DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11/1887 str. 20     <-- 20 -->        PDF

" ´ ~ 468 —
pako 159971 m^ Od tog prihoda spada poprieko na građjevno drvo 34590 m^
a na ogrievno 125375 m^


Naprama ovom stanju đohodka izkazuje nam katastar pravoužitnika pako
sliedeće potrebe: Popriečna godišnja potreba gradjevnog drva za pravoužitnike
je 6469 m^ a ona ogrievnog 99344 ra^ Prema tome pretiče za „imovnu maticu"
28117 m^ gradjevnog i´^lGpSl m´^ ogrievnog.drva.


Kod ustanovljivanja´^ompetencija pravoužitničkih, kako kod gradjevnog
tako i kod ogrievnog drva,- nije se puno štedilo, šta više možemo reći, da su
iste obzirom na kompetencije postojeće na pr. kod petrovarađinske imovne
obćine baš obilno odmjerene. Zašumljenje je po zastupstvu prihvaćeno te „definitivno"
obavljeno- I tako je dakle uredjenje šumskog gospodarstva, u smislu gore
pomeiiutog naputka, kod nas već od početka godine 1886. u kriepost stupilo,
i služi za podlogu sadanjem gospodarenju.


Neću se ovdje upuštati u pitanje, je li uredjenje šumskog gospodarstva,
propisano naputkom B., u stanju izdržati strogu strukovnu kritiku ili ne, samo
ću toliko da napomenem, da je isto svakako napredak za naše šumsko gospodarstvo,
koje do sele nije a ma baš nikakove gospodarstvene osnove imalo. Već
sama ta činjenica, što se sječa šuma regulira „sječnim redom", što se i najudaljenije
šume privode k uporabi, te time štednja i čuvanje jur izsječenih
sastojina pred očima ima, dovoljna je, da to uredjenje u svakog strukovnjaka
pa i inog čovjeka, koji prama obćem blagostanju indiferentan nije, zadovoljstvo
pobudi.


Ali na žalost, kod nas tako nije. Ne samo, da je prosti narod ovo uredjenje
negodovanjem primio, nego šta više i njeke nadležne oblasti. A zašto? Svemu
je kriv baš malo prije napomenuti sječni red. Dok nije bilo gospodarstvene
osnove i zašumljenja, doznačivala su se pravoužitnikom drva skoro na sličan
način kao pod bivšom erarskom upravom. Drugimi riečmi, u svemu se ogledao
značaj neredovite preborne sječe. Sasvim je dakle naravna stvar, da se je taj
način gospodarenja i ako je u sav mah vrata otvarao devastaciji šuma, puku
mnogo bolje dopadao, nego sadanje strogo omedjašenje i promicanje sječina. Za
dokaz tomu najbolje služi ta okolnost, što pravoužitnici a međju njima i same
mjestne i školske obćine, neće u odbodenili sječinah da drva primaju, izgovai-ajuć
se udaljenošću istih, prem ni najudaljenije sječine nisu preko 25 kilomL´tara
daleko od dotičnih sela. A i to je slučaj jedino kod njekoliko primorskih sela,
koja moraju prvo prostrani kras prieći, da do šume doći uzmognu. Za ostala
sela pak varira udaljenost sječina izmedju 3 i 19 kilometara. Od tih sela pak
imaju 54 do odnosnih sječina 3-^10 kilometara a 34 ih 11—15 kilometara.
No ta nećkanja nisu zaista nikakovo čudo, kad se i s jedne nadležne strane
ignoriraju uređjene sječine, te se za doskočiti nezadovoljstvu puka, predlaže
tako zvano proredjivanje njekih bližnjih sačuvanih krajeva. Da se taj predlog
prihvati, šta bi bilo? To, da bi se te šumice tečajem prve zime već proriedile,
nemogavši podmiriti potrebu puka ni za jednu godinu. A možda bi ih postigla
i ista sudbina, kojajei „Erderogu kosu". A što bi onda druge i sliedećih godina