DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 30 <-- 30 --> PDF |
— 174 — Pravljenje pepeljike bijaše dozvoljeno samo u onih predjelih, iz kojih je izvoz samoga drva bio nemoguć. Paša ovaca i koza, lomljenje kamenja i kopanje pjeska, bilo je u tih šumah strogo zabranjeno, isto tako se u blizini ovih šuma nije smjelo nikoje drvo trošeće poduzeće osnovati. Rečeni spis drži sve te propise vrlo shodnimi, nu veli podjeđno, da se isti nisu u obzir uzimali. U ostalom veli se na koncu toga odsjeka, da se od prije postojećih šuma državnih dobara nije nijedna prodala, niti posvema posiekla, osim one državnoga dobra Thurn (Tivoli kod Ljubljane) koja je u svrhu dobave za tamošnji kaštel potrebnih palisada skoro posvema i/.sje&ena; nu naproti tomu da je dobila i opet administracija državnih dobara znatan prirast na šuraištu, utjelovljenjem dobara njemačkoga i maltežkoga reda. Pod sekvestriranimi sumarni razumjevahu se u prvom redu takove, od kojih su obćine i pojedini privatnici godišnju njeku kvotu plaćali u svrhu bezplatnoga đrvarenja i paše, a po svoj prilici bijahu to prieporne šume. Utjelovljivanje takovih šuma u konservaciju uzsliedilo je zato, da se raznim nekorektnostim na put stane, posebnim carskim dekretom koji je odredjivao, da se sve izprave, koje su glasile na posjed ma koje šume, imadu intendanciji predložiti, za da se iztraže i potvrde ili pako zabace. Francezko ćinovnićtvo nije medjutim moglo taj silni materijal u to kratko doba svladati, i tako je to pitanje ostalo za onda neriešeno. Kod prodaja u sekvestriranih šumah, bijahu mjerodavna ista ona načela, koja i kod šuma prve kategorije (a). — Pogledom na zajedničke šume spominje se još, da bi točno izpunjivanje svih onih propisa, koji se na ove, nadzoru konservacije podvržene šume, odnašahu, veoma koristonosnim plodom urodilo bilo, kad bi se svim tim odredbam i u istinu udovoljilo bilo. Nu do toga nije došlo, jer privatnim Šumarom manjkao je potrebni autoritet, kojega su istom potvrđjenjem od strane konservacije steći mogli. Ovu potvrdu steklo si je pako do god. 1813. samo šumarsko osoblje gospoštije Gotsche. Prihodi konservacije sastojahu se iz I. prihoda šuma, II. prihoda lova i III. prihoda ribarstva. Pogledom na prihod šuma bijaše šumarskoj upravi dozvoljeno, izim prodaje debljevine i suharaka, unovčivati takodjer i travu, stelju i žirovinu. Kod svih prodaja i iznajmljivanja bili su šumski izaslanici obvezani, upravitelju državnih dobara dotičnoga kantona odnosne ugovore podastrieti u svrhu registracije. Nijednoj medjutim stranci nisu smjeli dozvoliti uporabiti pravo koje je dostala prije, nego li se mogla izkazati namirom upravitelja, da je ugovorenu svotu točno izplatiia- Kod procjenivanja drva ravnahu se šumarski činovnici po ciena, za koje su i drugi privatnici svoja drva prodavali. Ribarstvo u svih brodivih riekah i jezerih proglašeno bi doduše carskim zakonikom regalnim pravom, naproti se ipak prepustio ribolov po ostalih potocih posjednikom obijuh obala, Nu ni na ta se načela nije u ilirskih pokrajinah uzimao obzir, već se mučeć trpilo, da se posjednik svojim pravom i na dalje služio. Na taj način su napokon svi ribolovi toli prije postojećih državnih |