DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11/1887 str. 20 <-- 20 --> PDF |
" ´ ~ 468 — pako 159971 m^ Od tog prihoda spada poprieko na građjevno drvo 34590 m^ a na ogrievno 125375 m^ Naprama ovom stanju đohodka izkazuje nam katastar pravoužitnika pako sliedeće potrebe: Popriečna godišnja potreba gradjevnog drva za pravoužitnike je 6469 m^ a ona ogrievnog 99344 ra^ Prema tome pretiče za „imovnu maticu" 28117 m^ gradjevnog i´^lGpSl m´^ ogrievnog.drva. Kod ustanovljivanja´^ompetencija pravoužitničkih, kako kod gradjevnog tako i kod ogrievnog drva,- nije se puno štedilo, šta više možemo reći, da su iste obzirom na kompetencije postojeće na pr. kod petrovarađinske imovne obćine baš obilno odmjerene. Zašumljenje je po zastupstvu prihvaćeno te „definitivno" obavljeno- I tako je dakle uredjenje šumskog gospodarstva, u smislu gore pomeiiutog naputka, kod nas već od početka godine 1886. u kriepost stupilo, i služi za podlogu sadanjem gospodarenju. Neću se ovdje upuštati u pitanje, je li uredjenje šumskog gospodarstva, propisano naputkom B., u stanju izdržati strogu strukovnu kritiku ili ne, samo ću toliko da napomenem, da je isto svakako napredak za naše šumsko gospodarstvo, koje do sele nije a ma baš nikakove gospodarstvene osnove imalo. Već sama ta činjenica, što se sječa šuma regulira „sječnim redom", što se i najudaljenije šume privode k uporabi, te time štednja i čuvanje jur izsječenih sastojina pred očima ima, dovoljna je, da to uredjenje u svakog strukovnjaka pa i inog čovjeka, koji prama obćem blagostanju indiferentan nije, zadovoljstvo pobudi. Ali na žalost, kod nas tako nije. Ne samo, da je prosti narod ovo uredjenje negodovanjem primio, nego šta više i njeke nadležne oblasti. A zašto? Svemu je kriv baš malo prije napomenuti sječni red. Dok nije bilo gospodarstvene osnove i zašumljenja, doznačivala su se pravoužitnikom drva skoro na sličan način kao pod bivšom erarskom upravom. Drugimi riečmi, u svemu se ogledao značaj neredovite preborne sječe. Sasvim je dakle naravna stvar, da se je taj način gospodarenja i ako je u sav mah vrata otvarao devastaciji šuma, puku mnogo bolje dopadao, nego sadanje strogo omedjašenje i promicanje sječina. Za dokaz tomu najbolje služi ta okolnost, što pravoužitnici a međju njima i same mjestne i školske obćine, neće u odbodenili sječinah da drva primaju, izgovai-ajuć se udaljenošću istih, prem ni najudaljenije sječine nisu preko 25 kilomL´tara daleko od dotičnih sela. A i to je slučaj jedino kod njekoliko primorskih sela, koja moraju prvo prostrani kras prieći, da do šume doći uzmognu. Za ostala sela pak varira udaljenost sječina izmedju 3 i 19 kilometara. Od tih sela pak imaju 54 do odnosnih sječina 3-^10 kilometara a 34 ih 11—15 kilometara. No ta nećkanja nisu zaista nikakovo čudo, kad se i s jedne nadležne strane ignoriraju uređjene sječine, te se za doskočiti nezadovoljstvu puka, predlaže tako zvano proredjivanje njekih bližnjih sačuvanih krajeva. Da se taj predlog prihvati, šta bi bilo? To, da bi se te šumice tečajem prve zime već proriedile, nemogavši podmiriti potrebu puka ni za jednu godinu. A možda bi ih postigla i ista sudbina, kojajei „Erderogu kosu". A što bi onda druge i sliedećih godina |