DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1885 str. 15 <-- 15 --> PDF |
— 203 — Strani nazori o hrvatskom Krasu. Saobćuje R. Prestiiii. Za upoznati štovane čitaoce „Šumarskog lista" sa nazori jednog inostranog učenjaka o našem Krasu, saobćujemo eto u slieđećem prevod članka što no ga napisa Elisea Rulus u „Uneversele Geographie" u tom po nas Hrvate toli važnom predmetu: „Kras jest visočina, kojoj u Evropi neima para gledom na njezin kaos stenja, i na čudne različitosti njezinih klisura; uza sve, da se u depresijah Krasa ne opaža oblika starih ledenjaka, ipak je pokrit odvalinami i oblućem, kao i dolovi, kad ih poplave morene. Koje gdje diže se stienje, veliki obeliski, gomile odvalina, koje izgledaju kao kipovi neugladjeni; vidiš raznih vapnenjaka, koji tvore prolome i špilje, gledajući ih strašni ostavljaju utisak u srdcu putnika. Putevj, koji prosiecaju taj kup ruina sagradjeni su velikim troškom i trudom, a gdje njih neima, nemoguće je putovati, jer u onoj kamenitoj pustinji, ima kojekakvih uvala i proloma. Talijani zovu ove uvale „foibe" , a Hrvati „doline" ; imade ih raznih oblika i dimensija. Njekoje sliče lievku, a druge kojekakvim zdencem, kojim su strane kuki. Medju timi dolinami imade takovih, da bi ih skokom preskočio, al ima i takovih, koje su obrašćene gajevi i šumicami, a prostorom velike, da bi se liepa množina naroda udomilo; prilično su duboke, jer da se bližnje brdine poruše, nebi ih njihovim materijalom nasipalo. U ove se doline slije voda kišnica, koja malo po malo kroz pukotine u podzemne špilje odtiče, a na dnu doline ostane dobra naplavina zemlje i bilinskih ostanaka. Slegnuv se ta naplavina, postane plodan terain, kojim se stanovnici Krasa dobro okoriste. Nestašica vegetabilne zemlje, gomile stienja, razni vjetrovi, sve je ovo uzrokom, da je na Krasu gospodarstvo nemoguće; al ipak u širokih dolinah nadje narod plodno tlo za obradjivanje, kad mu i nad glavom bura huči. Dolina ima, koje obiluju širokim i obradjenim poljem, a zatvaraju ih izbečene klisure, na kojih uzalud tražiš okom put, kojim blago sidje u dolinu. Nu imade i takovih uvala, u kojih su po dvie ili tri okopane Iješice, iU po koji trs, kojemu su loze na taljanski način privinute. čini se, da su ove uvale i ponori postali akcijom vode i grupiranjem vapnenastoga kamenja; isti ovi fenomeni se opažaju u velikom broju u vapnenastih gorah, koje spadaju formacijom svojom glinenoj periodi Krasa. Imade još modernih geologa, koji misle, da je veći dio ovih uvala postalo uslied nebrojenih rudnih vrela, koja su vapnenac raztvorila. Dokaz akcije rudnih vrela jest crvena zemlja, koja izpunjuje praznine stienja, od koje takodjer poluotok Istrija nosi ime „Istria rossa" , „Crvena Istrija." Pošto se u ovoj zemlji opažaju tragovi organičkih materija, zaključit možemo, da je postala u istom laboratoriju dubokih slojeva, gdje su akcije i reakcije kemične nepristupne. Starinom bijaše Kraška visočina šumom obrašćena, a osobito okoliš Trsta i Istrije. Korenje hrastovlja prodiralo u pukotine stienja, gdje no našlo crvene |
| ŠUMARSKI LIST 5/1885 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 204 — zemlje za svoj obstanak. Još u vrieme Mletčana u prošlom vieku. bila je na glasu šuma motavunska (Montona), koja je obsizala veliki dio centralne Istre, a i ostala zemlja bila dobrahno hrastići obrašćena imenito iztočna strana tršćanskoga zaljeva. Još i danas se opaža po koji ostatak na tršćanskom Krasu, koji je najviše opustošen. Blizu sela Tomaj širi se šumica od nekoliko quadratnih kilometara, a zovu ju, „Rajem Krasa.´ Na mnogih drugih mjestih ima šikarja smrdelja i smrekovine, koje je na njekojih mjestih upravo neprohodno, to je jedini nakit, koji pokriva onaj kaos kamenja. Znamenito je, što kraška flora, akoprem siromašna individui, ipak obiluje velikim brojem varieteta. Težko je na prostoru od 10 i više čet. met. naći po koju vrst, dočim reprezentanti jedne vrsti zapremaju u Primorju po velike prostore. Uzrok je tomu križanju temperatura, koja vele upliva na floru njemaćku, tršćansku i hrvatsku. Ono malo šuma, što je preostalo od prošlih vremena, bilo je tečajem ovoga vieka, što pastiri popaljeno, što kozami pobršteno. Tako, da se sada Kras na mnogih mjestih pokazuje u svojoj strašnoj golotinji, kojoj će se težko pomoći. Zadnjih godina većkrat se pokušalo o pošumljenju, al sve uzalud, i to zbog pomanjkanja plodne zemlje, koju kiše i vjetrovi odnesu, al većinom sbog nemara i neznanja seljaka, kojim je bilo pošumljenje povjereno. Nu ipak nasadi botanikera Mucija Tomasina i drugih vrstnih osoba, dobrim urodiše plodom. Na jednom od najkršovitijih predjela tršćanskoga Krasa, blizu sela Basovice, vide se šumice liepe mlade borovine u najljepšem rastu, koje proporcionalno nisu ništa gorje od staroga hrastovlja u Lipici, gdje se takodjer nalazi carska pastuharna. Kani li se pošumiti Kras, biti će dosta, da se zabrani bezkoristna paša, pa bilo to i u najgrebenastijem predjelu visočine. Zabraniv pašu ovaca i koza, malo po malo ono bi se golo stienje pokrilo grmovljem, smrekovinom, a s vremenom isti hrast zauzeo bi svoje staro gospodarstvo. Silvikulturom je moguće samo pošumiti Kras, jer se to već gdjegdje polučilo. Mnogo se već nasadilo akacije, jasena (fraxinus), a njekoji praktični poduzetnici pokušali su dobrim plodom grebenastu površinu pretvoriti u plodno zemljište. Ljudi odabrašo takova mjesta, koja su obkoljena naravnim ciklopičkim zidom, izčistiv neprestanim radom silno kamenje, tako da je onaj kameniti prostor zadobio s vremenom izgled polja i oranice. Al takovi su pokušaji riedki, zato nam se i Kras skoro svuda pokazuje pravom kamenitom pustinjom, a ista sela se pričinjaju kao kup kamenja. Popev se na vis Basovice i Obćine, vidiš onaj silni kontrast, koji jest medju liepim pojasom tršćanske obale i samotnom pustoši Krasa! Tamo vidiš plavo i debelo more posuto šumom brodova; vidiš zaljeviće nakićene vilami i šetališti te divnimi sgradami; s druge pako strane vidiš golo stienje, bez potočića i zdenca i bez vegetacije. Kraška vis, koja počimlje kraj Trsta, šireć se od sjevero-zapada k jugo-iztoku jest paralela glavnoj osi zapadnoga diela lUrije. Briegovite kose položene na visočini šire se istim pravcem do hrvatskih gora. Sniežnicu (Schneeberg) se može smatrati južnom granicom tršćanskoga Krasa, jer ovdje postaje rieka većim đielom podzemna a prima vode grebenaste viso |
| ŠUMARSKI LIST 5/1885 str. 17 <-- 17 --> PDF |
— 206 — čine. Zapadno od ovoga brda, koje punim pravom nosi svoje ime, jer je tekom cjple godine sniegom pokriveno, jest depresija, koja se u sriednjem vieku zvala „Porta Hungarorum" blizu koje se širi znamenito ,Grobničko polje" , gdje su stari Hrvati izvojštili nad Tatari slavnu pobjedu. Ovuda prolazi sada željeznica i liepa cesta. Bližje moru teren se sve više uzdiže, a glavna vis je Učka, koja dominira Istrijom, a svojimi ogranci zatvara dolinu, koja naliči krateru. Ovaj dio Krasa, kojega je Lorenz nazvao „liburničkim", obiluje crvenom zemljom, klisurinami i uvalami. Brdine „hrvatskoga Primorja" su jošte gdjegdje pošumljene, al one u Dalmaciji su sasvim gole. Za vremena pjesnika Claudiana zvala se Dalmacija „zemlja šumovita". Kad su Hrvati zauzeli Raguzu, prozvaše ju Dubrovnikom, jer u okolini bijaše mnogo šuma i dubrava. Postavši Mletčani gospodari onoga kraja, sjekoše tuđe potrebni materijal za svoju mornaricu; dapače i svomu prijatelju „velikomu Turčinu" dadoše god. 1608. slobodu, da si može sjeći drva za svoju mornaricu. A danas? Onaj jadan narod neima u domovini drva nit za ladjicu sagraditi. Narod kaže, da šume opustošiše gusari prošlih vremena. Kaže se, da kad bi gusari opazili neprijateljske brodove, da bi upalili velike šume, da ognjem prestraše neprijatelja. Sjegurno pastiri bijahu prvi i najglavniji pustošitelji šuma; već u XVni. vieku obratiše oni liburnijsku obalu Krasa, kako Talijani kažu, u „kraljestvo koza", a pošto u šumah privatnih nemogahu pasti, popeh se oni u gorske predjele, koji su bili vlastničtničtvo obćina i države. Pustošenje Krasa u prošlom vieku, jest Austriji toliko štetovalo, kao daje izgubila plodni teritorij od 1.500Q kim., a na kojem bi živjelo do jedan milijun stanovnika. Vozeć se dalmatinskom obalom vele je žalostan pogled na gole dalmatinske briegove. Nu na nekojih mjestih Dalmacije bolje bi uspjevalo pošumljenje, nego na Krasu, al dosad se o tom slabo radilo. Ako bi se hćelo pošumiti taj kraj po prisvojenom planu, trebalo bi najmanje dvanaest viekova, da se dodje do starih šuma „Gdje dovršava stienje, a zeleni se gora, počimlje Bosna" , kaže Dalmatinac. Bosna jest zemlja bujne vegetacije, al na žalost, već je po malo nestaje. Kose Hercegovine su već puste, kao one Crnegore, Dalmacije. Prava se Bosna šumom kiti. Skoro polovina zemljišta je jošte šumom pokrito; a u onih predjelih, gdjeno seljak po svojoj volji blago pase, već su šume postale pusto grmovlje. Nu na planinah imade još netaknutih šuma. U ovih divotnih šumah, koje obsižu prostor od 160.000 hektara imade razna drva kao: orah, kesten, lipa, klenovina, hrast, bukva, jasen, breza, borovina, jela i ariš. Za nesreću imade špekulanta, koji se služe i zločestimi komunikacijami, samoda opustoše one liepe šume,koje bi usuprot trebalo pomno njegovati. Hrvatsko se gorje u mnogom razlikuje od liburničke visi: gorje hrvatsko (južna visočina) je kao i istarsko kamenito, ah zato je Uepom šumom zaraslo. Jela i visoki bor jest nakit ovih gora, doeim se prama Savi širi divna hrastovina, koja je najljepša u Evropi. Hrvatska hrastovina obskrbljuje trgovišta Trst 14 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1885 str. 18 <-- 18 --> PDF |
— 206 — i llieku, odkuda se šilje ponajviše u Francezku za pravljenje bačava. Ako Englez i Niemac ponosom govori o „britanskom hrastir´ i „teutonskom hrastu", to si Hrvat može punim pravom reklamirati narodnost ovoga divotnoga stabla, koji je najljepše u Evropi. Nu trebalo bi već jednom racionalnije sjeći, da se ga obćuva od pustošenja, a to će učiniti, ako uebudu za mali novac čitave šume trgovcem prodavali. Žalostno je pogledati blizu gradova i sela ili blizu željezničkih pruga kako ti tuđe u barah gnjiju panjevi i ostanci drva kojekuda razbacani, a malo se misli, kako da se ono opet pošumi. Po „globusu" bila je poprečna vriednost pojedinog hrastova debla u Hrvatskoj: god. 1850 od 4 do 6 franaka „ 1869 „ 40 „ 50 „ 1872 „ 50 „ 100 Naše lugarsko osoblje i pitanje ustrojstva lugarnice. Piše J. Zeznlka, kr. šumar. U ni. svezku 0. 1. iztaknuo je g. Ilijić obširno, potrebna svojstva lugarskog osoblja tako, da u tom pogledu nebismo mogli šta nadovezati, te nam preostaje jedino iztaknuti žalostnu činjenicu, da žalibože uz male vriedne iznimke, današnje naše lugarsko osoblje većinom svojoj zadaći ne doraslo. To pomanjkanje u istinu zvanju i zadatku svrsi shodno doraslog lugarskog osoblja, uzrokom je, da se i u Hrvatskoj jur, danomice sve više i više osjeća obća potreba t. z. škola lugarnica, kako to i u „Šumarskom listu" jur njekoliko puta, ma da i žalibože bez pravog uspjeha, naglašivano. Neželimo mlatiti praznu slamu, al držimo ipak, da je pitanje naobrazbe kao i uredjenja odnošaja našeg lugarsko-čuvarskog osoblja, upravo životno pitanje po naše šumarstvo, i stoga ćemo kušati i mi, da koju k riešenju istog doprinesemo. Držimo piije svega, da bi svakako bilo u interesu stvari, da naše šumarsko družtvo, prigodom ovogodišnjeg sastanka i u ovom predmetu koju tu odluči, a naročito mislimo, da bi valjalo uznastojati oko ustrojenja škole lugarnice za naše strane. Danas nam postojeća „ratarnica" pruža ponajvrstnije lugare, to pako sigurno niti je u interesu tih ratarnica, a niti može zadovoljavati našim potrebam. Ustrojstvom škole lugarnice, ne samo da bi ta anomalija prestala, no i našim šumarskim potrebam bilo bi time u veliko pomoženo. Dopuštamo, da uza sve postojeće manjkavosti, ipak i u nas nalazimo lugara, koji u istinu službu svoju svrsi shodno i sdušno vrše. Nije nam nadalje ni kraj pameti, timi redci možda ma u čemu čestite naše lugare vriedjati, želeć jedino upozoriti na neke obćenite mane postojećih odnošaja. Prvom, dapače rekli bismo najvećom manom naših lugara smatramo, tu, što šumu neljube. „Koji lugar šumu ueljubi, taj i nevalja", pa ipak |