DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1886 str. 23 <-- 23 --> PDF |
— 167 ~ ^´ Neizmjerni prostor i visoke planine, koje su njekada bile zarasle zelenom šumom, pružaju danas putniku i motriocu jedva goli kostur na pogled, predočujuć nam tako očajnu sliku domaćih nevolja, svjedoče podjedno suviše istinski položaj našega nemara i gluhoga nazadka. Osobito su opustošeni svi oni predjeli, koji su bili i zimi pristupni seljačtvu. U tursko vrieme svako je selo, izuzam njeka, koja su u polju naseljena, uživalo neograničeno šumsko pravo, premda je turski zakon smatrao sve šume neizključivom svojinom države. Ali kao što je sve u Turskoj bilo neopredieljeno, te pošto turski zakoni samo na papiru vrlede, to dosliedno tome, ni podanici njekoč silne osmanske države nisu znali, što li znači i znamenuje uživanje, a što rieč svojina. Oni potežkoću razlike spomenutih rieči nisu osjećali, jer im je bilo od pamtivieka od države dozvoljeno postupati sa šumami po svom čefu, znanju i umjenju, bez da bi ikada bili u tom priečeni, ma bile koje stege od strane državnih zakona i organa propisane. Doduše i Turska je imala svoje šumarske činovnike, koji se po turski zvahu „balkan-mamuri", nu ti državni šumarski organi odgovarahu u svem i svačem ostalim turskim birokratom i njezinim azijatskim ustanovam. Nit im je šumarska znanost poznata bila, niti se od njih zahtievalo kakovo šumarsko znanje. Da pako uz takovo šumarsko činovničtvo nije moglo nastati drugo, do konačne propasti starodavnih bugarskih šuma, biti će svakomu jasno. Pričali su mi seljaci, da kad bi rečeni turski šumari došli u koje selo, da im je bila najprva briga, da si dobro napoje i napune želudac kokoškami i mjedom, kojimi ih je bieđna raja morala častiti, inače bi joj platila leđja. Napojiv i nahraniv se pako, uzeše počivati, a tek drugi ili treći dan, nakon dolazka u selo, uzeo bi razpitivati se o šuma nahodećih se u području tih sela. On bi seljake pitao, postoji li u tom području kakovih sačuvanih državnih šuma ili ne?´^´ Seljaci stali bi mu prirodjenom lukavošću, uvjeravati, danepostoje, a moj bi „balkan-mamuri" zajašio pustopasnoga vranca, pahajd´ dalje. Turski šumar, da se u Balkan uputi, za da usmrti vlastitoga si konja, po tamošnjih gudura i klanjcih, to od njega nezahtievaj. Na taj način tražili su turski šumari šume, nu obreti ih neniogoše, a šume ostaše i nadalje na milost i nemilost sjekire neukoga seljaka. Šume te neuživahu pako samo ona sela, u čijih kotaru se te obćinske šume nalaziše, već i sva ostala sela u okolišju. Poznata je činjenica, da su turski begovi, age i spajije imali ogromne posjede sa množtvom podčinjenih im sela, bolje robova, pa su planinska sela morala dopustiti ovim poljskim selam, da sjeku u njihovoj gori drva za ogriev kao i gradju, a i za inu gospodarsku potrebu. * Turska država je god. 1870. izdala naredbu, da se svi oni suvišni proston, koje seljaci nisu potrebovali, stave pod zabranu od strane država; naredba, koje takođjer ostala naredbom« Pisac, |