DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 14 <-- 14 --> PDF |
~ 98 — put opalio je g. R. jedno zrao udari u čelo, probi šarao kožu i poskliznu uz vrat u nutrinju, prosvira pluća i izgubi se u crievlju; drugomu zrnu nije se našlo traga. Pomislit će tko: a kako bijaše meni pri duši stojeću 7-8 koračaja pred zjalom, a medjed ide?! Mnogi put sam imao t. z. lovačku groznicu, bila ona vrućica ili zimica kako kad; i danas još trgnem se, kad mi zviere đodje nenadano. ^ Smijem reći, pred brlogom ovim stojao sam kao ukopan. Čim sam cuo rieči: eno ga ide! uzpravio sam se, pušku jače obuhvatio; čini mi se, nikad još nisam se ćutio odvažan koliko u taj čas. Nisam imao vremena razmišljati. Čim mi se ukaza medjed, samo mi sunu kroz glavu: nepucaj u čelo, moglo bi zrno odskliznuti; dignem pušku, namjerim i odapnem. Sve je to tako brzo došlo i prošlo, da nebje vremena niti gadjati, — niti se smesti. Zato i neznam, jesam li, nisam li imao t, z. lovačke groznice. Mislim ni za nju nebijaše časa. Zahvalan ostajem g. Ružički. Tko zna, ikad ili nikada više ustrieliti raedjeda! J. M. Šumarski aforizmi iz Bosne i Hercegovine. Kad su hrabre čete austro ugarske monarhije zauzele Bosnu i Hercegovinu, odpoče veoma važna i plemenita zadaća za nas: da privedemo taj tečajem stoljeća zanemareni narod u kolo ostalih prosvjetnih naroda, da postane i on učestnikom kulturnih dobitaka. Tko je iole poznavao prijašnje odnošaje ovih zemalja, lasno će pojmiti, u kakovom ih stanju naša uprava zateče. 0 kakovoj organizovanoj uredbi nebijaše ni govora; dugogodišnje medjusobno krvarenje bilo je te zemlje sa svim raztrojilo; mir i poredak bijaše izčeznuo, narodno blagostanje uzdrmano. Nijedan uslov narodne sreće nebijaše ostao nedirnut. Valjalo je dakle na novo odpočeti, da se ovako propale zemlje i narod podignu na onaj stepen naobrazbe, koji mu osigurava učestvovanje u moralnom i kulturnom životu ostalih prosvjetnih naroda. Djelo politično-administrativnog i socijalnog preporoda odpoče; no svakomu bijaše jasno, da samo postepeno uztrajno i konsekventno provadjanje nastale zadaće mogaše uspjeh zajamčiti. Pa kao sve, bijaše dakako i šumarstvo ne samo zanemareno, nego sa svim zabačeno. 0 kakovom šumarenju ih šumarskoj upravi nebijaše ni traga. VeUko bogatstvo zaposjednutih zemalja, koje je u prostranih šumah nagomilano, bijaše od otomanske vlade posve ignorisano, važnost šuma po narodnu privriedu i kulturni razvoj nepoznata. Šume su smatrali kao dar prirode, koji samo u tu svrhu služi, da ga čovjek prama potrebi u svoju korist crpi, a sva ostala briga za šume ostavljala se opet samo prirodi. Nije dakle čudo, da je naša |