DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7/1886 str. 17 <-- 17 --> PDF |
~ 305 — Sastav šumskoga zraka i važnost ugljične kiseline po vegetaciju šuma. Prije nekoliko mjeseci izašla je izpod tiska knjiga gornjega naslova (Die Beschaffenheit der Walđluft und die Bedeutung der atmospharischen Kohlensaure fiir die Waldvegetation);´" a od znamenitoga pisca dr. Ebermayera, profesora na universitetu u Monakovu. Još kao profesor na šumarskom zavodu u Ašafenburgu izišao je dr. Ebermajer na glas sa svojih naučnih djela, u kojih je rezultate pokusnih postaja sabrao i objelodanio. Po više godina posvietio je samo naučnim izpitivanjam, savjestno ih bilježio i motrio, pa nije čudo, da je u javnosti i naučnom svietu zasluženu hvalu stekao. Već svojim djelom:, „Fizikalni upliv šume na zrak i tlo" stekao si je glas, a kad je tri godine kašnje (1876.) izdao još: „Nauk o šumskoj stelji", ne samo da je stekao priznanje ministarstva u Bavarskoj, nego je dobio i odlično mjesto medju najznamenitijimi književnici šumarstva. To su djela ne samo naučna negt) i tako zanimiva, da ih čovjek sa nasladom čita, a svaki bi si zaslugu stekao, koji bi ih izdao bilo u cielom prevođu bilo preudešene za naše odnošaje. U nadi, da će čitatelje Šum. lista zanimati najnovije djelo naučnoga pisca^ pokušati ćemo ovdje u kratko obazrieti se nanj i sadržaj mu u kratkih crtah napisati. Kao što u svom djelu „lizikalni upliv" i t. d., govori dr. Ebermayer osim ostaloga 0 kisiku i njegovoj modifikaciji: ozonu, tako govori u djelu najnovijem 0 ugljičnoj kiselini. Suvišno bi bilo dokazivati važnost ugljične kiseline odnosno ugljika u prirodi; mi znamo da čitavi organički sviet, sve bilje i životinje bez ugljika nebi mogle obstati, a sav taj ugljik dobivaju životinje posredno a biljke neposredno iz atmosferične ugljične kiseline. Važnu ulogu imade dakle ugljična kiselina, najprije da daje bilju branu, a posije da se biljem životinje hrane. No atmosferička ugljična kiselina neđaje samo bilinam potrebiti ugljik, već ona pomaže i raztvorbu kamenja; kišniconi pada puno uglj. kiseline na zemlju i prodire u dolnje slojeve pa neraztopive slučenine, raztapa i pripravlja na taj način mnogo hraniva za bilje, koje ono svojim korenjem usisava. Upoznav se sa važnošću ugljične kiseline u prirodi, odavna su već kemičari trudili se, da izpitaju količinu uglj. kiseline u zraku, pa su opite (experimente) pravili u gradovih, na briegovib, u pustarah, na moruit. d. samo šumski zrak ostao je neizpitan. Ima doduše nu samo´jedno djelo o tom predmetu, a to je od I. Reiseta, koji je god. 1872. u Dieppe (sev. Francezkoj) u, mladoj sastojim opite pravio. Dr. Ebermayer preduzeo si je da_ tu prazninu popravi, a rezultate svojih izpitavanja objelodanio je u svom najnovijem djelu. U Štntgartu nakladom Ferd. Enke-a (1 for, 20 nvč.). 20 |
ŠUMARSKI LIST 7/1886 str. 18 <-- 18 --> PDF |
«- 306 — Poznata je činjenica, da biljke kroz pući svojega li^ća ugljičnu kiselinu priniaju, pa uplivom suučanoga svjetla raztvaraju kiselinu u kisik i ugljik; potonji sadržaju a kisik izlučuju. Uvažimo li, koliko milijuna lišća imade šumsko drveće, biti će nam jasno, kako se brzo i u kolikoj mjeri taj proces u sumah zbiva. Noćju pak kad asimilacija prestane, sasvim je drugi proces: zbog nestašice svjetla nemogu biljke više u svojih zelenih stanicah raztvarati uglj. kiseline u kisik i ugljik, nego uglj. kiselinu izlučuju a kisik upijaju. Iz toga sliedi, da je za vrieme vegetacije,.u šumah danju više kisika a manje uglj. kiseline, noćju pak više uglj. kiseline a manje kisika, nego li izvan šume. Ali vlažna stelja uviek se raztvara, a za raztvaranje je bitni uslov kisik; taj kisik pak stelja uviek šumskom zraku oduzima, a vraća mu rezultat raztvorbe: uglj. kiselinu. Raztvorba dakle šumskoga lišća umanjuje kisik a umnožava uglj. kiselinu. Na sastav zraka uplivaše i tako zvana transpiracija lišća, usljed koje velika množina vodene pare u zrak dolazi, pa s toga i poradi nižje temperature uviek je šumski zrak relativno vlažniji nego li izvan šume. To bi se sve eksperimenti dalo lahko dokazati, kad bi šumski zrak mirovao t. j . kad nebi bilo raznih struja. Ma najveća tišina u šumi bila ipak šumski zrak uviek struji i kreće se brzinom od 0´4 m. u sekundi, prevali dakle za jedan sat skoro put od 2 km. Te struje nastaju stranom od vjetra, stranom poradi razne temperature u šumi i izvan nje, a i po zakonih diffuzije mora se zrak u šumi uviek mješati. Ma da bi dakle šumski zrak morao drugčijega sastava biti nego slobodni atmosferićki, to se ta razlika usljed gore označenih uzroka tako izjednači, da nije moći bitne razlike konstatirati. Odavna su već nastojali naučnjaci da kvantitativno opredjele ugljičnu kiselinu. No svi stari načini opredjeljivanja bili su stranom nespretni a rezultati bili su uviek netočni — obično veći. Dr. Ebermayer poslužio se kod toga opredjeljivanja Pettenkoferovom metodom. Mi se nećemo ovdje upuštati u razglabanje same metode niti ćemo navadjati tabelarnih skrižaljka kao rezultate opažanja, nego ćemo spomenuti samo srednje rezultate koji iz opažanja rezultiraju, a onda ćemo navesti zaključke, do kojih je đr. Ebermajer došao. Srednji rezultati sa postajah: 1. u šumi Karsten (bav. visočina), 2. u šumah kr. ureda Tolz i 3. revirah Ramsam, Rosenheim i t. d. sliedeći su: od 1. u mladoj omorikovoj sastojina na 10.000 cm, ima 3*22 cm. CO2 » » » . jj 5, 10.000 ,j „ 3-18 „ „ « 2 .......´._ . 3-22 „ „ » 2´ ´ ..,..,. . 3-54 „ „ ili sveukupna srednja popriečnina 3´29 ccm. ugljične kiseline na 10.000 ccm, zraka šumskoga. Vriedno je ovdje spomenuti množine uglj. kiseline, koju su strukovnjaci u većih gradovih našli. U Parizu našao je Boussingault god. 1839. u 10.000 djelova zraka, 4*00 djela uglj. kiseline, a J. Todor u Buđapešti od g. 1877. do 1879., redom 4´13, 3*73 i 3-78 djelova uglj. kiseline. |
ŠUMARSKI LIST 7/1886 str. 19 <-- 19 --> PDF |
_ 307 — Zaključci, koje dr, Ebermayei´ \% dosadaojih opažanja izvadja ovi su: 1. Po starijih metoda uzimalo se 4 — 6 vol. djela CO2 (ugljične kiseline) u 10.000 vol. djelova zraka; novijimi i^pitivauji dokazano je pak da imade samo 3 vol. djela CO2 u 10.000 vol. djelova zraka. 2. Skrajne granice množine OO2 obično variraju izmedju 2 5 i 3*6 na 10.000 vol. djelova; i^nimice su samo ekstremi veći (od 2*2— 6 vol djelova). 3. Noćju ima u zraku više CO2 nego li danju, a tako isto ljeti i jeseni ima je više nego li zimi ili proljeti, (proces raztvaranja je veći za veće temperature nego li za nižje, pa zato se zimi raztvorbom manje CO2 stvara). 4. Po opažanjih dade se zaključiti, da promjena vremena takodjer upliva na množinu CO2, tako isto vjetrovi, magla i t. d, ; 5. Obično se uzima, da imade u velikih gradovih, gdje na stotine hiljada ljudi živi i gdje iz više tisuća dimnjaka dimi i gdje se uz to velika množina organičkih tvari raztvara i gnjije, znatno više CO2 nego li izvan gradova (Boussingault je izračunao, da se u Parizu dnevno najmanje 2.944 milijuna litoa CO2 razvija). No novijimi iztraživanji dokazalo se, da neima bitne promjene, jer se zrak i ugljična kiselina po zakonu difuzije vrlo brzo mješaju. 6. Što se tiče množine CO2 na visokih briegovih, razilaze se mnienja. No dr, Ebermayer zaključuje, da neima bitne njzlike u množini CO2 na podnožju i na vrhu briega. U višjih slojevih zraka, dokle nedosižu briegovi, svakako će biti manje ugljične kiseline. 7. Točnih podataka neima još 0 množini CO2 na pomorskoj pučini, niti u pustarah, no po iztraživanju dra. Zittel-a, koji je sa lybijske pustare u zatvorenih staklenih cievih doneo zraka u Monakov (g. 1874.), dolazi na 10.000 vol. djelova 4*74 do 4-94 vol. djela C02. Ti su brojevi doduše nešto veći nego srednja popriečnina normalnoga atmosferičkoga zraka (3 vol. djela), ali ipak leže još u maksimalnih granicah do kojih CO2 i u našem zraku dopire. Nije dakle karakteristična oznaka zraka u pustarah abnormalna množina CO2, kako se obično uzimalo. 8. Najzaniraivije za nas šumare jest razmjer CO2 u šumi i zraku izvan nje. Sveukupna srednja popriečnina, koju je dr. Ebermayer dobio, iznosi u šumi (u visini r5—2 metra od zemlje) 3´29 a izvan šume 3*18 vol. djelova u 10.000 djelova zraka. Razlike u varijaciji uznose od 2´6 do 3´6. Najviše CO2 našlo se u kr. bav. reviru Schottenhof u 12-god. gusto sklopljenoj bukovoj šumici (5´49 vol. djelova), zatim u drugom reviru u 20-god. bukovoj sastojini (5.86 vol. djelova). Minimum CO2 pokazao se u 126-god. omorikovoj šumi u reviru Jachenau (2*69 vol. djel). Veća ili manja količina CO2 u šumi zavisi ponajprije od sklopa sastojine, t. j . da li se zrak usljed toga brže ili sporije mješa i mienja; u kotlinah ima toga radi uviek više CO^ nego li na obroncih ili takovih mjestih, koja su vjetru na udarcu. Još proizlazi, da je više CO2 u bukovih šumah sa obihiom naslagom humusa, nego li u crnogoričnih šumah sa naslagom mahovine. No sve su te razlike ipak tako malene, da se u cielom uzeto količina ugljične |
ŠUMARSKI LIST 7/1886 str. 20 <-- 20 --> PDF |
~ 308 — kiseline u Šumi bitno nerazlikuje od količine na polju izvan šuiue. Tu ćemo činjenicu tim lakše pojmiti, uvažimo li, da ni u velikih gradovih neima puno više ugljične kiseline nego li na poljih, ma da se u gradovih dnevno na milijune litara ugljične kiseline stvara- Vrlo važna je okolnost, da se nije nigdje našla razlika u količini ugljične kiseline u liepih i kržljavih, manjkavih sastojinah. Iz toga slieđi, da produkcija đrveta nezavisi od množine ugljične kiseline, koja se u šumi nalazi. Uspjeva li nam dakle šuma bujno na snažnom mineralnom tlu, to neinamo taj bujni rast pripisati množim ugljične kiseline, koja se u šumskom zraku nalazi; zakržljali nam pak šuma na lošem i mršavom tlu, to neimamo uzroka tomu tražiti možebiti u maloj mjeri ugljične kiseline. 9. Iz dosadanjih rezultatah proizlazi, da se količina atmosferičke ugljične kiseline prema mjestnim okolnostima i vremenu mienja, ali da bitne razlike neima izmeđju zraka šumskoga, gorskoga, gradskoga i t. d. Sve što srao do sada rekli, uzeli smo, da tih bitnih promjena neima u takovih prostorih, gdje se plinovi po zakonih difuzije slobodno mješaju. Drugčije je to u zatvorenih lokalih, gdje mrogo ljudi boravi, gdje se puši i gdje mnogo svieća gori. Tu se može toliko ugljične kiseline nagomilati da djeluje otrovno, Odrasao čovjek izdiše u I satu 20 ht. ugljične kiseline, boravi li dakle 50 osoba u zatvorenoj prostoriji, to ovi za 1 sat 1000 1. (== 1 cbm.) ugljične kiseline izdišu. Iz lampe petroleumske gorenjem razvije se za 1 sat 60 lit, a svaka cigara gorenjem daje oko 5 lit. ugljične kiseline. Uz tako silno razvijanje ugljične kiseline, ako je slaba ventilacija, boravak u takovih prostorijah vrlo je nezdrav i za život ubitačan. Svemu tomu još se pridružuje onaj neugodni miris, koji osjećamo u neprozračenih sobah i koji nastaje izparivanjem iz čovječjega tiela. Taj miris dolazi od različitih plinovitih org. substancija, koje su kemički do sada sasvim nepoznate. Po pokusih od Pettenkofera obično se uzima, da je sobni zrak još čist, ako u 10.000 vol. djelova neima preko 10 vol. djel. ugljične kiseline (O´l procent). Mi znamo da bilje neizmjerne množine ugljične kiseline za svoju eksistenciju treba, a uvažimo li, koliko je već do sada te kiseline potrošeno i koliko je trebalo dok se tolike naslage kamenoga uglja, treseta i t. d. stvorile, vrieđno će biti obazrieti se na izvore te atraosferične ugljične kiseline. Bogato vrielo ugljične kiseline daju ljudi i životinje disanjem, zatim gorenje u pećih, tvornicah, pa razsvjeta gasom, petroleumom i t. đ. atomu se pridružuje još i guljenje i raztvorba organičkih tvari. Sav ugljik, koji je bilje u svojih klorophjlnih stanicah iz uglj. kiseline odlučilo i za sebe zadržalo, prelazi gornjimi procesi opet u ugljičnu kiselinu. Na taj način dobiva zrak opet svu onu uglj. kiselinu koju mu je bilje oduzelo. Svi ljudi na zemlji (1.400 milijuna) izdišu godišnje oko 245.270 mij. cbm. ugljične kiseline. Po računih Carnalla razvija se godišnje iz potrošenoga kamenoga uglja oko 152.000 mil. cbm. ugljične kiseline. A koliko se još potroši drugoga goriva! |
ŠUMARSKI LIST 7/1886 str. 21 <-- 21 --> PDF |
— 309 — U omorikovih šumah im 1 ha. uzima se da raztvorbom opalih četinja nastaje godišnje oko 660 cbm. ugljične kiseline, a u bakovih 932 cbm. Mnogo ugljične kiseline dolaiii u zrak iz pukotinah zemlje, a i kisele vode donose je sobom na površinu iz dalnjili slojeva zemlje. Posije vulkaničkih erupcija dolaze na površje zemlje na neko vrieme neizmjerne množine plinova. * Važno vrielo ugljične kiseline je raztvorba šumskoga Ušća i odpadaka itd. Iz svega toga proizlazi da imade neizcrpivih vriela ugljične kiseline, da je dakle u atmosferi uviek u obilju imade. Dr. Ebermajer je provačunao i ukupnu množinu ugljične kiseline u cieloj atmosferi: Barometar nas uči da pritisak (ili težina) atmosfere na površini morskoj drži u ravnoteži stupac žive od 760 mm. Pritisak pak (težina) stupca žive od 760 mm. visine iznosi na površini od 1 qcm. j kg. od 1 qm, ( = 10.000 qcm.) 1000 kg. od 1 ha. ( = 1000 qm) 100000000 kg. , od 1 qkm. (-- 100 ha. = 1000000 qm.) 10000000000 kg. od 509950714 qkm. (površina ciele zemlje 5099507150000000000 kg. čitava dakle atmosfera iznosi preko 5 trilijuna kg. 13 kg. zraka pak imadu 6 g. ugljične kiseline. Iz toga proizlazi da na 1 qnL površine 4´715 k--. ugljične kiseline (I3´6 = 10000: x; x = 4615 g. = 4´615 kg. itd.), a na cieloj površini zemlje preko 2353 bilijuna kg. ugljične kiseline, tad ćemo još u kratko spomenuti procedure, kojimi se atmosferi ugljična kiselina oduzima i dakle umanjava. Znamo da je.za obstanak bilinstva ugljična kiselina neobhodno potrebna, bez nje bi na brzo nestalo organičkoga bujnoga života. Bilinstvo iz atmosferićke ugljične kiseline stvara ugljik, ono je kao neka tvornica ugljika, ali je ujedno i tvornica kiselika, jer raztvarajući ugljičnu kiselinu u elemente kisik odlučuje. Veliku množinu ugljične kiseline potroše biline. Znademo li godišnji dohodak n. pr. jednog hektara šume na drvetu i Ušću, moći ćemo proračunati množinu ugljika a i ugljične kiseline, koju su trebali da odnosni kvantum ugljika stvore. Po računih dra. Ebermayera treba popriečno 1 ha. šume kod srednjeg priroda godišnje 5866 kg. ugljične kiseline za proizvodnju drveta, a 5134 kg. za Ušće, ukupno dakle 11000 kg., a 1 ha. zobi pak 9100 kg. Tu množinu ugljične kiseline mogu godišnje 4 osobe disanjem producirati^ a to 4 osobe opet disanjem, kuvanjem i loženjem potroše na godinu isto toliko kisika koliko ga 1 ha. šume godišnje proizvede. Drugima riečima: Kad bi 4 osobe na 1 ha. šume stanovale, proizvele bi toliko ugljične kiseline koliko šuma godišnje treba, a potrošile bi opet sav ovaj kisik koji bi šuma proizvela. Mala šumica dakle od I ha. nečisti ni malo zraka, jer su već samo 4 osobe dosta da u tora pogledu ravnotežu održe. Isto je tako krivo mnienje da zeleno lišće cvieća u * Poslie ei´upcije Vezuva aašlo se 15.jui2a 1794 u obližjem sre^u 1300 mrtvih zectjvaj mnogo fazana^ trčaka itd,; koje su ushed plinova i ugljične kiseline poginuli. |
ŠUMARSKI LIST 7/1886 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 310 ~ sobah zrak čisti, jer samo jedna osoba, njekoliko ptica ili dim jedne cigare više ugljične kiseline proizvede, nego što lišće potroši, Drugčije je to gdje su veliki šumski kompleksi. Rekli smo da 1 ha. šume potroši godišnje IlOOO kg. ugljične kiseline (=^ 5595 cbm.). Prema tome potroše sve šume Bavarske 286,360.14000 kg. ugljične kiseline ili 14,565.318038 cbm., a isto toliku množinu (t. j . po volumenu) kisika producira. U Hrvatskoj i Slavoniji ima okruglo oko 2 milijuna jutara šume = l,15LOO0 hektar, sva ta površina potroši godišnje 12.661,000.000 kg. ugljične kiseline. Uzmemo li da je V^ kopna ciele zemlje bez vegetacije (pustare, gole pećine, stepe itd,), ostala bi površina od 101,559.875.000 ha. vegetacijom obrasla, a taj bilinski sviet treba 89,262.858.000.000 kg. ugljične kiseline. Zračne oborine (kiša, snieg itd.) umanjuju u priličuoj mjeri ugljičnu kiselinu. Padajući absorbiraju iz zraka ugljičnu kiselinu a osobito iz slojevah prama zemlji (naročito u šumi) i odvode je sobom u zemlju. To je slobodna ugljična kiselina, koja na svom putu onda raztvara mnoge rade osobito karbonate, koji se onda u vodi raztapaju. Tako nastaju uplivom ugljične kiseline raztopivi bikarbonati, no sama ugljična kiselina vrlo je slabo u njih vezana, pa čim dodju na površje zemlje, opet kiselina izhlapi, a oni se na novo okamene t. j . predju u prvašnje struje (tako nastaju sige). Ta dakle ugljična kiselina opet se povraća u atmosferički zrak. Ali se ona ugljična kiselina, koja se potroši na raztvaranje silikata, nepovraća više u zrak. Koliko se na taj način već ugljične kiseline potrošilo lahko ćemo pojmiti, uvažimo li da su sve vapnene pećine i gore nastale na taj način iz silikata, što se ugljična kiselina spojila sa vapnom ižtisnuv kremenu kiselinu. U tih vapnenih gora pa u naslagah kamena uglja, potrošene su neizmjerne množine ugljične kiseline. Koliko naša atmosfera samo na sve te učine ugljične kisehne gubi, neda se ni prilično označiti. Ali se znade, da se nemogu bitne promjene gledom na množinu ugljične kiseline konstatirati, da se gubitak uviek nadoknadi iz gore označenih vrielah. Završujući izjaviti nam je, da smo nastojali koliko moguće, viernu sliku te važne knjige predočiti, no priznati moramo, da nam je to vrlo težko bilo, imajući pred očima prostor lista i takovo djelo, koje od prvo do zadnje rieći jedan lanac čini, u kome su ove karike jednako vriedne. Gj. Koča. |