DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 8 <-- 8 --> PDF |
— 438 — nahodećimi iz sjemena uiklimi hrastovi, kao i iz koreuja potjerauimi zdravimi iiidaiici — koja će nam sva uz primjereni uzgoj za prve obhodnje već moći dobro služiti nadstojnim stabaljem. Teže će nam biti, imamo li šumu, u kojoj se nalazi prastarih, dobu sječe jur odavna nadmašivših stabala, uz pasućom niarvom okržljali podmladak. Tuj će nam imat biti prva zadaća, šumu pomladiti iz sjemena — za da dobijemo sitnu šumu — koju ćemo onda i opet jasno u srednju pretvoriti. Od osobite je važnosti pri tom još i uvedenje redovitih sječina — jer ćemo uvedenjem istih vlastniku. ne samo osjegurati i dosta važne nuzužitke poput paše i žirovine, nu i samu kontrolu, sa nadležne strane u vele olahkotiti. Zaključujuć tako ta razmatranja — budi nam još iztaknuti želju — e da redci ti ne ostali bez koristi. Važnost djetelja u šumarstvu. u znamenitom djelu dra. Altuma: Forstzoologie, 2. svezak (ptiee), nalazimo djetelje u III. redu ptica. U prvu familiju toga reda uvrštene su vioglavke (Wendehalse, Jyngidae) sa vršću vioglavka, Jynx torquilia L., a u drugu familiju djetelji (Picidae). Prije, nego što napomenemo vrsti djetelja, reći ćemo sa nekoliko rieći koju u obće o djeteljih. Dr. Altum ovako govori o njima: oblika su jaka, prsa Sli im široka i plosnata, glava jaka, glavne kosti vrlo čvrste. Djetelji imadu odučak kljun, većinom upravan a riedko nešto svinjen, koji je vrlo tvrd i oštar. Jezik im je malen i ima postrance kao kukice. Krila su im srednje veličine; noge kratke sa oštrimi kao polumjesec svinutimi nokti. Eep im ima podobu klina, čvrst je i elastičan. Perja su šarena, a mužak se razlikuje od ženke po svietlijem djelu glave. Djetlići su pra\e šumske ptice, zato treba i njihova važnost u šumarstvu da je svakomu šumaru poznata. Iz kore i drveta šumskih stabala kljuju i vade svoju hranu, insekte. No mnogi se hrane i sjemenom drveća, drugi opet skakuću po zemlji i traže svoju hranu. Uz drvo i oko drveta vješto skakuću i puze držeći uviek tielo vertikalno. Kod penjanja i kljuvanja služi im rep kao stolica, koji o hrapavu koru upru. Za spavanje i leglo izdube si okrugle jame (duplja). Djetelji su vrlo nemirne, žive ptice, jednako se penju i veru tražeći hrane, pa svojim glasom i kljuvanjem oživljuju tišinu šumsku. Često ih je vidjeti na suharku gdje kuju i lupaju kljunom pak time i jekom grane nastane onaj jaki zvuk kao od bubnja, koji se čas čuje kao errrrrr, čas kao arrrrrr i orrrrrr prema resonanciji suharka. Na takovu suharku sjedi on po dosta dugo kao prikovan pa kljuje u kratkih stankah. Čas ga je vidjeti kako poskoči na drugi |
ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 9 <-- 9 --> PDF |
— 439 — suharak, pa opet natrag jednako kljujući, da se dva glasa čuju, kao da bi na dva bubnja udarao. Za parenja im je otužni gLis nešto višji. Za parenja i dok iinadu mlade, odabere si svaki par oveći šumski kraj, odkud na daleko odleću, a viditi ih je čak i po baštah. Djetelji nežive zadružno. Za leglo izbuše si sami u drvetu rupu, a riedko je kašnje opet u tu svrhu upotrebljuju, te glede da je uviek u zaklonu, da kiša unutra nepada. U rupu snese ženka obično po više jaja na golo drvo. Djetelji lete na poskok kao talasi, krilima 8—12 puta zamahnu a tad ih uz tjelo svinu, te se čuje neko šuštanje kad lete. Kad hoće na drvo da padne, spusti se — pa se malo uzdigne i noganu uhvati. Osim Madagaskara i Australije naći ćemo djetelja po čitavoj zemlji, gdje god ima šuma. Nekoji su prirodoslovci djetelje u više podfamilijah razdielili, no mi ćemo ovdje pod jednim rodom (Gattung) pojedine vrsti spomenuti, a poslie ćemo se obazrieti na njih sa gledišta šumarskoga. G. šumski nadzornik Ettinger opisuje* šest vrsti djetelja, koji se kod nas nalaze i prebivaju. U knjizi pak Dra. Altuma nalazimo osim tih šest vrsti još druge dvije vrsti i to P. canus Gm. i P. leuconatus Bech. Evo ovi se djetelji nalaze kod nas. 1. Crna žuna ili crni djetelj (Picus martius L.) G. Ettinger u spomenutoj već knjizi veli, da je to riedka ptica u naših krajevih, više je ima po šumah hrvatske Krajine, ljubi crnogorične šume. 2. Zelena žuna ili zeleni djetelj (P. viridis) je kod nas obično česta ptica. Viditi ju je po svih šumah i voćujacih, ima jasan glas: jik! jik! jik! Narod veli kiš! kiš! kiš! jer da proriče kišovito vrieme. Hrani se ličinkami, koje iz mehkog drveća kljuje i vadi, tako na pr. vrbovog s\Tdlara (Cassus ligniperda) i cerambyx moschatus. Milija mu je hrana mravi i miavija jaja. Dr. Altum veli, da toga djetelja nije nikad čuo klepetati po stablu (Trommeln). 3. Šareni veliki djetelj (P. major L.). Obična je takodjer kod nas ptica. Isto je tako običan 4. Srednji šareni djetelj (P. medius L.) i 5. Mali šareni djetelj (P. minor L.), koji je kao vrabac velik i vrlo šaren. Redji je: 6. Žutoglavi djetelj (Picus tridactylus L.) koji imade na noguh samo po tri prsta. Najviše prebiva po jelovih šuma u gornjoj Krajini, a kod nas ga je redje vidjeti. Kako smo već gore spomenuli, dolazi na sjeveru Evrope još bielo-hrbtni šareni djetelj (Picus leuconatus Bech.) i sivi djetelj (Picus canus Gm.). Od te * Siiemsko-slavonsko-hrvatske divje životinje zvieri i ptice. Zemun 1857. |
ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 440 — potonje vrsti ima 3—4 eksemplara u zagTeb. muzeju. Oba je u Njemačkoj takodjer češće naći, no kod nas su riedki. Toliko smo u kratkih crta o djeteljih u obće reći kanili. Sad ćemo preći na važniji dio ovoga članka i to na: 0 samoj važnosti djetelja u šumarstvu piše Dr. Altum čitavu razpravu u svojoj gore spomenutoj knjizi. Mi polag toga donosimo u izvadku sliedeće. Djetelji su prave šumske ptice, pa se s toga š njimi sastaje šumar na svaki korak. Oni oživljuju šumu više nego ikoja druga hrpa ptica. 1 ako ove ptice stoje u harmoniji sa svojom okolicom na pr. zelenu žunu često je naći u travi, a crnom tavnom djetelju mjesto je u crnih sjenovitih crnogoričnih šumah, to ipak djetelji nekako neobičan utisak na čovjeka učine; primandJLiju čovjeka, da ih motri i da im svoju pažnju obrati. Uz njihovu boju raznobojnu, uz njihov život, penjanje i puzanje, preskakutanje i veranje prekida šumsku tišinu svaki čas njihov jaki glas i klepetanje i lupanje po suhih grana i stablih. Šumaru, koji često u duboke guste šumske krajeve zadje, oni su pravo zanimivo družtvo od velike estetične vriednosti. Biti će nam malo težje odgovoriti, zapitamo li se za njihovu praktičnu vriednost, t. j . da li su od hasne ili štete za gospodara i šumara. Sjesti i razmišljati 0 djeteljih pa kombinacijom doći do rezultata i zaključka, kako su mnogi radili, ne može zadovoljiti ni prirodoslovca ni šumara, a ni sama sekcija želudca tih ptica, ne može nam na to pitanje pravo odgovora dati, jer je sekcija preduzimana može biti samo na nekoliko individua. A nećemo navadjati ovdje ni dokazivanja drugih, nego ćemo pokušati bez predsude sam njihov život i njihovo baratanje u šumi promatrati — a iz toga ćemo lahko na gornje pitanje odgovoriti i zaključak si stvoriti. a) Zareznici hrana djetelju. Hoćemo li sa praktičnog gledišta točno da prosudimo pravu vriednost djetelja, valja nam, u koliko se zareznika tiče, zapitati se: koji zareznici nanašaju štetu našim šumam? a onda ćemo gledati da na ovo pitanje odgovorimo, naime: kakvu ulogu igraju pri tom djetelji i jesu h od znatnog značenja ? Ja sam se, veli Dr. Altum, mnogo i dugo bavio tim pitanjem i motrio sam i pazio djetelje i insekte, koje djetelji jedu, pa sam došao sasvim do drugog zaključka, nego što su ga mnogi drugi izrekli. Moj sud u tom pogledu neide u prilog djetelju. Djetelji ne mogu nikada u začetku nagrizeno stablo spasiti, kao što ne mogu niti vidljive već šupljine umanjiti. Razlog tomu valja nam tražiti u tom, što su mnogi škodljivi zareznici djetelju za hranu premaleni i neznatni a nalaze se obično na mjestih, kamo djetelj ne može dospjeti. Počnimo najprije s timi drobnimi zareznici. Na prvom mjestu moramo spomenuti tako zvane Xylophage i to rodove Bostrichus, Hylesinus i Eccoptogaster, zatim mnoge kljunaše (^curculio). |
ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 11 <-- 11 --> PDF |
_ 441 Često je naći stabala, osobito borovih, koja su napali ti zareznici. pa im se pod korom ugnjezdili, da više puta sve vrvi pod korom. Srušimo li stablo takovo, naći ćemo u svih štadijah razvitka mnoge vrsti hjlesinusa (piniperda, minor, palleatus, cunicularius), bostrichusa (laricis, lineatus) a kad kada i Curculio piniphilus. Na dolnjem kraju mnogih omorika možemo pod korom naći na hiljade oraorikovih pisara (Bostrichus typoj>raphus), dočim gornji kraj omorike sve vrvi od drugoga pisara (Bostr. calcographus). U Rudogorju ima jedna vrst kljunaša, (curculio hercziniae), koji baš tamani i pu-toši omorikove šume, a Saska uprava šuma prisiljena je i rušiti i guliti stahhi samo da toga neprijatelja šume zatare. Napadnu li već ti kljunaši stablo, eto ti odmah i drugog gosta tako zvanog Bostr. autographusa. Na hiljade i hiljade tih zareznika naći je samo na jednom stablu, a na hiljade stabala posuši se i propadne radi toga. Dogodi li se nesrećom, da snieg i vjetar omorikova stabla obori i polomi, eto ti odmah na njih čitava vojska pisara i to najviše omorikovog pisara, a njemu se pridruži i bostr. chalcographus i suturalis. Tako isto nanašaju štetu i mnogi drugi zareznici a osobito Hylesinus micans. U Njemačkoj gore ima jedna vrst pisara (Bostr dispar), koji se na hrastovih pod korom leže, pa uslied toga se hrastovi suše i propadaju. A na jednom mjestu su ti pisari sve mlade hrastove na 3 do 5 hektara sasvim opu.stošili i izrovali. Za borove šume velik je neprijatelj i Pissodes notatus. Na gornjih djelovih bora pak moći je već s polja opaziti grizotine i crvotočine zareznika. Tanka žuta kora je tako izpucana da se s\i prolazi i bušotine zareznika vide. A djetelji, kojih je mnogo po šuinah, ni da bi blizu takovim stablom. l)r. Altum je stablo po stablo dao rušiti i tražio toga djetelja, ali je tražio badava; ni na jednom stablu nije mogao opaziti ni naći, da bi ga djetelj nakljuvao i izbušio, te odlučno izjavljuje, da djetelji u tom pogledu slabo šumi i šumarstvu pomažu. U borovih šumah naći je na hiljade i hiljade bolestnih, nasuvih i sasvim suvih stabala, a možda ni na svakom stotom stablu nećemo naći, da je djetelj bušio i kukce tamanio. Slobodno neka mi javi tko, veli Dr. Altum, ma samo i jednog šumi škodljivog zareznika, za kim djetlići idu i koga u većoj mjeri tamane. Sigurno takovog zareznika neima ni medju bostrichidami (pisari) ni medju curculionidami (kljunaši). God. 1869 — 72. pokazao se u velikoj mjeri u jednom reviru u Njemačkoj (u omorikovoj šumi) tako zvani Hjlesinus micans. Tamošnji šumar, koji je kukce motrio, nadao se, da će djetelji u pomoć doći i da će zareznike potamaniti. No gadno se je prevario. Pa kad je kašnje svoja opažanja publicirao, rekao je : „ma da već od dvie godine u strašnoj mjeri zareznici grizu i buše šumu, nisam mogao opaziti, da bi za kukcima došlo bilo više djetelja ili drugih ptica." Djetelji upravo ništa nezatiru prave te šumske štetočince zareznike. Nego kad već stablo sasvim propadne i kad se u njemu zalegu sasvim indiferentne |
ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 12 <-- 12 --> PDF |
— 442 — ličinke od kul Crni (ijeteo buši iz trulih borovih panjeva Učinke zareznika, koji se zovu Spoudylis Buprestoides i Buprestis mariana, a iz starih bukava ličinke od Lucanus parallelopipedus. Veliki šareni djetelj hoće da buši i vadi ličinke kukca Saperda populnea, koji se koti i leže na topoh. Ali to sve nema za šumara vriednosti. Istina bog, našlo se u želudcu djetelja često i po koji pisar, a više puta bio je upravo žehidac pun tih pisara. No Dr. Altum drži, da djetelj bušeći staro stablo i tražeći u njem druge veće ličinke, i onako već trulu i napuklu koru sruši (ili baš i sama odpadne) te kukce, koji su pod korom bili, proždre. No baš kad bi djetelj koru odlupio radi samih bostrichida, ipak je to mjestance tako malo i neznatno, da izčezava prama ostalomu dielu stabla, koje je i onako već davno uginulo te kao leglo zareznika okolna stabla već šnjimi zarazilo. Još nam valja imati na umu, da i bor i omorika u tako trulom stanju ima u sebi već ličinke gore spomenute od Rhogium indagator, koje djetelji osobito rado žderu. I u listnatih šumah, naročito na hrastovih, viditi je djetelja, gdje kuje i buši tražeći pri tom malo škodljive ličinke od Rh. inquisitor i Mordox i Clytus arcuatus i drugih zareznika. I tako i najveće prfdsude, koje možebiti o djeteljih imademo, izčezavaju poslie takovih opažanja, te naš sud mora za njih sasvim nepovoljno izpasti. A oni zareznici, koji najviše šumu zatiru i tamane, premaleni su za djetelje, te nenalaze za vriedno, da se za njima muče. Ja sam dobio doduše, veli dalje Dr. Altum, jednom prilikom granu šljive, koju je veliki šareni djetelj nabušio i u kojoj su bile čaure vrlo malog xylophaga (Eccoptogaster rugulosus). Tu i^^nimku, koja doduše neima važnosti za šumarstvo, raztumačiti možemo tim, što je kukac duboko drvo i/.bušio i unutra se zavukao, pa to je povuklo na se pozornost djetelja i namamilo ga da dublje buši kad je kljunom pokucao i zakljuvao po grani. Djetlić (razumjevamo ovdje velikog šarenog djetlića) mogao bi u ono doba, kad pisari u rojevih lete, na hiljade tih pisara pojesti, aU on to ne radi. Drugi vrlo veliki neprijatelji švimi živu opet na takovih mjestih, kamo djetlići nikada nedolaze ili kamo ni nemogu doći. Od lišća i četinja drveća živi silesija škodljivih Učinaka i gusjenica, a pod lišćem i u zemlji nagrizava takodjer nebrojena množina ličinka korenje mladih stabalaca. Suvišno bi bilo govoriti, da djetUći u tom pogledu nikakve hasne ne čine, jer tih gusjenica ne žderu, a do Učinaka u zemlji ne mogu ni doći. Krivo bi imaU, kad bi rekU, da djetelji ne buše i ne žderu i ličinke šumi škodljivih zareznika. Imade nekoliko većih škodljivih Učinaka, koje djetelji žderu. Tako tamani veliki šareni djetelj jednu vrst zavijača (Cossus aesculi), koji živi na jorgovanu, javoru, hrastu, lipi, divljem kestenu i na voćkah. No štetnih posliedica nema od toga leptira ni ondje, gdje neima djetelja, jer ga je riedko naći u većoj množini, i na većoj površini, nego se obično pojavljuje lokalno ; — a za šumarstvo je sasvim neznatna to korist, koju djetelj tu čini. |
ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 13 <-- 13 --> PDF |
. — 443 — Isti taj djetelj kljuje i vrbe i vadi ličinke insekta: Cerambyx moscliatus i Cossus ligniperda, ali i to je od slabe važnosti u šumarstvu. Jer već vrbe samo po sebi nezauzimaju bog zna kakovo mjesto u šumarstvu, a naročito pak ne deblje, jače vrbe, gdje se baš zalegu te ličinke. A najposlje djetelji nikada ne spase stabla, jer dok su ličinke još mlade i male, i dok su duboko u drvetu, nisu napastovane od djetelja, nego kad izrastu i deblo već na sve strane izvrte i izdube tad tek djetelj vadi te štetočine iz stabla. (Vrlo liepa slika ilustrira to u spomenutoj knjizi Dra. Altuma.) Jedina korist, koju odtud Imamo, jeste, da djetelj ipak tamanjenjem neda zareznikom da se šire. No i to izčezava. Jer ako djetelj i izvadi koju larvu (ličinku) ipak ih još uviek dosta ostane, a na našoj slici vidjeti je kako je djetelj izvadio iz bušotina takovu ličinku, dočim do druge tri bušotine, u kojih su ličinke nije mogao doći, ma da je naporno kljuvao i kovao. — Da li djetelj vadi i druge škodljive ličinke iz vrbe nije nam poznato. Najveću štetu našim hrastovom nanosi tako zvani Cerambyx heros; poznate su one čitave jaruge, koje u stablu pravi i zbog čega drvo onda neima tehničke vriednosti. Ma da ima djetelja puno po šumi, nećemo ga ipak viditi da kljuje hrastovo drvo radi tih ličinaka. Možda se zato ne laća toga posla, što je na hrastu debela kora, kroz koju ne može pravo da osjeti (čuje) gdje je ličinka, kad je svojim kljucanjem uznemiri pa posluša. Spomenuti ćemo, da veliki šareni djetljić hoće kadkada i po gdjekojega hrušta da pojede. Od veće je važnosti pak, što on buši i vadi ličinke drvene ose (Sirex invencus). No napomenuti moramo odmah, da drvene ose svoja jaja legu u bolestna, suha i potisnuta u sklopu stabla, a nikad u zdravo drveće. Kad larve ili ličinke izlaze iz drveta bliže prama kori da se zakukulje, tad ih djetelj traži i ždere. No ovdje imamo uvažiti dva momenta. Takva suva stabla i onako nisu za drugo nego za drvo ogrievno bilo u njih ličinaka te ose ili nebilo, a s druge strane djetelj ne očisti nikad sasvim stablo od te gamadi, tako ih uviek još dosta ostane, da mogu na blizu stojeća druga stabla opet napasti. Sad ćemo nešto progovoriti o mravih, najglavnijoj hrani zelenog i sivog djetelja (P. canus Em.), kojimi se takodjer i crni djetelj rado hrani. Zeleni djetelj je, kako je poznato, najveći neprijatelj šumskog mrava (Formica rufa). Šumski mravi potamane mnogo malih gusjenica i na grančicah, kamo se za njimi penju, a osobito onda kad sidju gusjenice dole, da se na zemlji zakukulje (na pr. Geometra piniaria). Uvažimo li to, onda nećemo oprostiti nikad zelenom djetelju, kad na mravinjacih kljuje i na hiljade čama mravljih proždire. Tako radi i sivi djetelj, a inače u šumi nikakve koristi ne čine. Istina je doduše, da i mravi uz svu svoju korist, ipak šumaru i štete nanašaju. Ležeča crnogorična stabla /nadu oni god po god sasvim izdubsti i unutri se ugniezditi. To se osobito može opaziti kod jelovog i omorikovog drveta. Mnogi si opet mravi odabiru stare panjeve i inače staro drvo za svoje boravište. Veliki pak šumski mrav (Formica herculana) baš si odabire u tu svrhu |
ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 14 <-- 14 --> PDF |
— 444 — zdravo, složeno stabalje, a sitne drvene treščice, kao piljevine, izdaju boravište tih mrava. No na takva stabla i složeno drvo riedko kad djetelj dolazi. Naprotiv na jednoj stojećoj bukvi, koju su mravi sasvim izjeli, kako se moglo poznati po sitmom drvenom prahu, kljuvao je složno djetelj (valjda P. martius), da je drvo na 17 mjesta izdubio i to na duljini od 4 metra. Drvo je u promjeru imalo jedan metar i bilo je šuplje, no po bielom drvenom brašnu ili prahu dalo se zaključiti, da mravi i u zdravom dielu drveta grizu i rade. Djetelj je za sigurno nmogo mrava proždro, ali ih je još toliko ostalo, da je sve vrvilo od mrava. Pa ako su tu mravi šumaru i štetu nanašali, to je i djetelj slabo hasnio u tom slučaju šumaru, tamaneći mrave. Neznamo, da li je šumskom gospodarstvu važniji srednji i mali šareni djetelj (Picus medius i P. minor). Znamo da srednji šareni djetelj proždere mnogo ploda sa drveća, kao oraha, žira, bukvice pa i samih trešnjivih koštica. No to nije od velike važnosti. Možda je niali djeteo najkoristniji u šumarstvu i možda imamo od njega koristi kao od mrava i puzavca zajedno, pa možda mnoge insekte tamani žderači im jaja, koja su insekti u zakutke stabala snesli, da prezime. No ta je ptica redja, pa već i s toga nije velike koristi od nje. b) Koluti na drveću, posljedica kljuvanja. Uz ceste, u drvoredih, pa i u samoj šumi opaziti se dade po koje stablo, koje je kao kolutima obvito. Često su to podpuni koluti, a često opet samo dielovi kolutića. Ti se koluti sasvim razlikuju od onih, koji nastanu nagrizom puhova. Kolute, 0 kojih govorimo, pravi djetelj i to samo na drveću sa gladkom ili na onih dielovih stabla, gdje je kora gladka. Takove kolute opazili su do sada na brezi, lipi, jašiki i topoli, a od crnogorice na boru, omoriki i jeli. Nije se znalo spočetka od čega nastaju ti koluti; jedni su govorili, da to prave ose, drugi opet stjenice i da se u starih, napravljenih iz tog drveta lahko stjenice zakote. Kašnje su opazili, da te kolute djetelj pravi kljujući drvo. Tih je koluta u nekih krajevih na drveću dosta opaziti, u drugih ih je opet neima. Sada se zna da te kolute pravi veliki šareni djetelj, koji skakajući u razmacih drvo kao obrubljuje. Još se dade i po tomu zaključiti, da to radi veliki šareni djetelj. što on obično (vrlo riedko kada jedan put samo) po dva do tri puta na drvo pokuca, pak poskoci nešto na stranu, te opet pokuca i tako okolo dok se kolut ne pravi. Opet onda poskoči višje gore te nastavi opet kovanje. To se sasvim slaže sa rupami, koje su u kolobaru u drvetu, i tu se zbilja vide izpod kore dvie tri rupice, koje je kljunom izkopao, pa i razmak koluta odgovara sasvim skoku djetela. Tomu nalično našao je Dr. Altum jednu lipu, koja doduše nije imala koluta, ali je bilo puno rupa, kao da bi je svrdlom nabušio. |
ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 15 <-- 15 --> PDF |
— 445 — Sad nastaje pitanje: zašto djetelj pravi te kolute? Mnogi su to htjeli raztumačiti. Jedni su dokazivali, da djetelj tu insekte nalazi, drugi opet da drvo kljuje radi soka, koji da rado pije, a treći opet dokazivahu da rado jede liko. To se je pitanje tim prije nametnulo, što se opazilo da usred drugih stabala, djeteo uviek na jednom te istom zdravom stablu kuje. Dr. Altum iztraživao je koru takovih stabala, pa nije našao nigdje niti jednoga zareznika, niti samo da bi bila kora od njih nagrizena, pa ipak je djetelj cielo stablo u same kolobare obvio. A to se opazilo i na više drugih stabala. Zato su onda došli na mnienje, da djetelj to radi toga čini, da sok iz drveta liže. Kada bi to bilo, nebi djetelj pokucao pa prestao kao obično kad zareznike izkapa. Pa i drugi razlozi govore proti tomu, a najposlie šta bi djetelj sa smolom borovog drveta? Ni jezik mu nije za to udešen, jer je vrlo malen, te nebi mogao soka lizati. Sasvim je drugi razlog tomu. Kao što liečnik, nasloniv uho ili pomoćju instrumenta sluša (perkutira) da zaključi na stanje unutarnjih organa u bolestnika, tako i djetelj perkutiranjem zaključuje na šupljine i puteve insekta. ako nisu daleko u drvetu. Pa tu se on riedko kad prevari; gdje je pak ličinka insekta, to može samo perkutiranjem saznati. Pa s toga uviek i skače, kuca i lupa i prisluškuje. Neki su uzimah, da djetelj za to poslie kuckanja na drugu protivnu stranu, poskoči, da ondje dočeka insekta, koji bi uslied lupe na polje bježali. Ali to ne stoji, jer se svaki insekt onda baš unutra uvlači. Dimom ih možemo na polje iztjerati ali lupanjem o stablu ne. Neki su pisci protivno dokazivali, da djetelji samo svojim njuhom nanjuše ličinke i kukce. No kad bi to bilo, mogli bi djetelji svojim njuhom kad su u velikoj nuždi i glađu — lahko nanjušiti i razne bostrichiđe. Da oni hoće koji put i bostrichiđe jesti, dokazana je stvar. Ali baš tu ne može djetelj da se perkusijom pomogne. Time puteve insekta ne može on pravo da nasluhne i da im pravac sazna pod korom, koja je često debela, a prorovana mjesta, koja se već s polja vide, ne kažu baš točku, na kojoj je za djetelja zalogaj. Djetelj kuca sad ovdje sad ondje, nebi bi li tako odkrio točno označeni prorov insekta, a tad tek kuca on i kljuje na najdolnjoj strani toga prorova, jer tu je obično ličinka. Kad traži tako insekte i ličinke ne skače on od drveta na drvo u ludo, nego svaku granu i drvo sa sviju strana točno izpita. Je li kora na drvetu odviše debela, kao na pr. dole na deblu u bora, tad on kljuje i dubi na gornjem kraju, jer mu je za koru kljun odviše malen. Zato upravo i vidjamo da djetelj borova stabla uviek gore izdubi. Takova mjesta, na kojih je djetelj perkutiranjem insekte tražio, jesu i gore spomenuti koluti. Već smo gore spomenuli, da horizontalni razmak tih koluta sasvim odgovara djeteijevem skoku u vis. Sada bi valjalo još samo raz tumačiti odkuda toliko koluta na jednom stablu. Gdje nadjemo na stablu samo po jedan kolut, nećemo tomu tražiti dru goga razloga, nego bi ga tražili i svagdje drugdje, gdje djeteo stablo izdubi. |
ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 446 — No uzmemo li, da đjetelj pri obletanju u svom kraju često pada na iste grupe stabala, a često i na ista stabla, da već unapred možemo znati, da će na to drvo djetelj pasti, neće nam tuj pojav biti težko raztumačiti. Nabušeno već stablo svakako će primamiti đjetelja, da opet na njemu sreću pokuša, drugi dan će opet tako — te ćemo za neko vrieme viditi čitavo stablo puno koluta. Tako si samo možemo raztumačiti, zašto vidimo na jednom ili na nekoliko na blizu stojećih stabala te kolobare, dočim ih inače u cieloj šumi nigdje naći ne možemo. Takova zdrava stabla, na kojih djetelj kolute popravi, ne uginu, stabla se razvijaju i na dalje, samo je u gdjekojili bielj oštećena. Djetelji sasvim zdrava stabla više puta izbuše, a za razjašnjenje nek nam služi sliedeći primjer, koji je doneo list „Monatschrift fiir Forst- und Jagdwesen". Ja tvrdim (veli pisac u tom listu), a to dokazuju i drugi šumari, da veliki šareni djetelj, baš iz same nbiesti sasvim zdrava stabla izbuši, u kojih neima zareznika. a tim je šumaru vrlo dosadan i od štete. U svoj borov revir presadio sam hrastove sadjenice iz kraja, gdje je bilo dosta đjetelja. Nisu hrastići bili ni nekoliko dana na svom novom mjestu, već smo opazili puno jama, koje je djetelj izbučio. Djetelj je taj kvar svojim životom platio. Ali kao da se njegova rodbina (P. maior) zaklela, da će ga osvetiti, te opet eto tri đjetelja i izdubiše sasvim hrastiće. Da ih od kvara spasim, umotam ih sasvim u slamu. Malo vremena zatim dobijem mladih lipa, i njih snadje ista sudbina. Stabalca sam iztraživao i ja i jedan znameniti entomolog ali insektu i ličinki nigdje traga nije bilo. Moram zaključiti: da djetelji iz znatiželjnosti stabla kljuju i buše, koja su u njihovom kraju njim nova i neobična, kao što to i divljač (zečevi i srne) radi, brsteći i ogrizavajući nepoznato drveće. U tom nazoru pođkriepljuje me i ta okolnost, što djetelji buše i brzojavne stupove, a za sigurno neima ličinka u prepariranom stupu. Nevjerujem, da bi djetelji sok pili i liko jeli. U obće velim, da djetelji nisu ovako u šumogojstvu hasnoviti, kako se to govorilo, jer svoju hranu traže izključivo u sasvim suhih i trulih stablih. — Još ću spomenuti, da sam opazio kolute na hrastovih, jalši i brezi, koje su osamljene uz potok medju drugim drvećem bile. U „Vereinschriftu" (g. 1861. pag. 71.) piše šumarnik "VVachtel: „Na livadi jednoj bhzu dvorca, zasadismo mlađe divlje kestene nešto uresa radi a nešto opet da divljač (jeleni) ima za hranu i ogrizanje. Kad su stabalca odrasla do tri palca debljine, opazili smo da je na niekih koia oguljena, te smo mislili, da je to divljač oglodala. No za kraktko vrieme nadje se pravi krivac, djetelj. Đjetelja ubijemo, a stabalca zalepimo ilovačom. Ali prošle godine eto opet đjetelja na stabalca, no i on životom plati." Dr. Altum veli o tom: kao što se suho, trulo drvo razlikuje od ostalih stabala, pa time baš k sebi đjetelja mami, tako su i ta stabalca različita bila od ostalog drveća, pa su uslied toga đjetelju u oči upadala i vabila ga. Ne morali to biti iz objesti ili znatiželjnosti? |
ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 17 <-- 17 --> PDF |
— 447 — Ovoj temi na koncu dodaje Dr. Altum, da je vidio mali gajić grabova u promjeru oil 14, 10, 8 pa i 0 centimetara, od kojih su njeki bili tako izbušeni i izdubljeni, kako ih nigdje prije nije vidio. Tako tanka stabalca tvrde grabovine kljuvao je djetelj, a da pod korom tih stabala insekti ne žive, znati će svaki šumar. c) Sjeme kao hrana djetelu. Kao što glodavci njeki moraju uviek tvrde predmete da glodju i time da se hrane, tako je opet djeteo odsudjen na vječito kovanje. Tražio on insekte i ličinke ili se hranio sjemenom i plodom drveća uviek mora da kuje. Osini zareznika hrane se djetelji i orasi, lešnjaci, bukvicami, žirom, trešnjevimi košticami i sjemenom crnogoričnog drveća. Uzbrav plod, metne ga djetelj modju pukotine kore pa kljunom kljuca dok koru ili ljusku ne probije. Tako možemo naći po koji put po čitavu pregušt ljusaka i lupina a gore na drvetu u koi´i još komad ljuske od lešnika i t. d. Najvještiji je tomu poslu opet veliki šareni djetelj. Isto tako on radi i sa češarkami bora: i njih on spretno medju koru umetne pa onda kuje i kljuca. No nenadje uviek za to zgodno mjesto, te si onda tu pukotinu sam priredi. Obično se na stablu nadje samo po jedna takova izdubina i to u priličnoj visini. No naći ih je često i nizko dole, pa su češarke tako zabite i zaglavljene, da ih bez noža nemožemo izvaditi. Vrlo riedko je naći na jednom stablu po više takovih izdubina ako se silnim kljuvanjem takova izdubina razprostrani, tad ju on ili s nova dole prepravi ili si drugu izdubi. Nestane li u blizini već borovih češaraka, tad si on daleko od prvog mjesta napravi novu rupu; Dr. Altum veli u šali, da prenese dalje „Hobelbank", jer sbilja silno trešće od ljusaka pod stablom, sjeća nas na stolara i njegov „Hobelbauk". Češarke bere sa najbližjeg stabla, pa ih nosi opet, držeći ih obično za vrh, u fabriku. Na stablo po češarke odljeće protiv svom običaju upravo medju tanke grančice, i to je razlog, da ga često vidimo medju iglami gdje se ljulja. Kad dodje svojoj izdubini sa novom češarkom, tad najprije izvadi i baci staru, a onda metne novu. I tako je naći pod drvetom mnogo ljusaka crnogoričnog ploda. Nije on pri tom štedljiv. Obično samo do polovice češarku izkljuje i sjeme pojede, a drugu polovicu ostavi. Njeki su dokazivali, da se djetelj tim sjemenom samo zimi hrani, ali to nije istina. Već u mjesecu srpnju i kolovozu možemo naći u pukotinah kore borovih češaraka, dakle prije nego su i sazriele. Da li on jede i sjeme drugih crnogorica nije Dr. Altum opazio. Mnogi, koji se nisu tim predmetom pobliže bavili, drže još i danas, da djetelj traži kukce kljujući u borovoj šumi na starih stablih i bataljicah I ja sam bio toga mnienja, veli Dr. Altum, dok se nisam uvjerio, da iz borovih češaraka sjeme vadi. Mnoge i mnoge djetelje ubio je pri toin poslu Dr. Altum, a u želudcu našao je samo borovo sjeme, a drugoj hrani nije bilo ni traga ni glasa. Uz vjevericu uništuje dakle i djeteo borovo sjeme. Vjeverica jede sje menje po čitavoj šumi, te joj je naći traga svuda, dočim ostatci sjajnih gostba |
ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 18 <-- 18 --> PDF |
— 448 — djetelja nalaze se u velikih ranožinah pod jednim te istim stablom. Tako on šumskom gospodarstvu, gdje se borove česarke sabiru, veliku štetu nanaša, pa tako je isto i ondje, gdje se prirodnim načinom imade šumska sječina zasijati. Iz toga je lahko zaključiti, kakovim priekim okom gledaju toga nemiloga gosta. Toliko Dr. Altum. Ja sam pak u brodskoj pukovniji vidio orah velike vrsti, na kom je svaki drugi, treći li orah izdubljen bio. Gornja zelena ljuska još se čvrsto držala, a ljuska kestena bila je i onako od mehkog oraha, pa jer se još orah čvrsto uz grančicu držao, izkljuvao je djetelj jezgru, a orah je ostao na drvetu kao i ostali još ne dozrieli. Od ozdola nije se dalo razpoznati, koji je izbušen a koji ne, te tek kad sam ga ubrao ili stresao, opazio sam jeli je dobar; svi su bili sa gornje strane izdubljeni. A vehka ih je množina već opalih pod drvetom ležala. d) Duplja. Djetelji si za spavanje i gnjezda izdube u debljih stablih duplja. Otvor je sasvim okrug.io, a promjer mu je upravo toliki, da ga djetelj svojimi širokimi prsi sasvim izpuni. Zato i jeste u djetelja za vrieme ležnje mladih prsno perje otrcano. Duplje se dole završuje u kotao, gdje se mladi polegu. Čisto je nepojmljivo kako djetelj u tako uzanom duplju unutri dublje dubiti može. Treščice i sitni komadići drveta pod stablom odaju toga „Zimmermanna". Takovih duplja izdube djetelji vremenom mnogo, osobito ako se uvaži, da si svake godine za gnjezdo novo duplje pravi. U ta ustanovljena duplja uvlače se onda i druge ptice, koje nisu taj cimermanski zanat izučile pa unutri legu; to im upravo dobro dodje, jer je već starih šupljih stabala svaki dan sve manje i manje. Prema svojoj veličini biraju ptice duplja većega il manjega djetelja. U uzana duplja velikog i sriednjeg šarenog djetelja uvuku se i ugnjezde čvorci, a u duplja zelenog djetelja vioglavka i golub dupljaš, u prostranih pak dupljih crnoga djetelja nastani se smrdovrana i golub dupljaš. Često je u takovih dupljih naći i čavku a i kulskoga kobca (Thurmfalke) Plavi puzavac se smjesti i u široko i malo duplje, jer on otvor za sebe prezidje. Tako igraju eto djetelji sbilja ulogu tesara, jer se i nehotice brinu za konak tih većinom vrlo koristnih ptica, pa s toga gledišta moramo djetelja i njihovo graditeljstvo radostno pozdraviti. No valja nam tu stvar i s drugoga gledišta promotriti. Obično se veli, da djetelj već u natrula debla svoja duplja gradi, to je donekle istina. Mi doduše ne možemo s polja prosuditi, da li je deblo unutri trulo ili ne, već to tek možemo opaziti, kad djetelj svoje duplje napravi. Ali uzprkos tomu naći je dupalja i u zdravih stablih, a takova je Dr. Altum vidio na jašiki i topoli, a biti će ih i na drugom drveću. Crni djetelj u ostalom slabo mari kakvo je deblo, on dube i u zdravom i trulom. Naravno da tako izdubljeno zdravo stablo neima više one ciene, koju je imalo. No pa neka i nisu sasvim zdrava stabla, u koja djetelj svoja duplja napravi, to je ipak to duplje uviek na štetu drvetu. Originalno je šta o tom Gloger piše, (uzgred nek bude rečeno, da je pisao više manjih djela u obranu ptice), |
ŠUMARSKI LIST 11/1885 str. 19 <-- 19 --> PDF |
— 449 — koji tvrđi, da su duplja u natrulu stablu — drvetu baš na basnu.´ Takova debla naime lakše se izparivaju kroz otvor (duplje) a tim gube puno vlage, te se unutri počmu sušiti, a tim prestaje sve više trulež. Osim toga i tjelesna topola (Ijetelja i mladih mu doprinose takodjer, da se drvo prije izsuši. Naravno, sa takvimi razlozi, koji se protive podpuno i nauci i životoslovju bilja, neće se puno uraditi u obranu tih cimermana. Jer izdubi li djetelj zdravo deblo, početi će drvo uslied te rane trunuti, a stablo, u kom je već srdce natrulo, tim će prije uginuti, jer zatvorena rana nije nikad tako opasna kao otvorena. Istina je, da su duplja suha, ali ih već djetelj ondje i napravi, gdje ih zaklanja ili grana ili kvrga, pa zato i nemože kiša unutra padati ni potopiti vriedne mu familije. Ali zato ipak rosa i magla unutra dopire i vlazi trulež, na kojoj bujno gljive rastu. Ni to nije istina, da drvo prestane trunuti oko duplja ushed izparivanja, nego je baš upravo tu trulež najveća. Nikada dakle nije djetelj od hasne kad svoja duplja pravi, već je uviek na štetu bilo duplje u zdravom ili već natrulom stablu. U kratko da kažemo: Dr. Altum vrlo nepovoljno sudi o djeteljih i veli, da je od njih više štete nego li koristi. Mi smo to priobćili bez opazke, da se vidi što u obće o djeteljih misli tako uvaženi zoolog i to tim više, što je svomu djelu dao ime „Forstzoologie", dakle je pisao prirodopis obzirom na šumarstvo.* >yjin Znameniti drugi autori na pr. Bechstein, Homejer, I. Fr. Naum, L. Chf. Brehus pa i sam glasoviti Dr. Alfred Brehm, odlučno su protivnog mnienja, pa Brehm u svom djelu i ki-itizuje Dr. Altuma na mjestu, gdje govori o djeteljih. Spomenuti autori vele za djetelje, da su pravi prijatelji i čuvari šuma, te da ne moga dosta preporučiti svakomu šumaru, da ih čuva i štedi i da po koje trulo staro stablo ostave đjeteljem za duplje.** Gj. Koča. K pitanju naobrazbe pomoćnog i čuvarskog osoblja.^^^^"^´ III. 3. Lugar mora postupati svom strogosti koju zakon i okolnosti dozvoljavaju. Nesmije ipak nikada surovosti i nezakonitog nasilja po* Godine 1878. napisao je Dr. Altum posebnu knjigu o djeteljih pod naslovom : „Unsere Spechte unđ ihre forstiiche Beđeutung" (Berlin kod Ju). Springera). U knjigi su isti nazori kao i gore spomenuti samo je obzirnije tema razpravljena i mnogimi ilustracijami razjašnjena. Na koncu knjige ima kao dodatak: „Der iistlietische Wert´i der Spechte". "* Pitanje: da li su djetljići koristui ili od štete, izazvalo je veliku borbu, osobito izmedju Dr. Altuma i E. F. Homeyera, predsjednika njem. ornit. družtva u Berlinu. To se osobito može veći za g. Homejera, o čem se može svatko uvjeriti iz njegove knjige: Die Spechte und ihr Werth in forstlicher Bcziehung von F. E. v. Homejer. (Frankfurt 1879. II. Auflage). *** Vidi „Šumarski list" o. g. svezak VII,, VIII., strana 31.´). i slieđeće. i´,-;-: 30 |