DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7/1886 str. 17     <-- 17 -->        PDF

~ 305 —


Sastav šumskoga zraka i važnost ugljične kiseline po
vegetaciju šuma.


Prije nekoliko mjeseci izašla je izpod tiska knjiga gornjega naslova (Die
Beschaffenheit der Walđluft und die Bedeutung der atmospharischen Kohlensaure
fiir die Waldvegetation);´" a od znamenitoga pisca dr. Ebermayera, profesora
na universitetu u Monakovu. Još kao profesor na šumarskom zavodu u
Ašafenburgu izišao je dr. Ebermajer na glas sa svojih naučnih djela, u kojih
je rezultate pokusnih postaja sabrao i objelodanio. Po više godina posvietio je
samo naučnim izpitivanjam, savjestno ih bilježio i motrio, pa nije čudo, da je
u javnosti i naučnom svietu zasluženu hvalu stekao. Već svojim djelom:, „Fizikalni
upliv šume na zrak i tlo" stekao si je glas, a kad je tri godine kašnje
(1876.) izdao još: „Nauk o šumskoj stelji", ne samo da je stekao priznanje
ministarstva u Bavarskoj, nego je dobio i odlično mjesto medju najznamenitijimi
književnici šumarstva.


To su djela ne samo naučna negt) i tako zanimiva, da ih čovjek sa nasladom
čita, a svaki bi si zaslugu stekao, koji bi ih izdao bilo u cielom prevođu
bilo preudešene za naše odnošaje.


U nadi, da će čitatelje Šum. lista zanimati najnovije djelo naučnoga pisca^
pokušati ćemo ovdje u kratko obazrieti se nanj i sadržaj mu u kratkih crtah
napisati.


Kao što u svom djelu „lizikalni upliv" i t. d., govori dr. Ebermayer osim
ostaloga 0 kisiku i njegovoj modifikaciji: ozonu, tako govori u djelu najnovijem
0 ugljičnoj kiselini. Suvišno bi bilo dokazivati važnost ugljične kiseline odnosno
ugljika u prirodi; mi znamo da čitavi organički sviet, sve bilje i životinje bez
ugljika nebi mogle obstati, a sav taj ugljik dobivaju životinje posredno a biljke
neposredno iz atmosferične ugljične kiseline. Važnu ulogu imade dakle ugljična
kiselina, najprije da daje bilju branu, a posije da se biljem životinje hrane.


No atmosferička ugljična kiselina neđaje samo bilinam potrebiti ugljik,
već ona pomaže i raztvorbu kamenja; kišniconi pada puno uglj. kiseline na
zemlju i prodire u dolnje slojeve pa neraztopive slučenine, raztapa i pripravlja
na taj način mnogo hraniva za bilje, koje ono svojim korenjem usisava.


Upoznav se sa važnošću ugljične kiseline u prirodi, odavna su već kemičari
trudili se, da izpitaju količinu uglj. kiseline u zraku, pa su opite (experimente)
pravili u gradovih, na briegovib, u pustarah, na moruit. d. samo šumski zrak
ostao je neizpitan. Ima doduše nu samo´jedno djelo o tom predmetu, a to je od


I. Reiseta, koji je god. 1872. u Dieppe (sev. Francezkoj) u, mladoj sastojim
opite pravio.
Dr. Ebermayer preduzeo si je da_ tu prazninu popravi, a rezultate svojih
izpitavanja objelodanio je u svom najnovijem djelu.


U Štntgartu nakladom Ferd. Enke-a (1 for, 20 nvč.).
20




ŠUMARSKI LIST 7/1886 str. 18     <-- 18 -->        PDF

«- 306 —


Poznata je činjenica, da biljke kroz pući svojega li^ća ugljičnu kiselinu
priniaju, pa uplivom suučanoga svjetla raztvaraju kiselinu u kisik i ugljik;
potonji sadržaju a kisik izlučuju. Uvažimo li, koliko milijuna lišća imade šumsko
drveće, biti će nam jasno, kako se brzo i u kolikoj mjeri taj proces u
sumah zbiva. Noćju pak kad asimilacija prestane, sasvim je drugi proces: zbog
nestašice svjetla nemogu biljke više u svojih zelenih stanicah raztvarati uglj.
kiseline u kisik i ugljik, nego uglj. kiselinu izlučuju a kisik upijaju.


Iz toga sliedi, da je za vrieme vegetacije,.u šumah danju više kisika a
manje uglj. kiseline, noćju pak više uglj. kiseline a manje kisika, nego li izvan
šume. Ali vlažna stelja uviek se raztvara, a za raztvaranje je bitni uslov kisik;
taj kisik pak stelja uviek šumskom zraku oduzima, a vraća mu rezultat raztvorbe:
uglj. kiselinu. Raztvorba dakle šumskoga lišća umanjuje kisik a umnožava
uglj. kiselinu.


Na sastav zraka uplivaše i tako zvana transpiracija lišća, usljed koje
velika množina vodene pare u zrak dolazi, pa s toga i poradi nižje temperature
uviek je šumski zrak relativno vlažniji nego li izvan šume.


To bi se sve eksperimenti dalo lahko dokazati, kad bi šumski zrak mirovao


t. j . kad nebi bilo raznih struja. Ma najveća tišina u šumi bila ipak šumski
zrak uviek struji i kreće se brzinom od 0´4 m. u sekundi, prevali dakle za
jedan sat skoro put od 2 km. Te struje nastaju stranom od vjetra, stranom
poradi razne temperature u šumi i izvan nje, a i po zakonih diffuzije mora se
zrak u šumi uviek mješati. Ma da bi dakle šumski zrak morao drugčijega
sastava biti nego slobodni atmosferićki, to se ta razlika usljed gore označenih
uzroka tako izjednači, da nije moći bitne razlike konstatirati.
Odavna su već nastojali naučnjaci da kvantitativno opredjele ugljičnu
kiselinu. No svi stari načini opredjeljivanja bili su stranom nespretni a rezultati
bili su uviek netočni — obično veći. Dr. Ebermayer poslužio se kod toga
opredjeljivanja Pettenkoferovom metodom. Mi se nećemo ovdje upuštati u razglabanje
same metode niti ćemo navadjati tabelarnih skrižaljka kao rezultate
opažanja, nego ćemo spomenuti samo srednje rezultate koji iz opažanja rezultiraju,
a onda ćemo navesti zaključke, do kojih je đr. Ebermajer došao.


Srednji rezultati sa postajah: 1. u šumi Karsten (bav. visočina), 2. u šumah
kr. ureda Tolz i 3. revirah Ramsam, Rosenheim i t. d. sliedeći su:
od 1. u mladoj omorikovoj sastojina na 10.000 cm, ima 3*22 cm. CO2


» » » . jj 5, 10.000 ,j „ 3-18 „ „
« 2 .......´._ . 3-22 „ „
» 2´
´ ..,..,. . 3-54 „ „
ili sveukupna srednja popriečnina 3´29 ccm. ugljične kiseline na 10.000 ccm,
zraka šumskoga.


Vriedno je ovdje spomenuti množine uglj. kiseline, koju su strukovnjaci u
većih gradovih našli. U Parizu našao je Boussingault god. 1839. u 10.000
djelova zraka, 4*00 djela uglj. kiseline, a J. Todor u Buđapešti od g. 1877.
do 1879., redom 4´13, 3*73 i 3-78 djelova uglj. kiseline.




ŠUMARSKI LIST 7/1886 str. 19     <-- 19 -->        PDF

_ 307 —


Zaključci, koje dr, Ebermayei´ \% dosadaojih opažanja izvadja ovi su:


1. Po starijih metoda uzimalo se 4 — 6 vol. djela CO2 (ugljične kiseline) u
10.000 vol. djelova zraka; novijimi i^pitivauji dokazano je pak da imade samo
3 vol. djela CO2 u 10.000 vol. djelova zraka.
2. Skrajne granice množine OO2 obično variraju izmedju 2 5 i 3*6 na
10.000 vol. djelova; i^nimice su samo ekstremi veći (od 2*2— 6 vol djelova).
3. Noćju ima u zraku više CO2 nego li danju, a tako isto ljeti i jeseni
ima je više nego li zimi ili proljeti, (proces raztvaranja je veći za veće temperature
nego li za nižje, pa zato se zimi raztvorbom manje CO2 stvara).
4. Po opažanjih dade se zaključiti, da promjena vremena takodjer upliva
na množinu CO2, tako isto vjetrovi, magla i t. d, ;
5. Obično se uzima, da imade u velikih gradovih, gdje na stotine hiljada
ljudi živi i gdje iz više tisuća dimnjaka dimi i gdje se uz to velika množina
organičkih tvari raztvara i gnjije, znatno više CO2 nego li izvan gradova
(Boussingault je izračunao, da se u Parizu dnevno najmanje 2.944 milijuna litoa
CO2 razvija). No novijimi iztraživanji dokazalo se, da neima bitne promjene, jer
se zrak i ugljična kiselina po zakonu difuzije vrlo brzo mješaju.
6. Što se tiče množine CO2 na visokih briegovih, razilaze se mnienja. No
dr, Ebermayer zaključuje, da neima bitne njzlike u množini CO2 na podnožju
i na vrhu briega. U višjih slojevih zraka, dokle nedosižu briegovi, svakako će
biti manje ugljične kiseline.
7. Točnih podataka neima još 0 množini CO2 na pomorskoj pučini, niti u
pustarah, no po iztraživanju dra. Zittel-a, koji je sa lybijske pustare u zatvorenih
staklenih cievih doneo zraka u Monakov (g. 1874.), dolazi na 10.000 vol. djelova
4*74 do 4-94 vol. djela C02. Ti su brojevi doduše nešto veći nego srednja popriečnina
normalnoga atmosferičkoga zraka (3 vol. djela), ali ipak leže još u
maksimalnih granicah do kojih CO2 i u našem zraku dopire. Nije dakle karakteristična
oznaka zraka u pustarah abnormalna množina CO2, kako se obično
uzimalo.
8. Najzaniraivije za nas šumare jest razmjer CO2 u šumi i zraku izvan nje.
Sveukupna srednja popriečnina, koju je dr. Ebermayer dobio, iznosi u šumi
(u visini r5—2 metra od zemlje) 3´29 a izvan šume 3*18 vol. djelova u 10.000
djelova zraka. Razlike u varijaciji uznose od 2´6 do 3´6. Najviše CO2 našlo se
u kr. bav. reviru Schottenhof u 12-god. gusto sklopljenoj bukovoj šumici
(5´49 vol. djelova), zatim u drugom reviru u 20-god. bukovoj sastojini (5.86
vol. djelova). Minimum CO2 pokazao se u 126-god. omorikovoj šumi u reviru
Jachenau (2*69 vol. djel).
Veća ili manja količina CO2 u šumi zavisi ponajprije od sklopa sastojine,


t. j . da li se zrak usljed toga brže ili sporije mješa i mienja; u kotlinah ima
toga radi uviek više CO^ nego li na obroncih ili takovih mjestih, koja su vjetru
na udarcu. Još proizlazi, da je više CO2 u bukovih šumah sa obihiom naslagom
humusa, nego li u crnogoričnih šumah sa naslagom mahovine. No sve su te
razlike ipak tako malene, da se u cielom uzeto količina ugljične


ŠUMARSKI LIST 7/1886 str. 20     <-- 20 -->        PDF

~ 308 —


kiseline u Šumi bitno nerazlikuje od količine na polju izvan
šuiue. Tu ćemo činjenicu tim lakše pojmiti, uvažimo li, da ni u velikih gradovih
neima puno više ugljične kiseline nego li na poljih, ma da se u gradovih dnevno
na milijune litara ugljične kiseline stvara-


Vrlo važna je okolnost, da se nije nigdje našla razlika u količini ugljične
kiseline u liepih i kržljavih, manjkavih sastojinah. Iz toga slieđi, da produkcija
đrveta nezavisi od množine ugljične kiseline, koja se u šumi nalazi. Uspjeva li
nam dakle šuma bujno na snažnom mineralnom tlu, to neinamo taj bujni rast
pripisati množim ugljične kiseline, koja se u šumskom zraku nalazi; zakržljali
nam pak šuma na lošem i mršavom tlu, to neimamo uzroka tomu tražiti možebiti
u maloj mjeri ugljične kiseline.


9. Iz dosadanjih rezultatah proizlazi, da se količina atmosferičke ugljične
kiseline prema mjestnim okolnostima i vremenu mienja, ali da bitne razlike neima
izmeđju zraka šumskoga, gorskoga, gradskoga i t. d.
Sve što srao do sada rekli, uzeli smo, da tih bitnih promjena neima u
takovih prostorih, gdje se plinovi po zakonih difuzije slobodno mješaju. Drugčije
je to u zatvorenih lokalih, gdje mrogo ljudi boravi, gdje se puši i gdje mnogo
svieća gori. Tu se može toliko ugljične kiseline nagomilati da djeluje otrovno,


Odrasao čovjek izdiše u I satu 20 ht. ugljične kiseline, boravi li dakle
50 osoba u zatvorenoj prostoriji, to ovi za 1 sat 1000 1. (== 1 cbm.) ugljične
kiseline izdišu. Iz lampe petroleumske gorenjem razvije se za 1 sat 60 lit, a
svaka cigara gorenjem daje oko 5 lit. ugljične kiseline. Uz tako silno razvijanje
ugljične kiseline, ako je slaba ventilacija, boravak u takovih prostorijah vrlo je
nezdrav i za život ubitačan. Svemu tomu još se pridružuje onaj neugodni miris,
koji osjećamo u neprozračenih sobah i koji nastaje izparivanjem iz čovječjega
tiela. Taj miris dolazi od različitih plinovitih org. substancija, koje su kemički
do sada sasvim nepoznate.


Po pokusih od Pettenkofera obično se uzima, da je sobni zrak još čist,
ako u 10.000 vol. djelova neima preko 10 vol. djel. ugljične kiseline (O´l procent).


Mi znamo da bilje neizmjerne množine ugljične kiseline za svoju eksistenciju
treba, a uvažimo li, koliko je već do sada te kiseline potrošeno i
koliko je trebalo dok se tolike naslage kamenoga uglja, treseta i t. d. stvorile,
vrieđno će biti obazrieti se na izvore te atraosferične ugljične kiseline.


Bogato vrielo ugljične kiseline daju ljudi i životinje disanjem, zatim
gorenje u pećih, tvornicah, pa razsvjeta gasom, petroleumom i t. đ. atomu se
pridružuje još i guljenje i raztvorba organičkih tvari. Sav ugljik, koji je bilje
u svojih klorophjlnih stanicah iz uglj. kiseline odlučilo i za sebe zadržalo,
prelazi gornjimi procesi opet u ugljičnu kiselinu. Na taj način dobiva zrak opet
svu onu uglj. kiselinu koju mu je bilje oduzelo. Svi ljudi na zemlji (1.400
milijuna) izdišu godišnje oko 245.270 mij. cbm. ugljične kiseline. Po računih
Carnalla razvija se godišnje iz potrošenoga kamenoga uglja oko 152.000 mil.
cbm. ugljične kiseline. A koliko se još potroši drugoga goriva!




ŠUMARSKI LIST 7/1886 str. 21     <-- 21 -->        PDF

— 309 —


U omorikovih šumah im 1 ha. uzima se da raztvorbom opalih četinja
nastaje godišnje oko 660 cbm. ugljične kiseline, a u bakovih 932 cbm.


Mnogo ugljične kiseline dolaiii u zrak iz pukotinah zemlje, a i kisele vode
donose je sobom na površinu iz dalnjili slojeva zemlje. Posije vulkaničkih
erupcija dolaze na površje zemlje na neko vrieme neizmjerne množine plinova. *


Važno vrielo ugljične kiseline je raztvorba šumskoga Ušća i odpadaka
itd. Iz svega toga proizlazi da imade neizcrpivih vriela ugljične kiseline, da je
dakle u atmosferi uviek u obilju imade. Dr. Ebermajer je provačunao i ukupnu
množinu ugljične kiseline u cieloj atmosferi:


Barometar nas uči da pritisak (ili težina) atmosfere na površini morskoj
drži u ravnoteži stupac žive od 760 mm. Pritisak pak (težina) stupca žive od
760 mm. visine iznosi na površini


od 1 qcm. j kg.


od 1 qm, ( = 10.000 qcm.) 1000 kg.


od 1 ha. ( = 1000 qm) 100000000 kg. ,


od 1 qkm. (-- 100 ha. = 1000000 qm.) 10000000000 kg.


od 509950714 qkm. (površina ciele zemlje 5099507150000000000 kg.
čitava dakle atmosfera iznosi preko 5 trilijuna kg.


13 kg. zraka pak imadu 6 g. ugljične kiseline. Iz toga proizlazi da na
1 qnL površine 4´715 k--. ugljične kiseline (I3´6 = 10000: x; x = 4615 g.
= 4´615 kg. itd.), a na cieloj površini zemlje preko 2353 bilijuna kg. ugljične
kiseline, tad ćemo još u kratko spomenuti procedure, kojimi se atmosferi
ugljična kiselina oduzima i dakle umanjava.


Znamo da je.za obstanak bilinstva ugljična kiselina neobhodno potrebna,
bez nje bi na brzo nestalo organičkoga bujnoga života. Bilinstvo iz atmosferićke
ugljične kiseline stvara ugljik, ono je kao neka tvornica ugljika, ali je ujedno
i tvornica kiselika, jer raztvarajući ugljičnu kiselinu u elemente kisik odlučuje.
Veliku množinu ugljične kiseline potroše biline. Znademo li godišnji dohodak


n. pr. jednog hektara šume na drvetu i Ušću, moći ćemo proračunati množinu
ugljika a i ugljične kiseline, koju su trebali da odnosni kvantum ugljika stvore.
Po računih dra. Ebermayera treba popriečno 1 ha. šume kod srednjeg
priroda godišnje 5866 kg. ugljične kiseline za proizvodnju drveta, a 5134 kg.
za Ušće, ukupno dakle 11000 kg., a 1 ha. zobi pak 9100 kg. Tu množinu
ugljične kiseline mogu godišnje 4 osobe disanjem producirati^ a to 4 osobe
opet disanjem, kuvanjem i loženjem potroše na godinu isto toliko kisika koliko
ga 1 ha. šume godišnje proizvede. Drugima riečima: Kad bi 4 osobe na 1 ha.
šume stanovale, proizvele bi toliko ugljične kiseline koliko šuma godišnje treba,
a potrošile bi opet sav ovaj kisik koji bi šuma proizvela. Mala šumica dakle
od I ha. nečisti ni malo zraka, jer su već samo 4 osobe dosta da u tora pogledu
ravnotežu održe. Isto je tako krivo mnienje da zeleno lišće cvieća u


* Poslie ei´upcije Vezuva aašlo se 15.jui2a 1794 u obližjem sre^u 1300 mrtvih
zectjvaj mnogo fazana^ trčaka itd,; koje su ushed plinova i ugljične kiseline poginuli.


ŠUMARSKI LIST 7/1886 str. 22     <-- 22 -->        PDF

— 310 ~
sobah zrak čisti, jer samo jedna osoba, njekoliko ptica ili dim jedne cigare više
ugljične kiseline proizvede, nego što lišće potroši, Drugčije je to gdje su veliki
šumski kompleksi.


Rekli smo da 1 ha. šume potroši godišnje IlOOO kg. ugljične kiseline
(=^ 5595 cbm.). Prema tome potroše sve šume Bavarske 286,360.14000 kg.
ugljične kiseline ili 14,565.318038 cbm., a isto toliku množinu (t. j . po volumenu)
kisika producira. U Hrvatskoj i Slavoniji ima okruglo oko 2 milijuna
jutara šume = l,15LOO0 hektar, sva ta površina potroši godišnje 12.661,000.000
kg. ugljične kiseline.


Uzmemo li da je V^ kopna ciele zemlje bez vegetacije (pustare, gole pećine,
stepe itd,), ostala bi površina od 101,559.875.000 ha. vegetacijom obrasla,
a taj bilinski sviet treba 89,262.858.000.000 kg. ugljične kiseline.


Zračne oborine (kiša, snieg itd.) umanjuju u priličuoj mjeri ugljičnu kiselinu.
Padajući absorbiraju iz zraka ugljičnu kiselinu a osobito iz slojevah prama
zemlji (naročito u šumi) i odvode je sobom u zemlju. To je slobodna ugljična
kiselina, koja na svom putu onda raztvara mnoge rade osobito karbonate, koji
se onda u vodi raztapaju. Tako nastaju uplivom ugljične kiseline raztopivi
bikarbonati, no sama ugljična kiselina vrlo je slabo u njih vezana, pa čim dodju
na površje zemlje, opet kiselina izhlapi, a oni se na novo okamene t. j . predju
u prvašnje struje (tako nastaju sige). Ta dakle ugljična kiselina opet se povraća
u atmosferički zrak. Ali se ona ugljična kiselina, koja se potroši na raztvaranje
silikata, nepovraća više u zrak. Koliko se na taj način već ugljične
kiseline potrošilo lahko ćemo pojmiti, uvažimo li da su sve vapnene pećine i
gore nastale na taj način iz silikata, što se ugljična kiselina spojila sa vapnom
ižtisnuv kremenu kiselinu. U tih vapnenih gora pa u naslagah kamena uglja,
potrošene su neizmjerne množine ugljične kiseline. Koliko naša atmosfera samo
na sve te učine ugljične kisehne gubi, neda se ni prilično označiti. Ali se znade,
da se nemogu bitne promjene gledom na množinu ugljične kiseline konstatirati,
da se gubitak uviek nadoknadi iz gore označenih vrielah.


Završujući izjaviti nam je, da smo nastojali koliko moguće, viernu sliku
te važne knjige predočiti, no priznati moramo, da nam je to vrlo težko bilo,
imajući pred očima prostor lista i takovo djelo, koje od prvo do zadnje rieći
jedan lanac čini, u kome su ove karike jednako vriedne.


Gj. Koča.