DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3/1886 str. 35 <-- 35 --> PDF |
— 129 — Vinko pl. Pjerotić i mletačka šumarska učiona na otoku Korčuli u Dalmaciji. Kratki historieiii pabirei Simeona Pjerotića, knj. biigar. šumarskog inspektora. Imao sam priliku čitati u „Centralblatt fiir das gesaminte Forstwesen", kao i u našem uglednom i zaslužnom šibeničkom „Gospodarskom poučniku" 0 ustrojenju šumareke škole na otoku Korčuli od strane mletačke republike. — „Gospodarski poučnik" o tom utemeljenju šumarske učione u sreu Dalmacije doslovce ovako piše (u broju 5., tečaj IV. 1885. god.):. „U njekom dopisu iz Zadra, priobćenom u „Mtinchener allgem. Zeitung" br. 362. od godine 1884., kojega je djelomice pretiskao „Centralblatt fiir das gesammte Forstwesen" u svojem broju 2. od veljače t. g., dokazuje se na temelju njekih podataka, crpljenib u arkivu dalmatinskoga namjestničtva, da Mletčići nisu radili na zator naših šuma, niti da su ih oni sasjekli, kao što se to u obće vjeruje i pripovjeda; već da su oni neprestano radili i nastojali, da se uzdrže stare šume, i da se zagajivaju novi predjeli. Navadja se, da je proveditur Girolamo Grimani od godine 1675. do 1677. više oštrih naloga izdao proti štetam po vatri šumam nanesenim ; dapače da je njegov predšastnik Leonardo Foscolo (1646—1650) ustrojio bio i šumarsku školu u Blatu na otoku Korčuli, koja se škola spominje za dobe Girolama Cornera (1680. do 1682. godine) kao „Scuola di boscheri". Svakako bilo bi dobro, da se sakupe svi podatci, odnoseći se na ovu školu, koja je bila najstarija šumarska škola u svoj Europi. Mi molimo sve povjestničare, pretraživaoce starina i prijatelje šumarstva, da nam svaki i najmanji podatak o ovoj stvari priobće, jer bi po kulturu u obće, a po naše šumarsko osoblje napose, svaka crtica bila od velike važnosti." Uzprkos mnogih dokazivanja iz novijega i starijega doba, da je mletačka skupnovlad a tamanila vandalskim načinom nebogledne dalmatinske šume, za gradjenje mnogobrojnih trgovačkih i ratnih galija, kao i uzprkos farizejskih suza, koje mnogi našinci rek bi na potoke liju, spominjajući zator dalmatinskih šuma i opisujući plačno, doista plačno stanje dalmatinskih litica i strmih planina, usudjujem se ipak ovdje dodati, da nije republika onako nemilostivo u naših šumah postupala, kao što joj se neprestano, a dosta krivično, pripisuje, već da je u prvom redu sjekira, nemilosiiva sjekira našega seljaka uništila i hametom poharala dalmatinske nekadašnje zelene dubrave i u njih kitnjasto šumsko drveće. Nije mi ipak ovime namjera, sada razpravljati i historično dokazivati i nagadjati, komu se sve pravedno imade pripisati i koga sve treba žigosati za toli bezbožno, nazovimo ga tako, uništenje naših klasičnih i čarnih dalmatinskih gora; da li „Serenissimu" ili pako sjekiru praotaca naših, jer za razglabati i svestrano proučiti taj zamršeni predmet i pitanje, trebalo bi uložiti jako mnogo truda, t. j. prolistati prije svega mnoge stare listine „mletačke republike", |
ŠUMARSKI LIST 3/1886 str. 36 <-- 36 --> PDF |
— 130] — izdane odnosno dalmatinskih šuma, kao i nagnuće našega ^naroda k nemilostivnomu zatoru njihovom; a medjutim, budi mimogredno rečeno, da je do listina sasvim mučno doći, jer su zakopane pod sedam pečata, pa bi se, uz napomenutu nepriliku, moglo i nam još lahko dogoditi ono isto, što se je dogodilo Dru. R u Zadru *, jer je poznato, da vlada u Dalmaciji rado nevidi, da se iznašaju na bieli dan odnošaji, koji su vladali izmedju dalmatinskoga naroda i mletačke skupnovlade ... . Držim ipak, da će se, ma i docnije, priznati, da se mletačkoj republici u mnogom danas nepravedno i neosnovano predbacuje zator dalmatinskih šuma, jer logično nemogu nipošto pojmiti, da su M1 e t č a n i mogli toliko šumskih prostora hametom posjeći za gradnju njihovih galija kao i za gradjenje palača u Mletcih. Poznato je naime, da je Dalmacija izključivo planinska zemlja, kao što i Istrija, pa su ipak svi ti prostori savršeno ogoljećeni, kao što su jednako i planine ostaloga Krasa. Mislim, da kao štosu sudbinom naroda ogromne planine zapadnoga Krasa uništene i sasvim opustošene, da je isto takova sudbina zatekla i dalmatinske planine. Suviše nam šumarska historija pripovjeda, da su šume u obće u Europi, a osobito na zapadnoj i južnoj strani, sasvim uništene; a boga mi u te predjele nije zaisto sjekira „vieća desetorice" prodirala, pa su ipak — kako rekoh — hametom izsjećene. Nam je njekako prirodjeno vlastitu krivnju na drugoga prtiti, pa bi bilo već vrieme, da se toga neopravdanoga ponašanja okanimo i da samo onaj dio krivice inostrancem pripisujemo, koji im u suštini spada, a ne i one zločeste strane, što su nam ih djedovi počinili. Mi smo n. pr. do nedavno zlostavljali, baš nedostojno buljili uspomenu mletačke republike i njezinoga vladanja u Dalmaciji, predbacivajući joj, da nam je skupnovlada nemilostivim primjerom zatirala narodni jezik, i sve dotle smo u toj obmani živjeli, dok nas napokon u broju 25., godine 1883. „Narodnoga lista" neiznenadi, neoborivimi svakako dokazi, naš čuveni akademik profesor Šime Lj u b i ć, dokazujući, da se što takova nesmije Mletčićem pripisivati, jer da su oni u mjesto zatiranja narodnoga nam jezika, izdavali stroge naredbe za njegovo njegovanje. Bio bih u stanju dokazati, citirajući različite dalmatinske historike, kako je mletačka vlada strogo zabranjivala uništavanje šuma, ali to ostavljam za onda, kad ću se obširnije o tom predmetu i sporu baviti**, a medjutim ka zati mi je, da nebi imalo bilo ni smisla, da republika osnuje šumarsku školu za Dalmatince, a da je šume medjutim istovremeno bezočno i bezobzirno opu stošivala. Kad se je republika jednoć sklonula, da osnuje sličan zavod, što ga u svietu drugoga bilo nije. to je dosljedno, da je ova visoko cienila važnost * Dru. R bilo je zabranjeno proučavati spise i listine u arkivu dalmatinske zemaljske vlade u Zadru. Pisac. ** Kadim bo na djelu pod naslovom: „Zašto su dalmatinske šume uništene i komu se imade pripisati krivica njihovoga zatora?" Ovu obširnu studiju objelodaniti ću, po mogucJnosti, već dojdude godine. Pisac. |
ŠUMARSKI LIST 3/1886 str. 37 <-- 37 --> PDF |
— 131 — šuma u obće, za narodno i državno blagostanje, i da je priznavala potrebu, da se šume štite i njeguju od nemilostivoga napadanja neukih i surovih onodobnih seljaka. U prilog više iztaknutoga, saobćiti ću eto njekoliko crtica, koje će dokazati, da je i zbilja naš dalmatinski seljak tamanio nemilostivo šume i tim nerazbornim upotriebljenjem šumskoga drveća, doprinjeo konačnoj njihovoj propasti, kao i tome još, da su naše planine ostale bez zemlje, tako da danas groznu sliku na vidik predstavljaju, kao što piše prof. Klaić u svojem Ijepom djelu „Zemljopis Hrvatske". Izmedju gomile raznovrstnih listina, koje je zub vremena do danas sačuvao ili poštedio, tičućih se prošlosti moje porodice, namjerih se i na njekoliko pabirčića, koji djelomice probijaju svjetlost u više spomenutoj tmini. Kako glase rečeni pabirci, to će štioci niže imati priliku upoznati se, nego ću već sada navesti, da ti pabirci pripadaju jednome članu moje porodice, koji se je — kako se vidi iz dotičnih listina — veoma zauzimao za zaštitu šuma na prahistoričnomu otoku Visu (Lissa). Doduše nije se sačuvalo mnogo podataka o njegovoj ličnosti, po sadržaju kojih da bi mogli zaključiti, da je pohadjao ili točnije rečeno, bio pitomcem više spomenute šumarske škole na Korčuli*; ali po sadržaju jednoga * Njeki nepoznati gospođin u br. 32. „Narodnog a Lista " zadarskoga, god. 1885. kategorično pobija mogudnost osnivanja šumarske škole od strane mletačke vlade u Dalmaciji, veleć: „. . . . nebavim ae mletačkim zgođ opisj em", ali je za to ipak bezobzirno uhvatio sjekiru i lupio š njome o grobu pokojne mletačk e skupnovlade, i to tako ravnodušno, kao kad bi izpio čašicu maraskina. Njegovo pobijanje nepotiče sigurno iz ljubavi za naukom, a još je manje rukovodjen željom, da se magla bistri, već iz paklene i strastvene mržnje protiva „S e r e n i s s i m i", kao da mu je ova baš uzrokom, što mu je kršiti koplje u političkih borbah . . . Nikako nemogu š njime đieliti mnienje, da je naime „Sere nissima " (znaci mletačka vlada, a ovaj joj je bio naslov) uništila naše dalmatinske šume, kao i one u Istriji, i to upravo s uzroka što su takodjer ine šume hametom poharane na pr. za onda dosta udaljene Hercegovine i Crnogore, pa ipak nije tamo „Serenissima" drva za galije sjekla. Tako isto su šume uništene okolo naše Atene (drevnoga Dubrovnika — Eaguse), premda sena t sv. Vlah e (Dubrovački) nije nikada dopustio mletačkoj skupnovladi gazdovati u svojoj zemlji. Opustošene su šume u B u- gar skoj, T racij i, Macedonij i i Albaniji, premda ni do njih nije republika mogla galijami dospjeti, te premda mora neima u blizini bugarske priestolnice (Sofiji) i okolini njezinoj, ipak ni tamo šumah neima, jer su hametom opustošene od vjekova. Opustošene su još šume u Aziji, premda nije republika tamo gospodovala. Opustošene su šume u južnoj Francezkoj, premda republika nije ni tamo nikada koraknula. Opustošene su šume u Tirol skoj, premda k r al j i c a A dr ij e (republika) nije mogla prenašati, u ono doba, k moru drva za galije. Opustošene su šume u dobar dio europejske Rusije, dapače hametom su pohai-ane u njekih gubernija h (provincijah), kao n. pr. u guberniji Ukrajinskoj, ali od tamo nije niti u snu padalo na um „Si g no rij i" prenašati drva za galije, i tako bi mogao nabrajati do volje opustošene predjele u Europi i Aziji, gdje nisu mogle ploviti galije vieća desetorice. (Ako bi štioci želili upoznati se tim predmetom, neka izvole pročitati sliedeća djela: Perini, S tori a đelle foreste in Italia — Rossi, Se il rimettere le selve sui monti * |
ŠUMARSKI LIST 3/1886 str. 38 <-- 38 --> PDF |
— 132 — njegovoga pisma u kojemu stoji doslovce ovalco napisano: „. . . . nastojavam u koliko mi je iole moguće poučavati seljake okolnih mjesta, da štite i njeguju šume, a tim se ponajprije odužujem svome zvanju i nauci, koju sam u školi primio", dalo bi se zaključiti, da je ovaj pohadjao, to izmedju prvih šumarskih učilišta u svietu, pošto bi se one njegove rieči „koje sam u školi primio" odnašale na šumarsku školu utemeljenu na Korčuli, jer vjerujem, da se u ono doba nije šumarstvo predavalo u nikakovom drugom učilištu, kao zaseban predmet. Rodoslovno stablo moje porodice dokazuje, da se je isti pisao krstnim imenom Vicko-Ivan i da se je rodio oko godine 1641., dakle je vjerojatno da je mogao biti učenikom rečene škole, jer je imao mogućnost pohadjati ju, jer, kako dokazuje više spomenuti časopis, bila rečena šumarska škola na Korčuli, otvorena oko g. 1646.—1650. Za histeričnu prošlost kao i za noviju povjest i razvitak šumarstva kod nas, neće biti bezkoristno, ako naveden sadržaj sliedećega kratkoga pisma pi possa diminuire la popolazione. — Caiiui, Memoria sull´ importanza đeiboschi sullo stato fisico ed economico dei paesi —. Blvona, Sull´ importanza dei boschi. — Dr. Robcrt Leo, Destruncteurs des Arbres. — Ribbe, Le Provence an point de vere des torrents et des inondations) . Suviše nije osnovana, ako nije i smješna, ona tvrdnja, da su MleSići poharali „preko 2,000.000 (!) ko m ada hrastovine iz Dalmacije" za gradjenje crkve ^Della Salu te", jer, premda nisam arhitekt i strukovnjak u obde u gradjevinah, nu osnivajući se na sliedeća autoretična djela: Gabriely, Grrundzuge des Hochbaues. — Hlttenkofer, Eathauser, Kirchen, Kapellen etc. — Kugler, Geschichte der Baukunst. — Odainy, Architektonik auf histor.- und asthet. Grundlage B. I. — IV. —Stella, Discorso sui boschi dei Friuli — i francezka djela, koji ini popunjavaju moju tehničku biblioteku, kao: Dubosque , Murs de soutenement. — Kinglin, Eesistance des materiaur—mogu ipak kategorično izjaviti, da mi se ne čini ni najmanje istinita ta tvrdnja. Monumentalna crkva u Mletcih „Del l a Sal u te " nije nipošto veća u objamu od one Sv. Marka, koja se smatra izmedju najmonumentalnijih crkva one dobe, te koja se je gradila od g. 978. do g. 1071. t. j. (počeo ju graditi đužda Petar Urseloni I., a dovršio dužda Dominik Selvoni). Za položiti ili točnije pobiti u zemlju đva milijuna hrastovih đebala, treba prostor kakov težko da je imao onda cieli priestolni grad „Se renissime". Polag dosele iztakuutoga, izlazi, da je pisac „Nar. lista" sanjao svoja dokazivanja, te bi se dalo njegovo postupanje karakterisati onom Volterovom: „Ostavit ćemo ovaj sviet glup i pakostan, ni više ni manje, nego što smo ga našli kad unj s prva upadosmo." Ta i g. Baaovac što takvoga ne piše u svojem djelu: „Memoria sullo sradico dei boschi in Dalmazia e dei bisogno di moltiplicerti, Venezia 1792., i knjigi: „Sulla sovorchia siceit´ della Dalmazia per la stirpazione dei boschi e dei biscordimento đelle acque ecc, Venezia 1794.", koji je svakako zasebnih i autoretičuih studija činio kod proučavanja uzroka poharanja dalmatinskih šuma; a da je slučajno gosp. pisac proučio djelo gosp. Adolfa Berengera pod naslovom: „Saggio storico della Legislazione Veneta forestale dal secolo VII. a 1 secolo XIX., Venezia 1862.", to jamčim, da nebi tako uapriečac bio napao, nedužnu možda, Republiku. To iko „isin« ira et studio". Pisac. |
ŠUMARSKI LIST 3/1886 str. 39 <-- 39 --> PDF |
— 133 — sanog od istoga Vicka. Evo ga doslovce (kako glasi odlomak toga pisma na italijanskom jeziku) u prevodu „ Ako naši seljaci prosliede, tako nemilostivo krčiti korenje za nasade vinograda, kao što su to u posljednjih godina započeli, to van svake sumnje šuma će na otoku skoro ponestati i onda će tekar viditi, koli su bezočna njihova načela o šumah i kajati će se, što će potomcima ostaviti u nasljedstvo gole hridine . . . ." Dalnji pako jedan odlomak istoga pisma veli: „ . . . Dragi moj Eduarde, pisao sam Ti nedavno o propasti naših zelenih šuma, uzprkos strogih naredba, izdanih na zaštitu istih, od strane naše „Serenissime", pa još saobštavao sam Ti, kako iz svih petnih sila nastojim, da u dogovoru s ostalimi plemići otoka, zapriečim njihovo zatiranje, koje sve to većraa zauzimlje mah na otoku. Molio sam otea, neka javi na nadležno mjesto, neka bi mi dali sredstva, e da bi mogao uspjeti zabraniti krčenje šuma u onih predjelih, koji usljed njihovih geo-topografičnih položaja, nebi se nipošto smjeli krčiti. Naši seljaci čine sve to noseći glavu u torbi neznanja i usljed prekomjernoga malouvažanja šuma, kao i njihovom značaju i osudnom uplivu na domaće jim blagostanje". .... . Nadalje još postoji jedno njegovo pismo, koje izmedju ostaloga, i ove redke sadržaje: „ . . . Predvidjam, ako prosljedi zator šuma na našemu otoku kao do sada i ako se na vrieme vlast energično nepobrine za zapiranje, da će i lova ponestati. — Što se tiče lova napose, mogu Ti javiti, da su se ove godine pojavila čitava jata jarebica, a i zečeva ima u izobilju, pa ako Ti vrieme dopušta, dodji k nama, da udovoljiš, do mile volje, Tvoj lovački nagon. — Znadem izvjestno, da ćeš mi zaviditi, kad Ti kažem, da sam jučer iznenadio majku mi, sretnim mojim lovom, jer sam joj donio dvadeset jarebica i dva zeca, tako, da mi je sluga pogotovo sgrbio noseći ih, a sigurno, sam sobom proklinjao moju lovačku sreću*. * U Dalmaciji i danas imade pio6utih lovaca; ova lovska svojstva Dalmatinaca ostali su u nasljedstvo od Rimljana, koji su velike lovske zabave priiedjivali, jer je onodobno Dalmacija bila prekrita bujnimi šumami, a lova imalo u izobilju, kao malo gdje drugdje, bilo to usljed povoljnoga podneblja, bilo to s položaja geografičnoga i topografižnoga, jer su imale zvieri hiljadu skloništa u peoinah, kojimi su dalmatinske gore prepune. — Ako i nije postojalo u Dalmaciji, u srednjem vieku, družtva za lov poput onih u Englezkoj god. 1770. pod nazovom: „Hudsons Sobay for Companj" , to je ipak tamo postojalo lovaca kao malo gdje drugdje. — Da je onodobne lovce narodna pjesma opievala, kao što je junake na sablji, to bi se naši lovci mogli takmiti s onima, kojih nalazimo obezsmrdenih u vjekovitih velespjevih „Ilijade " i „E n e j i đ e" ; ali su naše gusle imale objeručke posla, da ostave potomcima u svoti zalog, junačka djela mučeničkih nam pradjedova, koji su jatomice grlili hladnu ledinu smrti, boreći se vječnim vragom — Turčinom, a pod zavjesom: „Za krs t častn i i slobodu zlatnu". Doduše priznati mi je, da lova sve to veoma ponestaje u obče u našoj Hrvatskoj domovini, a naročito pako po zagorskih, kao i primorskih predjelih kršne Dalmacije, a ponajviše tu je nestašicu opaziti po otocih; a kao dokaz tome dovoljno je pročitati slavnoga bračkoga historiografa župnika Cikarelia, „0 sservazioni sull´ Isola dell a Brazza" , koji dokazuje, kako je na Braču njekada lova u izobilju imalo i |
ŠUMARSKI LIST 3/1886 str. 40 <-- 40 --> PDF |
— 134 — Nadalje postoji opet drugo pismo, toje u prevodu glasi: „Mili Balđo . . . Moju molbu napokon mi je otac uslišao, naime sklonio se, da kupi onaj liepi i bogati šumski predjel, koga smo zajednički ubilježili u analima našega lovskoga života zlatnima slovima, te koji smo obojica žalili, da ga ruka surovoga njegovoga gazde bila počela izkorenjivati. Doduše skup je, kao što znadeš, jer smo mu morali izbrojiti onu svotu, koju je svedjer tražio, a tebi poznata: ali je zato znamenit i to poglavito s toga, što ću u njemu izvršiti sva ona preduduzeća, koja sam mislio odavna izvadjati i tako ću moći seljacima i djelima pokazati od kolike je znamenitosti šuma, kad se njom nepostupa nemilostivo. „Nadam se, da će te gotovo iznenaditi red, koj sam zamislio na tom predjelu izvesti i postaviti, kad iznova k meni u pohode dodješ, što se nadam da će biti skoro. Time ću i dalekom potomstvu ostaviti zalog mog nastojanja o timarenju i nadgledavanju šuma, kao i uzornu šumu im ostaviti za različita njihova upotrebljivanja; .. . a malo dalje opet piše: „. .. . Očekujem za malo dana svoga dobroga učitelja iz Korčule, pa se uhvam, da će se naći zadovoljan našim Visom; a tim više imadem razloga tome nadati se, što će ga iznenaditi obilnost ovdašnjega lova u ovo doba". . . . đa su Rimski plemići veličanstvenoga građa Solin a obiSavali onda lov loviti, a da nespomenem cara Dioklecijana ; njegove lovske aventure na galebnom otoku Braču, jer sam to naveo u svojoj knjizi „Skup gospodarskih članaka, Sofija 1885.", na str. 53 — 66, sada dočim je lova malo, đa ne sasvim tamo ponestalo. Ista je sudbina zatekla i otok Vi s (Lissa), kao i druge njekoje dalmatinske oveće otoke; na Korčuli i Hvaru još sveudilj doduše lova imade, ali je znatno decimiran u kolikoći, a to sve usljed zatora šuma. I naš V i 0 k o spadao je — razmatrajući odlomke njegovih više navedenih pi sama — u kolo stravstvenih obožavatelja božice Dian e u Dalmaciji, pa se punim pravom mora smatrati, jedan prvih pobornika uzdržavanja i štićenja šuma u toj ko- Ijevci naše Hrvatske i još kao apostol i pijonir šumarske nauke u ono mračno doba, jer je već i on u šumah uviđjao ili opažao onaj uzvišeni faktor, baš onako, kao što njemački pjesnik pjeva; „Ode ware die Erde unđ schmueklos traurig die Lanđsohaft, Kronten nicht Walder die Hoh´ n, zierten nicht Haine das Thal. Aber einsam \varen die Walder und Haine, erweckte Nicht das prachtige Wild Leben und Zauber darin". (R. Corneli , Die Jagđ und ihre Wanđlungen). Napokon spomenuti mije još i to u ovoj opazci, đa bi po mome mnienju u Dalma ciji, kao i Hrvatskom primorju i Istriji neobhodno potrebito bilo ustrojiti više đružtva, kojima bi imala biti posvećena zadaća, đa iz petnih sila ra đe oko unapredjenja šumarstva u tih pokrajinah, kao i pošumljenja tamošnjih mnogobrojnih litica, sasvim opustošenih. Kad bi jednoć uspjeli zaodjenuti zelenilom današnje opustošene bridi, tad bi i lova nastalo, kao što ga je njekada imalo u izobilju. To sve pako moglo bi uzeti u ruke i naše „hrvatsko planinsko đružtvo", poput onoga u Sv a j carskoj , („Schweize r Alpenclub" ) ili velikog austrijansko-njemačkog, koje broji 13.000 članova (,Deutscher unđ Oes t e rr eichischer Alpen-Ver ein") ili kao ono talijansko osnovano u Turinu, a broji 4.000 članova, („Club Alpino Italiano") i druga družtva ove vrsti u svietu. Pisac. |
ŠUMARSKI LIST 3/1886 str. 41 <-- 41 --> PDF |
— 135 — Da li je sadržajem ovih posljednjih odlomaka naš Vicko aludirao na učitelja rečene mletačke šumarske škole ili pako na kakvog drugog nastavnika, koji ga je možda uzgajao, to nebi znao sigurnošću tvrditi, jer je pismo mutnoga sadržaja, odnosno tog pitanja, no da bi mogao pouzdanjem tvrditi, da se baš odnosi na kakvoga učitelja šumarske korčulanske učione. U obće iz odlomaka, koje više navedoh* nije moguće razabrati, da li je i zbilja na Korčuli naš Vicko pohadjao šumarski zavod, ili je pako tu vanrednu ljubav za šumarstvo, gojio rukovodjen vlastitim nagnućem i spoznanjem važnosti i znamenitosti šuma u svakom pogledu. Ovo posljednje ipak dvojim razlogom, pošto nikako nemogu pojmiti, da bi ovaj toli zauzetno razpravljao prijatelju Baldi 0 viških šumah, a da se nije bio specijalno posvetio šumarskoj struci. — Suviše opaziti mi je, da je Vicko bio veliki ljubitelj lova i kao takav tjesno prijateljstvo sklopio bio s njekim Bal dom na otoku Hvaru**; a to je najbolji dokaz, da je on najviše ljubio prijateljstvo voditi s onima, koji su sućut gojili i bih naklonjeni lovu, koji je sačinjavao, vidi se po pismu, dio njegovoga života, t. j . s onima, koji su težili i radovali se svojstvima njegove duše, naklonosti i pameti. Potražio sam suviše izmedju hrpe starinskih listina moje porodice, kupoprodajni ugovor, koji bi mi mogao dokazati naziv dotičnoga predjela, kupljenoga od njegovoga roditelja, kao što iz gornjega odlomka pisma doznajemo; ali svako moje iztraživanje ostalo je bezuspješno, pošto se ne namjerih na ništa takova, što bi bilo kadro taj čvor objasniti Ove sam crtice napisao namjerom, da služe ponajprije kao pomoćna gradnja za povjest naše domovine u šumarskom obziru, onda ciljem, da iznesem na vidjelo njeke objasniteljne podatke o više spomenutomu sporu, te da dokažem, kako se je u Dalmaciji nalazilo svedjer Ijudih, koji su iz petnih sila zauzimali se za zaštitu šuma i njihovoga odobravanja (unapredjenja). Ponosim se pako time, što je na tome toli znamenitom polju, za sreću i blagostanje naroda u obće, radio, muževno poslovao i živo se zauzimao jedan član moje porodice*** u tamna, ali sretna, sredovječna vremena, baš onda, kad je još rieč „napredno šumarenje" bila sasvim tajna i kad se je na šume gledalo, kao na suvišni dar prirode! . . . * Pisma V i c k o V a pisana su talijanski, te veoma oštećena od vremena. ** Citirani odlomci pisama, napisani su u grubi rukopis, pa na njima nije ubilježeno prezime mu prijatelja Balda, kao i datum, kao što se obično ne 6ini na grubome rukopisu. Pisac. *** Pamtim kako mi je pok. otac kazivao, baš onda, kad sam se iz križevačkoga zavod a vraćao, da se je član naše porodice imenom Vicko , u drevna vremena bio posvetio šumarstvu, i kako je ovaj — moj p. otac — čuo prićati od njegovoga otca, moga djeda, da je naša porodica posjedovala prostranih dobara na Otoku Vis u i Hvaru , pa i mnogih prostora šuma, te da su se šume, pripadajuće našoj porodici, smatrale kao vanredne znamenitosti na otoku i preko njegovih granica, jer da su bile dobro sačuvane. Izseljivanjem porodice nam iz otoka Visa na otok Bra5, tih je šuma nestalo i da bješe — otac mi pričao — izkrčene za nasade vinograda. — Ova |