DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— ITO ~ Što se pako prehrane koza tiče, to postupaju tako, da sjeku u zimno vrieme mlađe bukvite, koje onda donašaju kući kozam, koje se onda hrane timi grančicami Taj način prehrane zovu^brstina^, prvi pako „lisnici". Svatko si sad lasno pomisliti može, koliko se tim bezbožnim postupkom svake godine utamani šume. (Sliedi.) Šumarska organizacija „lilrije^^ za vrieme francezke vladavine (od 1809—1813.). Važnost francezke vladavine u t. zv. Iliriji, a napose i velikom đielu Hrvatske, ocrtao nam jur g. 1882. u „Šum. listu" pisac razprave : „Prilozi k povjesti šuma i šumskoga gospodarstva u Hrvatah" upodpunjenja tamo spomenutoga radi, donašamo u sliedeeem prevođ članka: „Die forstliche Organisation wahrend der franzosischen Regierung in Illyrien 1809—1813", što no ga je nadšumarnik L. Dimitz nedavno objelodanio u „Centralblatt fiir das gesaramte Forstwesen", nebi li tako potaknuli i opet koga na dalnje objelodanjivanje priloga za hrvatsku povjest šumarstva. „Izvor ove historičke crtice jeste dekret, kojega je u ime francezkoga cara izdao generalni gubernator iUrskih provincija vojvoda dubrovački dne 5. lipnja 1810. g. U tome se dekretu na pređlog generalnoga intendanta financija ustanovljuje, da se obzirom na velike prihode, koje bi država mogla uz shodni nadzor i upravu u ilirskih provincijah nahodećih se šuma dobivati, za te provincije imenuje: jedan šumarski pročelnik (Oberforstmeister), dva nadšumarnika, dva šumarnika i devet šumara. Ove činovnike zajedno sa nadlugari da će imenovati gubernator na predlog generalne intendancije. Namještenje lugara pako, prepušteno bi šumarskomu pročelniku. Pri tom se ipak zahtievalo, da se svi ovi, kao i svi ini šumarski činovnici imadu uzeti vazda iz reda onih, koji se k tomu potrebnim znanjem izkazati mogu. Nadalje se zahtievaše, da bude veći dio ovih činovnika vješt njemačkomu ili talijanskomu jeziku, a svi skupa da su, ako je moguće, vješti francezkomu jeziku. Zaniraivo je nadalje prispodobiti plaću tih šumarskih činovnika sa današnjimi. Ova je plaća iznašala: Za šumarskoga pročelnika na godinu. ....... . 8000 Frc. uz uredovni i putni paušal pako 9000 „ „ nađšumarnika 4000 frc. i 1000 fr. putn. paušala, dakle 5000 „ „ šumarnika 3000 „ „ 600 „ „ „ „ 3600 „ „ šumara 2000 „ „ 400 „ „ „ „ 2400 „ „ nađlugara prvoga razreda ... . .120 0 drugoga „ 1000 lugara prvoga razreda, 500 „ drugoga „ 350 „ trećega „ . 300 |
ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 27 <-- 27 --> PDF |
~ in — u spomenutom se statutu nadalje veli: da se šumarskoj upravi isto tako pridieljuju još i iskusni mjernici. Šumarski pročelnik da ustanovljuje potrebiti broj tih mjernika, đočim ih generalna intenđancija imenuje. Prvi je dakle imao gledom na te organe pravo predlaganja, drugi pako pravo imenovanja. Plaća ovih mjernika imala se ustanoviti polag njihovih radnja, te u smislu propisa francezkih zakona odnosećih se na šumarstvo. §. 3. rečenoga statuta govori o šuma, koje su pripadale hrvatskim krajiškim pukovnijam, te koje su takodjer šumarskom pročelniku podčinjene bile. Bezplatno izdavanje potrebitoga gorivnoga i gradjevnoga drva zajamčeno bi stanovnikom vojničkih distrikta i u buduće. Napose pako, što se tiče drvnih spremišta, nalazećih se u t. zv. Litoralu, spadajućih pukovnijam, bude ustanovljeno, da njih uprava spada u djelokrug šumarske uprave. Toj upravi bje podjedno naloženo, da mar radnika uzbudjuje i potiče svimi razpoloživimi sredstvi. Šumski proizvodi, koli surovine, toli i izradjeni, imahu se na račun pukovnija prodavati, a radnici nagraditi polag onih ciena, kako ih je šumarska uprava ustanovila, šumarski pročelnik odobrio, a gubernator potvrdio. Za takovo spremište imale su pukovnije imenovati po jednoga t. zv. spremištnoga računovodju. Ovaj računovodja imao je izplaćivati radnike, primati novac za prodani materijal, a takav onda odnosnoj pukovnijskoj blagajni odpremati. Eadilo se pako u tih spremištih bezdvojbeno u prvom redu oko proizvađjanja dužica, §. 4. dekreta od 5. hpnja 1810. navađja obćenite ustanove. Prije svega se u njemu nalaže šumarskomu pročelniku, da još tečajem istoga mjeseca predloži za krajiške šume posebni propisnik, tako da se takov na predlog generalnoga intendanta, po gubernatoru još za vremena bude potvrditi mogao, za da 1. kolovoza 1810. u kriepost stupi. Vrhovni nadzor nad riekami, jezeri, ribarenjem i lovom u šumah pripadajućih državi, imao je u svih civilnih pokrajinah rukovoditi šumarski pročelnik, koji je u tom pogledu imao postupati po naputcih generalne intendancije. U vojnoj krajini pako bijaše nadzor nad vodami, ribarenjem i lovom, buduć vlastnost pukovnije, podčinjen pukovnijskim upravam. Osim toga bijahu i šume, pripadajuće svećenstvu, javnim zavodom, bolnicam ili obćinam, takodjer nadzoru šumarskoga pročelnika podčinjene. Izvršbom ovoga dekreta bijahu opunovlašteni generalni intendant financija te generalni chef generalštaba. Toliko o tom dekretu od 5. lipnja 1810. god. Drugi jedan spis razjašnjuje nam pako stanje, u kojemu bijahu nakon austrijske reokupacije šumarstvo, i uprava državnih dobara preuzeti. Taj je spis izvješće austrijskoga gubernatora, iz kojega prije svega razabiramo, da je statut od 1810. tečajem vremena u mnogom preinačen; Glasom rečenoga izvještaja postavljena su u ilirskih pokrajinah tri upraviteljstva, koja su pod imenom „conservacije voda i šuma" nastojala oko uprave šuma, lova i ribarenja. Prvom upraviteljstvu sa sjedištem u Ljubljani, bijahu podčinjene pokrajine Kranjska, Koruška i Istrija, drugo sa sjedištem u Karlovcu bijaše ustrojeno za |
ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 28 <-- 28 --> PDF |
^ 172 Hrvatsku, Rieku i Kvarnersko otočje, a trećem upraviteljstva, kojega se djelokrug protezao preko čitave Dalmacije do Dubrovnika, bijaše sjedište na Rieci. Isti spis konštatuje nadalje, da su se sva tri upravitelja tih ureda, Francuzi, ulazom austrijske vojske u rečene predjele, udaljili, te da se uslied toga 0 drugom i trećem upraviteljstvu radi pomanjkanja tomu potrebnih spisa ništa izviestna priobćiti nemože. Biti će dakle u sliedećem ponajglavnije govor samo 0 prvom upraviteljstvu za Kranjsku, Korušku i Istriju, imajućem sjedište u Ljubljani, Činovničtvo te prve konservacije, brojeće jednoga konservatera, dva nadzornika prvoga razreda, jednoga nadzornika drugoga razreda, jednoga podnadzornika (Unter-Inspektor) prvoga razreda, dvijuh podnadzornika drugoga razreda, deset šumarnika prvoga, četiri drugoga razreda, dva šumska mjernika, 12 nadšumara, 51 šumara prvoga, 70 šumara drugoga i tri šumara trećega razreda. Plaća tih činovnika pako bila je na sliedeći način sistemizirana: Konservater zajedno sa uredovnim paušalom dobivao je godiš. 12000 frc. Nadzornik prvoga razreda 4000 „ drugoga „ . 3000 Podnadzornik prvoga razreda 2400 drugoga „ 2000 Šumarnik prvoga razreda 1500 drugoga „ 1300 Šumski mjernik . . 1600 Nadšumar . . . 800 Šumar prvoga razreda 400 „ drugoga „ 350 „ trećega „ 300 Troškovi sveukupnih plaća i uredovnih potrebština ovoga upraviteljstva iznašahu do 108.400 frc, ostalih dvijuh upraviteljstva pako oko 80.000 frc. Ove činovnike imenovao je, do uključno podnadzornika, sam car, a od šumarnika dolje, generalni gubernator. Osim ovih šumskih činovnika bilo je u okolici Ljubljane namješteno jošte i 15 čuvara lova, koji su već kao posjednici zemljišta njemačkoga, reda „Commende Ljubljane" bili obvezani svim zvierokradjam po mogućnosti na put stati. Plaću nisu doduše nikakovu dobivali, ali su zato već od vajkada bili prosti od plaćanja kućarine i inih daća. Dužnosti tih šumarskih činovnika bile su sliedeće: Konservater šuma imao je najmanje jedanput na godinu cieli podčinjeni mu kotar proputovati, dnevnike nadzornika i podnadzornika preizpitivativiđirati; nadalje geaeralnoj guberniji i^vjcštivati sve pronadjene nekorektnosti, radi odstranjenja istih, nadalje podnašati izvješća o kvalifikaciji činovnika, te predloge u pogledu poboljšanja šumskih kultura. Bez privole konservatera nije se smjela nikoja vrst sječe provadjati, a kod znatnijih prodaja imao se za savjet upitati i sam gubernator. Carska lovišta i ribolove mogli su upravitelji državnih dobara zakupljivati samo na temelju obćih prodajnih uvjeta, po |
ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 29 <-- 29 --> PDF |
- 173 — tvrđjenih od konservatera. Eođ samoga davanja u zakup imao je vazda prisustvovati jedan šumarski činovnik kao zastupnik konservatera. Koncern godine imao je konservater generalnoj guberniji podastrieti izkaz prihoda povjerenoga mu područja. Nadzornici i njihovi zamjenici (podnadzornici) bijahu dužni podčinjene im kotare svakoga četvrtgodišta proputovati, te o tom putovanju pođnieti izvješća konservateru šuma. Uredba ta odgovara na njeki način u današnjem nadšumarskom sistemu uvedenom periodičnom inspiciranju šumarnika. Kod većih prodaja morali su ovi organi voditi t. z. verbalne iztrage, preizpitivati uredovanje šumarnika, te o obnalazu konservatera izvještivati. Šumarnici bili su dužni rukovoditi specialno uređjenje šumskoga gospodarstva, kod svake prodaje drva imali su prisutni biti, samo sječu odkazanih drva smjeli su strankam dozvoliti, i to jedino na temelju namire izdane od strane upravitelja domaina. Kod odsudjivanja šumskih šfcetočinaca i zvierokradica zastupahu oni upravu kod sudova. Njim pripadaše nadalje utjerivanje globa obsudjenih stranaka u podčinjenom im kotaru, a tako unišli novac podnašahu upravitelju domaina svoga kantona. — Šumskim mjernikom bijaše zadaća točno označivati šumske medje naprama posjedom privatnika kao i obćina. U tu svrhu potrebna putovanja morali su preduzimati bez osobite nadoknade, te pomoćju šumskih prosjeka i medjnika shodna uredjenja provadjati. Nadalje im pripadaše i crtanje šumskih karta, koje su onda predlagali konservateru. Osim svagdanjega poslovanja bilo im je slobodno baviti se i izmjerom i diobom obćinskih šuma, u koje im se ime iz obćinske blagajne po 2 frc. za hektar (2779 b. hv.) platilo. Nadšumari i šumari vodili su nadzor nad svimi carskimi, sekvestralnimi te obćinskimi sumarni, lovom i ribarstvom. Pripadajuće im reviere imali su danomice obilaziti, te o svem, što se dogodilo, šumarnike izvješfcivati. Ako su koj šumski prekršaj ili ini prestupak proti zakonom lova i ribarstva pronašli, imali su umah pismenu prijavu sastaviti, te progon šumskoga prekršitelja svimi pravnimi sredstvi pospješivati. U slučaju potrebe imali su oružnikom pomoć pružiti. Vlastni su bili zahtievati od stranaka predočenje oružnih listova, a u slučaju pomanjkanja takovih, zaplieniti puške. Za razprave proti šumskim prekršiteljem, obnašahu kod sudova službu javnih stražara, te su i tom zgodom bili vlastni oružje nositi, bez da su morali zato ikakovu taksu plaćati. U ilirskih pokrajinah dielile su se šume a) u carske lugove i šume, b) sekvestrirane šume, c) zajedničke t. j . pravom služnosti obterećene šume« Carskim lugovom i šumam pribrajahu se i one šume stanovitih gospoštija, koje se već prije u tih pokrajinah smatrahu vlastnošću kameralnih, bankalnih, vjerskih te naukovnih zaklada. Zatim šume, koje su pripadale carskim rudokopjam u ilirskom đielu Koruške, a napokon i sva pojedina stabla nalazeća se uz brodive rieke i morske obale. U tih šumah bijaše dozvoljeno samo pojedina nadstojna stabla i vjetrolomi srušena stabla prodavati, a u visokih se šumah smjela voditi samo po načelih šumarstva osnovana sječa. |
ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 30 <-- 30 --> PDF |
— 174 — Pravljenje pepeljike bijaše dozvoljeno samo u onih predjelih, iz kojih je izvoz samoga drva bio nemoguć. Paša ovaca i koza, lomljenje kamenja i kopanje pjeska, bilo je u tih šumah strogo zabranjeno, isto tako se u blizini ovih šuma nije smjelo nikoje drvo trošeće poduzeće osnovati. Rečeni spis drži sve te propise vrlo shodnimi, nu veli podjeđno, da se isti nisu u obzir uzimali. U ostalom veli se na koncu toga odsjeka, da se od prije postojećih šuma državnih dobara nije nijedna prodala, niti posvema posiekla, osim one državnoga dobra Thurn (Tivoli kod Ljubljane) koja je u svrhu dobave za tamošnji kaštel potrebnih palisada skoro posvema i/.sje&ena; nu naproti tomu da je dobila i opet administracija državnih dobara znatan prirast na šuraištu, utjelovljenjem dobara njemačkoga i maltežkoga reda. Pod sekvestriranimi sumarni razumjevahu se u prvom redu takove, od kojih su obćine i pojedini privatnici godišnju njeku kvotu plaćali u svrhu bezplatnoga đrvarenja i paše, a po svoj prilici bijahu to prieporne šume. Utjelovljivanje takovih šuma u konservaciju uzsliedilo je zato, da se raznim nekorektnostim na put stane, posebnim carskim dekretom koji je odredjivao, da se sve izprave, koje su glasile na posjed ma koje šume, imadu intendanciji predložiti, za da se iztraže i potvrde ili pako zabace. Francezko ćinovnićtvo nije medjutim moglo taj silni materijal u to kratko doba svladati, i tako je to pitanje ostalo za onda neriešeno. Kod prodaja u sekvestriranih šumah, bijahu mjerodavna ista ona načela, koja i kod šuma prve kategorije (a). — Pogledom na zajedničke šume spominje se još, da bi točno izpunjivanje svih onih propisa, koji se na ove, nadzoru konservacije podvržene šume, odnašahu, veoma koristonosnim plodom urodilo bilo, kad bi se svim tim odredbam i u istinu udovoljilo bilo. Nu do toga nije došlo, jer privatnim Šumarom manjkao je potrebni autoritet, kojega su istom potvrđjenjem od strane konservacije steći mogli. Ovu potvrdu steklo si je pako do god. 1813. samo šumarsko osoblje gospoštije Gotsche. Prihodi konservacije sastojahu se iz I. prihoda šuma, II. prihoda lova i III. prihoda ribarstva. Pogledom na prihod šuma bijaše šumarskoj upravi dozvoljeno, izim prodaje debljevine i suharaka, unovčivati takodjer i travu, stelju i žirovinu. Kod svih prodaja i iznajmljivanja bili su šumski izaslanici obvezani, upravitelju državnih dobara dotičnoga kantona odnosne ugovore podastrieti u svrhu registracije. Nijednoj medjutim stranci nisu smjeli dozvoliti uporabiti pravo koje je dostala prije, nego li se mogla izkazati namirom upravitelja, da je ugovorenu svotu točno izplatiia- Kod procjenivanja drva ravnahu se šumarski činovnici po ciena, za koje su i drugi privatnici svoja drva prodavali. Ribarstvo u svih brodivih riekah i jezerih proglašeno bi doduše carskim zakonikom regalnim pravom, naproti se ipak prepustio ribolov po ostalih potocih posjednikom obijuh obala, Nu ni na ta se načela nije u ilirskih pokrajinah uzimao obzir, već se mučeć trpilo, da se posjednik svojim pravom i na dalje služio. Na taj način su napokon svi ribolovi toli prije postojećih državnih |
ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 31 <-- 31 --> PDF |
-m — dobara, kao i onih beSkim mirom na novo u posjed državi pripalih, postala svojinom domaina. Ovo pravo ribarenja iznajmljivalo se od vremena do vremena javnom dražbom, a najamninu inkasirao je upravitelj državnih dobara. Isto tako je i lovno pravo proti slovu zakona ostalo i nadalje vlastnost raznih posjednika. Francezi uvedoše nadalje naredbu, da se je dozvola nošenja lovne puške, mogla zadobiti uplatom od 10 frc. Izvješće spominje nadalje i prihode prve konservadje, nu veli, da k tomu potrebni spisi još manjkaju, te da je s toga upravitelju naloženo, da dotične izkaze sastavi. Po bilježka upravitelja imao je prihod u godina 1812. i 1813. iznašati brutto 88145*45 frc. Nadalje se kao dosta velik prihod konservacije spominje i onaj novac, koj je imao unići za osudjene šumske prekršaje, kao i takav, dosudjen radi lovnih i ribarskih prekršaja, te globe onih, koji su bez dozvole oružje nosili. Kazan šumskih prekršitelja sastojao se je u naknadi štete. Proti prekršiteljem lovnoga i ribarskoga zakona postupalo se je tako, da su im se polag njihovoga imućtva globe od 50—100 frc, dosudile; a nošenje oružja bez dozvole, kažnjeno bje globom do 50 frc. Svim ovim kaznam bijaše pribrojeno jošte I07o ^^ i^^ ratnoga prireza. Postupak kaznene razprave bijaše kratak i brz. Tuženik imao se je po zakletom šumaru pređvesti redarstvenomu sudu kao prvoj molbenoj oblasti, gdje se onda proti njemu, kao i proti svakoj inoj civilnoj stranci povela razprava. Kod razprave zastupao je šumsku upravu jedan od opunovlaštenih šumskih činovnika, uz pripomoć državnoga odvjetnika, koj je u ime njihovo prijavu podnašao. Osuda bje onda priposlana šumamiku dotičnoga kotara za da đosudjenu odštetu i globu utjera. Svake četvrtgodine polagao je sumarni k račun ob u tom vremenu od stranaka uplaćenih odšteta i globa; ili je pako prijavio nemogućnost uplate od strane obsudjenika, što se onda u glavni kazneni registar ubilježilo. Ovo je na kratko nacrt francezke šumarske organizacije u ilirskih pokrajinah. Uočimo li pako cieli taj nacrt jošte jednom, to ćemo morati Francezom priznati, da su oni državnim dobrom i šumarstvu — odgovarajuću pozornost svratili, te takove uredbe stvorili kojih valjanost nemožemo nijekati. Ma sve da se u rečenom izvješću na mnogih mjestih i spominje, da je kod provedbe organizacije mnogo toga još neriešeno ostalo, navlastito da konservater i nadzornik nisu bili strukovnjaci, te da su se mnogovrstne tužbe dizale osobito radi neosnovanih sekvestracija šuma, to se sve to ipak imade pripisati prije svega okolnostim, koje su svagda neizbježive za vrieme vojničke okupacije tudjega zemljišta. Uza sve to ipak, sve su te institucije Franceza, stvorene u pogledu razvitka državnih dobara i šumske uprave vriedne spomena; ponajpače s toga, što u navedenih uredbah nalazimo glavni nacrt i današnjega upravnoga sistema državnih šuma i dobara, sa karakteristično izraženim načinom nadzora. |
ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 32 <-- 32 --> PDF |
— 176 — Napokon spomenut ćemo jošte i one privremene naredbe, koje je izdala austrijska vlada dne 17. studena 1813- nakon reokupacije, pogledom na carske i sekvestrirane šume. Naše izvješće spominje nadalje, da su svikoliki šumski činovnici bili podložni privremenom upraviteljstvu domaina. Provadjanje verbalnih istraga proti šumskim štetočincem bijaše povjereno šumarom, nadšumarom pako predvedenje istih, a umjesto neprisutnih nadzornika, imali su voditi šumarnici intervenciju kod sudbenih iztraga. Utjerivanje globa i odšteta spadaše medju dužnosti upravitelja domaina. Nijedna prodaja a niti bezplatno odkazivanje ma koje vrsti drva iz carskih i sekvestriranih šuma nije se smjela obaviti bez naročite dozvole upraviteljstva domaina. Svaka dozvola u tom pogledu imala se je uz odobrenje šumarnika i vidiranje dotičnoga činovnika upraviteljstvu na odobrenje priposlati, te ubilježiti u glavnoj knjizi upravitelja. Za da se pako u pogledu već provedenih prodaja nedogođi kakova nekorektnost, bje naredjeno, da svaki upravitelj sa šumskimi povjerenici svoga kotara ima ustanoviti vrieme, za koje su stranke dužne, već kupljeno i obaljeno ili još na panju se nalazeće drvo izvesti; u protivnom slučaju pako zato vrieme još ne izvezeno drvo zaplieniti. Napokon bijaše upraviteljem đomRina naloženo, da savjestno vođe i predlažu sposobnik šumarskih činovnika svoga kotara, za da se upravi kod predstojeće redukcije činovničtva omogući shodan izbor nadalje u službi pridržanoga osoblja. Netom spomenuti članak najbolje nam karakteriše veliku brigu, koju je francezka vladavina posvetila bila u ono doba šumarstvu u „Iliriji", kamo, kao što je poznato, takodjer velik dio Hrvatske spadaše. Zagreb, koncem godine 1885. L. S. Sumarsko^rgovačka razmatranja m. Od veleštovanoga gospodina A. Bačića na Eieci, primismo sliedeći prilog našim šumarsko-trgovačkim razmatranjam: Još od starine postoji ovdje na Rieci običaj, prodavati jelove daske t. z. „pajoli", u duljini od 12 noga talijanske mjere t. j . 4´2 m. i 29 cm. debljine, odnosno širine — te se s toga takove još i dan danas ne samo u svem gorskom kotaru, no i okolišju Ogulina itd. u tih dimenzijah proizvađjaju, i to sve uzprkos toga, da je dovoljno, da te daske imadu duljinu od 4 m., uz širinu od 27 cm. pošto se takove i u toj duljini na licu konsuma t. j . u Francezkoj i Algiru — neplaćaju inako, no one naše gori spomenute veličine. Ovu nam činjenicu dokazuje ponajbolje to, što se iz gornje Ugarskp (od kuda se u novije doba — usljed velikih refakcija ugan drž. željeznice za tu robu, osobito mnogo takovih dasaka na Rieku dovaža) amo samo daske te |