, samo u Radomjsliskom kotaru, koji se odlikuje obćenitim
karakterom šumskoga rašća, prem po drugih svjedočanstvih jele tamo i
nije. U Cernigovskoj gub. pojavljuje se jela u šumah samo izvan pojasa zemlje
crnice, poimence u Starodubskom i Mglinskom, a takodjer u Novozybkovskom
kotaru. Iz sjeverne česti Cernigovske gub. prelazi južna granica jele po zapadnoj
česti Orlovske gub., gdje se ta vrst nalazi u neprekidnih nasadih u
kotaru Brjanskom i Karačevskom. Dalje se zatim granica diže naglo k sjeveru
uz zapadnu čest Bjelevskoga i Odoevskoga kotara Tuljske gub. i iztočnu čest
Lihvinskoga kotara Kalužske gub. U Tuljskoj gub. pojavljuje se jela u neprekidnih
hrpah u sjevernoj česti Bjelevskoga kotara, a u zap. česti Odoevskoga
kot. tvori dapače neprekidne šume. U Alexinskom kot. raste jela pojedince uz
Oku posred drugih vrstih; u Kozeljskom čini na pojedinih mjestih gospodujuću
vrst. Za tim k iztoku od Serpuhova nalazi se jela malo ne do Kolomne na
lievoj obali Oke i prelazi na desnu obalu ne daleko od toga grada, a kod
toga se ne nalazi ovdje južnije od sela Luhović. U pređjelih Ptjazanske gub.
raste jela u kotaru Zarajskom i Kasimovskom, a po drugih svjedočanstvih i)ojedince
i u Sapožkovskom, što stoji u svezi s takvim njezinim razprostranjenjem
u susjednom Šackom kotaru Tambovske gub. U ovoj posliednoj gub. raste jela
po Oki, po Eni i njezinom pritoku Mokši, te po njezinom gornjem toku prelazi
u Krasnoslobodski kot. Penzenske gub. Od ovud medja jelovih šumfi proteže
se niz tok rieke Alatyra, počimajuć od izvora njegovoga i utoka u rieku
Suru. Ovdje u pređjelih doline rieke Sure zakreću se šume četinjačS, u obće,
a jelove napose na jug do ušća rieke Baryča. Dalje na iztok južni prediel jele
diže se znamenito k sjeveru do same Volge, a po njezinom lievom briegu proteže
se jela do Kazanja. Iztočnije nadjena je jela u malenih hrpah po rieci
Kazanki. Dalji smjer južne predjelne crte od jele opredieljen je dosta nepod




ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 25     <-- 25 -->        PDF

— 195 —


puno. U obćenitih crtali Keppeii vodi ju po desnoj obali rieke Kame do ušća


r. Biele; za tim ju vraća k iztoku kroz južnu čest Permske gub. Za Ut´om u
predjelima Urala spušta se jela k jugu, no ne južnije ipak od 54" s. sir. —
Što se tiče visine, do koje dopire jela na Uralskom sljemenn, pokazala se kod
ove, kao i kod prediduće vrsti, da ta vrst dopire do različite visine, prema
uvjetima dotičnoga mjesta; na pr. na Dcneikinom vrhu ide do visine 3D00 Ma
(po prilici 1200 met.). U obće jela, kao i cedar dopire na Uralskim gorama
više nego ostale četinjače, i samo malo zaostaje za tisovinom u sjevernoj česti
Urala (nad 62" s. š.). Na najviših granicah postaje jela kržljava, po kamenu
rastući grm.
Kavkazka jela (P. orientalis Linn), koju pisac priznaje kao posebnu odliku,
nalazi se na Kavkazu kao veliko, ili dapače u prijatnih okolnostih veličanstveno
do 20 sažnjeva (po prilici -15 met.) visoko drvo uz odgovarajuću
debljinu. Raste koli u čistih porastlinah, toli pomiešana s drugim vrstima:
s bukvom, omorikom, smrekom i grabom u gornjem pojasu od 4500—7000 futa
nad morem, dopiruć kadkad do medje rastenja drveća. Ta se vrst prostire po
zapadnoj česti Kavkazke prevlake. Na sjevernom Kavkazu nalazi se ta vrst u
malenoj množini u gorah Zakubanskoga kraja u gornjem toku rieke Biele, Velike
i Male Labe, Zelenčuka i njihovih pritoka. Izvori Kuhanja predstavljaju
dakle najiztočniju čest razprostranenja ove vrsti na sjevernom Kavkazu. U Zakavkazju
raste ta jela u velikih šumah u Batumskoj oblasti, u Guriji, Mingreliji,
Ineretiji, Svanetiji i u oblasti Kure. Po Glavnom hrbtu pojavljaju se kao
krajna točka njezinoga razprostranenja predjeli na vrhovima Mtiuletskoga klanjca
po Vojenogruzinskoj cesti. Na Malom Kavkazu iztočna njezina granica prelazi
po Tijaletskom sljemenu ne daleko od Tiflisa. Zanimiv je fakat kod razprostranenja
jele po Kavkazu to, što je ne ima u Cernomorskom okrugu, što su
mnogi opazili, i što je ne ima u Abhaziji, gdje ju nadomještava biela jela


Iz roda jela rastu u Piusiji tri zastupnika: jela česljasta, sibirska i Nordman-
ova. Prva odlika nalazi se malo ne izključivo u predjelih carstva Poljskoga
i to dosta na ograničenom prostoru. Tim si je lahko protumačiti, zašto se je
do najnovijega vremena o njezinom razprostranenju veoma malo znalo Hvala
Lapčinskomu, jer joj možemo danas točnije granice opredjeliti. Počam od sjev.
česti Kaližske gub. prolazi po rieci Varti smjerom prama Varšavi, no ne dolazeći
do nje; zatim se vraća k jugo-iztoku, prelazi kroz Radomsku i Ljublinsku
gub. i prelazi u Galiciju. Na desnoj obali Visle nalazi se ta vrst, osim jugozap.
česti Ljublinske gub. samo koje gdje u malenih hrpah; na pr. u Kuflevskoj
šumi, pod Mrozami, takodjer u Sjedleckom i Lukovskom kotaru.


Iztočniie od tih predjela nadjena je česljasta jela u sadanje vrieme u maloj
množini u Bielovježkoj šumi, pojedince u nekojih šumah Vladimir-Volynskoga
kotara i kao dosta velika šuma okolo Obuhova u Ljubenskom kotaru.


Sibirska jela kao i tisa (Taxus) zalazi u sjev.-iztočnu Rusiju u spodobi
dubokoga zaljeva, samo je taj zaljev uži, jer posljednja vrst ide na sjeveru i
na jugu dalje nego jela.




ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 26     <-- 26 -->        PDF

— 196 —


Polarna granica razprostranenja Sibirske jele ne dade se točno odrediti,
jer su oskudni podatci Po onih podatcih, što ih imamo, dade se odsjeći granica
ovako: na iztoku prelazi ta granica Jenisej pod 65" 50´ s. šir., pod kojom
se širinom nalazi i na iztočnih obroncih Urala, koji sieče mnogo južnije pod
61" 50´ s. šir. Dalje smjerom k Pečori približava se predjel jele k sjeveru
tako, da je nadjeno ovdje pod 64" s. š. Pod tom širinom nalazi se vjerojatno
razprostranenje jele na cielom prostoru od gornjega toka Pečore do rieke Mezenja.
Uz posliednju rieku do nizine sjeverne Dvine spušta se crta jele nešto
k jugu, presiecajuć sjev. Dvinu pod 63V2" s. šir. Odtuda iz sjevero-zapadne
točke razprostranenja jele Sibirske vraća se njezina crta naglo k jugu, k gornjemu
toku rieke Vaga, odkud prelazi na obale rieke Kubine i k gornjemu
toku rieke Suhone, skrečuć ovdje malo na jugo-zapad. Zatim ide jugo-iztočno
prelazeći u iztočne kotare Kostromske gub. do Makarjevskoga kotara. Iz ovoga
mjesta spušta se po rieci Betlugi u Nižegorodsku gub., gdje ju nalazimo u
sjev.-iztočnom uglu, a ovdje laste pomješana u jelovih šumah i dolazi po r.
Keržencu do Volge. Počam odatle postaje joj granica južna. Ona ide gotovo
ravno na iztok lievim briegom Volge, dolazi do Kazanja. Odatle ide iztočno
k ušću rieke Vjatke, presieca ovdje Kamu, zatim u istom smjeru r. Bielu,
idući po njezinom pritoku, r. Tanjpu u Permsku gub., k jugo-zap. od Krasnoufimska.
Dalje zatim ide po r. Irenju, dižuć se ovdje naglo k sjeveru, ugiblje
se r. Kungur s ove sti´ane i ide k iztoku, a zatim k jugo-izt., prolazeći gornjim
tokom r. Ufe i dosižuć Uraljsko sljeme, na kojem se spušta u Ufinsku gub.,
premda se ne zna dokle. — Na visinah Uraljskoga sljemena ne dopire ta vrst
do medje rastenja drveća, koju ovdje zapremaju, kako je prije rečeno, druge
vrsti. Na Konžakovskom vrhu i na Jurmu dopire ta vrst do 3000 futa, a na
Denežkinom do 3600 futa vis. nad morem. Posve je karakteristična sa svoga
razprostranenja Abies Nordmaniana Stev, koja je veoma blizu po svojih botaničkih
znakovih europejskoj jeli. Nalazi se izključivo na Kavkazkim gorama,
a naraste dosta debela (do 1 saženj = 2´1 met. u premjeru u visini od 15—20
saž. == 30—40 met.) i tvori često dosta obsežne šume. Hvala poznatoj knjizi
,J. S. Medvjedova (Drveće i grmlje Kavkazko), možemo si predstaviti dovoljno
jasnu sliku 0 razprostranenju ove vi´sti. Najveće šume tvori u zapadnoj česti
Kavkaza, na pr. u Crnomorskom okružju i u Abhaziji. Osim toga raste ta Nordmanova
jela pravcem glavnoga Kavkazkoga sljemena i na Adžaro-Imeretinskih
gorah, na posljeđnih posvud, kud se protežu. Na iztoku prelazi u oblast Kure,
no ne dopire u tom pravcu dalje od 62" polutnika. Ako i nije granica razprostranenja
ove vrsti na sjevernom Kavkazu opi´edieljena podpuno, može se ipak
bez sumnje kazati, da dopire do zapadnih provincija. Ovdje se često nalazi u
obsežnih šumah u gornjem toku riekS,: Velike i Male Labe, Zelenčuka, Kuhanja
i dr. U Tverskoj oblasti i u Dagestanu nema te vrsti posvema. Kavkazka
jela raste izključivo na gorah, prem nikad ne dopire do krajne granice, gdje
u obće prestaje drveće rasti. U zapadnom Zakavkazju razprostranjena je ponajviše
u pojasu od 1300—1900 met. nad morem, u oblasti Kure spušta se do 900 met.




ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 27     <-- 27 -->        PDF

— 197 —


Medju četinjačama, što ih je opisao Keppen, nalazimo takodjer vrsti, Icoje
pripadaju u obitelj: čimpres i bor, t. j . čimpres, odlike borovice i tise. Ne
zaustavljajući se mnogo kod čimpresa, koji se nalazi u Rusiji samo umjetno
gojen na južnoj strani Krima i u Zakavkazju, kazat ćemo nešto po riečima
Keppena o razprostranenju obične borovice. (Ako sravnimo podatke o
obič. borovici s podatcima o drugih vrstih drveća, koje imade važnost za
gospodarstvo, vidjet ćemo da su veoma oskudni i riedko potanki.) Najviše je
razprostranjena obič. borovica (Juniperus communis) sa svojom podvrsti, koju
neki drže za posebnu vrst s nizkoraslom borovicom (Juniperus nana). Ta se
vrst razprostire malo ne po svoj eur. Rusiji izuzam samo južne stepe, pri čem
se njezina ekvatorijalna granica sastaje s ekvatorijalnom granicom već opisane
jele. Omorika, koju borovica tako često prati, ide na jug, rastući u poje li .ih
hrpah mnogo dalje onamo. Prešavši preko stepa, javlja se borovica veoma razprostranjena
na Kavkazu, pri čem se njezino razmještenje kao i drugih vrstih
borovice (ovdje se nalaze: I. rufescens, excelsa, Sabina i nana) odlikuje veoma
karakterističnom crtom, koja označuje, kuko djeluje podnebje na četinjače. Poimence
u zap. česti Kavkaza posrieđ nasada četinjača gospoduju predstavnici
obitelji jele: omorika, jela; u iztočnoj česti Kavkaza, na suhim uzvišenim
mjestima raste izključivo borovica. U Krimu ne ima obične borovice, ovdje ju
zamienjuje Juniperus excelsa, gluha smreka (I. Sabina), I. nana i I. rufescens.


I. nana ili njemu barem sasma shčna odlika nalazi se posvud na krajnom sjeveru
do 71** s. šir. gdje gdje dapače i dalje od posliednjih ostataka drveća. Ima dapače
izvješće (od Pahtusova), da se borovica nalazi na Novoj Zemlji posred nizkih
arktičkih vrba. Ista borovica raste i na visočinah Kavkazkih.
Juniperus Sabina (gluha smreka) nalazi se u eur. Rusiji samo gdje gdje,
poimence na doljnjem toku rieke Dona i pritoka mu Ilovja, gdje raste na visokih
pješčanih i vapnenih goljetih. Osim toga nadjena je ta vrst u posliednje vrieme
u Minskoj gub. a kasnije kod Orenburga i Steriitamaka. Da se ta vrst nalazi
na Krimu i Kavkazu spomenusmo prije. Najposlije se pisac zaustavlja kod razprostranenja
tise proste (Taxus baccata), čim izcrpljuje temu: o razprostranenju
četinjača u eur. Rusiji i na Kavkazu. Tisa, predstavljajuć po svim
znakovima izumirajuću vrst, veoma je malo kod nas razprostranjena, poimence
ondje, gdje je vlažnost podnebja sjedinjena s blagošću zime (srednja temperatura
u siečnju nije nikada izpod 4´/a")- Granica joj se proteže od Alandskih otoka,
gdje raste kao grm, preko najzapadnije strane Estlandije i Liflaudije ravno na
jug u Grodnensku gub., gdje se nalazi u Bielovježkoj gustoj šumi. Da se ta
vrst nalazi u Podoljskoj i Voljnskoj gub. nije dokazano novijim iztraživanjem.
U crstvu Poljskom nalazi se tisa u veoma malenom broju, a bila je po mnienju
poznatoga botanika Rostafinskoga dapače i u XIV. vieku veoma riedka. U Krimu
raste tisa u veoma malenoj množini u vlažnim prodoljima na visini 900—1050
met, a takodjer i u gustih omorikovih šumah na južnom briegu. U najvećoj
množini raste ova vrst kod nas na Kavkazu. J. S. Medvjedev veli: „Tisa je
veoma razprostranjena po Kavkazu. Nalazi se gotovo u svih šumah u zapadnom




ŠUMARSKI LIST 5/1888 str. 28     <-- 28 -->        PDF

— 198 —


Žakavkazju, a osobito u primorskim mjestima Gurije, Abhazije i južnoga diela
Crnomorskoga okružja. Na sjev. Kavkazu nalazi se to drvo na gorama Glavnoga
hrbta, no mnogo riedje nego u Žakavkazju. U visinu se takodjer prostire daleko.
Raste poglavito u nizkom i srednjem pojasu gorskoga drveća počam od obale
morske i dopire do 1500—1600 met. nad morem." Ovdje ona postizava razmjerno
veliku veličinu do 25 met. u visini i do preko 1 met. u premjeru.


Dodatak ka knjizi Keppena jest: „Pokus razdieljenja eur. Rusije po
rastenju drveća," u kojem pisac znanjem i izkustvom kuša karakterizovati
fyto-geografijske dielove eur. Rusije po rastenju drveća. Početak je tomu učinio
jojst Trautfetter, što napokon ne umanjuje zasluge našega pisca, jer je njegovo
djelo osnovano na mnogo većem broju faktičnih podataka. Ne gledajuć na probitak
tog dodatka, nije moguće, da mu ma i u kratko sadržaj navedemo, jer
bi nas to izvelo iz kruga, u kojem se ima kretati referent periodičke štampe.


Na svršetku nemožemo, a da ne resumiramo ocjene o knjizi Keppena,
želeći, da specijalisti šumarstva obrate svoj interes na tu knjigu, na koji on
može s podpunim pravom računati.


Zakon o lovu i odštete po divljači počinjeniii kvarova.


„Narodne Novine" priporaenule su u broju 49. od 29. veljače t. g. u
uvodnom članku, da se zakon o lovu od godine 1870. izpravi, dotično usavrši
za to, što u velikoj množini uzgojena divljač obično počinja veliku štetu poljodjelcem
u njivah, vinogradih, vrtovih i t. d. Nezna se, gdje su štete veće.
Jeleni, srne, divlje svinje i medjedi čine na usjevih, a zečevi u vrtovih i vinogradih,
osobito u mladih voćnjacih kvara, te je s toga već u samom zakonu
ustanovljeno, da vlastnici i zakupnici lovišta imadu paziti na to, da se divljač
prekoredno nemnoži, te je i samim zakonom ustanovljeno, da se oštećenim
go.spodarom ima svaka šteta nadoknaditi. Prera se po zakonu medju vlastnikom
lovišta i oštećenim posjednikom ima pokušati nagodba, i ako ova nebi pošla za
rukom, stoji oštećeniku prosto, da pred kotarskim sudom zatraži odštetu, ipak
postaje tim stvar još uvjek zamršena; jer kad se radi o odšteti za kvarove u
poljodjelstvu, što no ih je počinila divljač, obično biva, da ni oštećenik ni
vlastnik lovišta nisu zadovoljni, i da oštećeni gospodari traže obično velike odštete,
dočim vlastnici lovišta nastoje, da što lakše prodju. Ako se nenagode,
onda će procjenitelji procieniti počinjen kvar, ali kako ? Za procjenitelje uzimaju
se takove osobe, koje spadaju u seljački stališ, te neprocienjuju počinjenu štetu
prema izvjestnim gospodarstvenim načelom, nego od oka. Ovakav postupak nemože
zadovoljiti ni ovog, ni onog. Takove po zvieradi počinjene štete u poljodjelstvu
imale bi se procjenjivati po stalnom njekom cjeniku, koji bi bio sastavljen
po istih načehh gospodarstvene znanosti, kao što postoje cjenici za