DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3/1888 str. 11     <-- 11 -->        PDF

— 95 ~
Dne 21. prodjosmo Ostrožicom 6 novih brloga; svi prazni. Njekoliko puta
spomenuo sam onu lanjsku šuplju jelu; ne\idjesmo je, ostade nara s puta. Po
tiho sam žalio za njom; tko zna nije li u njoj drugi medjed, ako ne onaj isti,
komu ništa na žao neučinisrao, jer ga i nevidismo.


Dne 22. imadjaše g. R. službenoga posla. Meni nedade se mirovati, ter
u pratnji lugara i vodica pretražih dva liepa brloga; nu i ovi bijahu prazni.
Već 17 brloga, većinom novi, pak u nijednom ništa!


Za večere reći će g. R., sutra ćemo još do jednoga brloga, vi kojega
pi-oljetos izidje međjed. Odkriše brlog braća Kovaeevići iz Jasenka. Nenadjemo
li ni u njem ništa, onda za ovaj put nenadjosmo medjeda. Nisam ništa primjetio;
ali bijaše mi već slaba nada; ipak nebijah zlovoljan, što u obće i nisam
rad slučajna neuspjeha.


Sutra dan dakle hajde na osamnaesti brlog u gori Mirkovici na brdu
Mamulskoj stojbini. Vode nas četiri brata Kovačevića, svaki sa sjekirom na
ramenu. Za 3^/2 ure dođjosmo na mjesto. Već uz put g. R. nepoćudni bijahu
;iatesi; jer da se lagije brlogu pogodi, zatesaše redom stabla sve do brloga: a
međjedu udariti će u oči svaka malenkost. ´


Brlog je u pećini na strmoj strani visoka brda. Poredamo se i stanemo
pripravni. Kovaeevići sa sjekirami začeše izazivati svoga medu na mejdan; xiu
on se neodziva. — Digosmo viku na sve načine, Kovaeevići penju se liticom,
viču, zovu. Opažamo na obližih stablih kreševinu, čini nam se starija od godine.
Dignemo opet viku, ništa n^pomaže: jedan je glas, neima ni tu medjeda! Lovci
žale za medjedom, Kovačevići žale za nagradom.


Izvadimo, da nješto zagrizemo. Bijasmo njekako svi pokunjeni. Zaželio
sara, da se naloži vatra; ipak g. R. nedade blizu brloga. Zagrizavasmo stojećke
i puškom 0 ramenu, jer nebijaše gdje sjesti u sniegu.


Nedade se ipak mirovati cestaru Gjuki Kosanoviću. Ide on sam brnjkati
oko brloga. Obilazi na sve strane, baca u jamu grude od sniega, zove; legne
potrbuške na rub zjala, segne rukom u jamu ter opet zove i nabacuje.


Naš Gjuko na jednoč poskoči, kao da ga je guja ujela; zasopljen zavikne;
„Evo medjeda! Bio je sad glavom do moje ruke!"
Kao na komandu svakomu nam zape zalogaj; svaki pobaca, što je u ruci
imao. U živi čas stojasmo razporedani zapete puške u ruci!


Ak:o se je Gjuko poplašio medjeda; borme se je i raedjed poplašio Gjuke,
jer ga nestade u brlogu. Nije ni šala. Gjuko je plećata ljudina, da se uhvati
s medjedom u koštac, i medjedu pucala bi rebra.


Brlog je duboko u pećini, valja da se puca, kad je medjed iz brloga izpao.


Brlog imade dva izlaza, ili da bolje rečem, zjala: jedno gornje okomito
poput dimnjaka, drugo dolnje postrance i postrmo; oba se u dnu sastaju. Najbolje
ću ih prispodobiti luli.


Ali da! Izazivaj, viči, fićukaj koliko te volja; medo zamumlja, proviruje
glavu iz brloga, malenima očima u nas poškilji, pa smuk, eno ga opet nestade
u brlogu. Neće da izidje. Izmjenjujemo se na gornjem zjalu, da ga vidimo.