DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1885 str. 20 <-- 20 --> PDF |
^^mssBssss^saasBSfm ga i ti nametnici trebaju, pa sile stabla, da im odstupaju uviek Deki dio asiinilivane hrane, koju ona za sebe prirođiše. Prije nego što predjemo na glavni predmet ovoga članka, spomenuti nam je, da je i imela i lepak predmetom najnovijeg iztraživanja botanika i da je do najnovijeg vremena često zamienjivana jedna biljka sa drugom. Tako su n. pr. mnogi n svojih knjigah tvrdili, da su našli imelu na hrastu, pa su naznačili i mjesto i tako reci i samo stablo (o tom ćemo još niže dole govoriti), dočim su kašnje drugi dokazali, da je to lepak. Naročito se još bave botanici pitanjem kako su geografički ti nametnici razšireni. Tako se je do prije nekoliko godina držalo, da je Češka najsevernija točka, do koje se lepak proteže, a sad su ga našli i u Saskoj. Profesor Ascherson piše, da ga je to iznenadilo tim više, što Rudogorje čini neku klimatičku granicu, preko koje nestaje biljaka, kojih još u severnoj Češkoj u obilju imade. Kašnje ga je našao u Saskoj i Dr. Nobbe, profesor botanike na akademiji u TImrandu. Još nam je navesti, da loranthus naš narod zove lepak, a pod tim imenom nalazimo ga i u botanici Jandinoj i Vukasovićevoj; Vukasović ga naziva još i omelom, a u Šulekovoj knjizi „Biljarstvo", koja se prije Vukasovićeve u školah upotrebljavala, nalazimo još i naziv: žuto ohmeće. Za razliku od imele, navesti nam je još, da lepak cvate u svibnju i lipnju, da mu lišće zimi opada i da su mu bubice, koje zimi dozrievaju, žute. Kod nas ga ima u obilju na hrastovih, a nalazi se i na lipi i pitomona kestenu, Kravenjaci (iuielaši) hrane se njegovim plodom. Sad da se vratimo imeli. . U Tharanđskom šum. godišnjaku, knjiga 34,, sv. I., izašla je razprava od profesora Dr. Nobbe-a pod naslovom: „Ueber đie Mistel, ihre Verbreitung, Standorte und forstliche Bedeutung". U 3= pak svezku izašla su o istom predmetu takodjer dva članka; jedan od šumarnika Belinga: „Ueber standortsgewachse đer Mistel", a drugi opet od profesora Dr. Nobbe-a pod naslovom: „Zur Mistelkenntniss". Mi ćemo se ovim razpravama poslužiti i udesiti članak za ovaj list. Mislimo, da neće biti bez interesa za naše šumare tim više, što imadu svaki dan priliku motriti tu biljku i možda štogod doprinieti riešenju pitanja; dodamo li još, da se baš njemački šumari vrlo interesiraju za taj predmet i da se njim puno bave, biti će nam nada sasvim opravdana. Ovdje nam je odmah napomenuti, da nam nije poznata u našoj literaturi ni jedna razprava o imeli; nekoliko crtica, koje smo mogli skupiti, napomenuti ćemo na zgodnom mjestu. Imela je vrio razprostranjena biljka; ima je skoro po čitavoj Evropi od sjevera pa do juga. U Norvežkoj dolazi ona samo izmedju 59*n8^ do 59^30´ na zapadnoj strani zalieva Christianije i tona uzkolistnoj lipi (Tilia parvifulia) na javoru mlieču, jarebiki i jabuki. U istoj visini dolazi i u Švedskoj i to naročito na jasenu, lipi, hrastu (?) brezi i jabuki. Livland (ruska gubernija na iztoimm moru) najsevennja je pokrajina, gdje imela uspjeva, Na severoiztočnoj |