DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1885 str. 19 <-- 19 --> PDF |
™_ 71 „ (K 7A\ procjenu i nauku o ai´edjenjn suma, nauku za proračunavanje novčane vi´iednosti šuma, službenu stilistiku, statistiku i povjest šumarstva, 6. za uporabu i tehnologiju šuma i za encjklopadiju poljskog gospodarstva, 7. za sadjenje i gojenje šuma, čuvanje, i zakonoslovje, Osim toga imale bi se pridržatl i one tri profesorske stolice, koje su sada za pripravne nauke ođredjene. Nadalje, U2 do sada namještene pomoćne profesore, bio bi nužđan uz profesora mathematike i jedan assistent šumarstva, kao i UZ profesora kemije i onoga za biljarstvo i zoologiju. Ovako bi u kratkom izgledala osnova za novopredloženo preustrojstvo Štavničke šum. akademije. Imela (Viscum album L) Saobćuje nadšumar Gj. Koča. Tko nepoznaje parasita: žuti lepak naših hrastova i bielu zimzelenu imelu naših voćaka? Čudni su to parasiti. Jedne je nadarila priroda kao i ostale višje biljke zelenim lišćem, a drugim je mjesto odredila u tamnih sjenovitih mjestih sa isto tako sjenovitom, blieđom bojom. Različite gljive, lavlji rep (Orobanche), vilina kosa i t. d. jesu nametnici ili porasiti boje bliede bez zelenoga lišća. Grdna je to razlika: da li biljka imalistnog zelenila (chlorophjll) ili ga neima. Za ove druge moramo reći, da nemogu bez prvih uspjevati upravo tako, kao što ni životinje ne mogu bez njih živiti, jer se u listnom zelenilu stvara iz neorganičkih sastojina škrob, šećer, bjelanjak i ostale tvari nuždne za život. Stanice listnog zelenila i proces, koji se u njima zbiva, uslov je svemu životu. Pa zar nije onda zelena boja punim pravom, boja nade? Asimilacijom u zelenih stanicah stvaraše hrana za životinje i za one tamnobojne parasite: gljive, lavlji rep i t. d. Pokopajmo malo u zemlju oko gljive, pa ćemo joj naći početak i koren u truloj grančici ili trulom korenu, gdje sisa, reko bi čovjek, već gotovu organičku hranu, a lavlji rep naći ćemo kao usadjen u korjena majčine dušice (Thymus serphjllum) ili druge koje biljke, gdje živi mukte na račun tndji i o tudjem trudu. Pa zar treba takim parasitom listnog zelenila? Ne treba im, oni su gotovani, koji o tudjoj zaradi živu. I gore spomenuti parasiti žuti lepak (loranthus europeus) i biela imela (viscum album) živu na račun stabla, na kom rastu, ali su u nekoliko i kemički samostalni, jer imadu i zelenila, chrophjlla, te mogu takođjer hranu asimilirati. Poznate su te dvie biljke; za njih znade vrtljar u vrtu i pastir u šumi, pa kida sočne, mehke grančice i baca ih marvi, a osobito svinjam, koje oni vrlo rado jedu; a za lepak znade i ptičar, pripravljajući ga, da hvata nedužne ptičice. Biljke su to, koje obično ravnodušno gledamo, ali koje bi valjalo izkorjenjivati i ništiti. Jer kao što pup treba uviek nove i nove hrane, tako |
| ŠUMARSKI LIST 2/1885 str. 20 <-- 20 --> PDF |
^^mssBssss^saasBSfm ga i ti nametnici trebaju, pa sile stabla, da im odstupaju uviek Deki dio asiinilivane hrane, koju ona za sebe prirođiše. Prije nego što predjemo na glavni predmet ovoga članka, spomenuti nam je, da je i imela i lepak predmetom najnovijeg iztraživanja botanika i da je do najnovijeg vremena često zamienjivana jedna biljka sa drugom. Tako su n. pr. mnogi n svojih knjigah tvrdili, da su našli imelu na hrastu, pa su naznačili i mjesto i tako reci i samo stablo (o tom ćemo još niže dole govoriti), dočim su kašnje drugi dokazali, da je to lepak. Naročito se još bave botanici pitanjem kako su geografički ti nametnici razšireni. Tako se je do prije nekoliko godina držalo, da je Češka najsevernija točka, do koje se lepak proteže, a sad su ga našli i u Saskoj. Profesor Ascherson piše, da ga je to iznenadilo tim više, što Rudogorje čini neku klimatičku granicu, preko koje nestaje biljaka, kojih još u severnoj Češkoj u obilju imade. Kašnje ga je našao u Saskoj i Dr. Nobbe, profesor botanike na akademiji u TImrandu. Još nam je navesti, da loranthus naš narod zove lepak, a pod tim imenom nalazimo ga i u botanici Jandinoj i Vukasovićevoj; Vukasović ga naziva još i omelom, a u Šulekovoj knjizi „Biljarstvo", koja se prije Vukasovićeve u školah upotrebljavala, nalazimo još i naziv: žuto ohmeće. Za razliku od imele, navesti nam je još, da lepak cvate u svibnju i lipnju, da mu lišće zimi opada i da su mu bubice, koje zimi dozrievaju, žute. Kod nas ga ima u obilju na hrastovih, a nalazi se i na lipi i pitomona kestenu, Kravenjaci (iuielaši) hrane se njegovim plodom. Sad da se vratimo imeli. . U Tharanđskom šum. godišnjaku, knjiga 34,, sv. I., izašla je razprava od profesora Dr. Nobbe-a pod naslovom: „Ueber đie Mistel, ihre Verbreitung, Standorte und forstliche Bedeutung". U 3= pak svezku izašla su o istom predmetu takodjer dva članka; jedan od šumarnika Belinga: „Ueber standortsgewachse đer Mistel", a drugi opet od profesora Dr. Nobbe-a pod naslovom: „Zur Mistelkenntniss". Mi ćemo se ovim razpravama poslužiti i udesiti članak za ovaj list. Mislimo, da neće biti bez interesa za naše šumare tim više, što imadu svaki dan priliku motriti tu biljku i možda štogod doprinieti riešenju pitanja; dodamo li još, da se baš njemački šumari vrlo interesiraju za taj predmet i da se njim puno bave, biti će nam nada sasvim opravdana. Ovdje nam je odmah napomenuti, da nam nije poznata u našoj literaturi ni jedna razprava o imeli; nekoliko crtica, koje smo mogli skupiti, napomenuti ćemo na zgodnom mjestu. Imela je vrio razprostranjena biljka; ima je skoro po čitavoj Evropi od sjevera pa do juga. U Norvežkoj dolazi ona samo izmedju 59*n8^ do 59^30´ na zapadnoj strani zalieva Christianije i tona uzkolistnoj lipi (Tilia parvifulia) na javoru mlieču, jarebiki i jabuki. U istoj visini dolazi i u Švedskoj i to naročito na jasenu, lipi, hrastu (?) brezi i jabuki. Livland (ruska gubernija na iztoimm moru) najsevennja je pokrajina, gdje imela uspjeva, Na severoiztočnoj |
| ŠUMARSKI LIST 2/1885 str. 21 <-- 21 --> PDF |
^-^ 73 — strani dopire ona do Kavkaza, Tauva i Ukrajine. Oko Petrograda i Moskve neima je, a neima je ni u Sibiriji. Na jugu Evrope nalazi se u Grčkoj, Španiji i Italiji; na zapadu je imade u Fi´ancezkoj i Vel, Britaniji, a kako Mathieu tvrdi, ima je i u Algiru. Sto se tiče visine nad morem, dolazi imela u Grčkoj sa jelom na visini od 2500—3000^ a Bavarskoj do 3000^, a u Salzburgu našao ju je botanik Hoppe na visini od 1500—2000´. U alpah ima je na Gotthardu u visini od 2800^ Težko je izbrajati stabla, koja imela odabire za svoje boravište, a velika bi pogrieška bila, kad bi po drveću jednoga kraja zaključili, da svagdje na istom drveću dolazi. Ona si doduše odabire samo neke vrsti drveća, ali od ovih opet u svakom kraju drugo odabire. Tako n. pr. u Pruskoj*) nalazimo imele najviše na jednoj vrsti topole (Populus monilifera) i uzkolistaoj lipi, do~ čim je vrlo malo naći ua divljoj jabuci. U provinciji Mark dolazi imela najviše na borovih, za tim na jagnjedu a onda na brezi. Oko Tharanda naći je imele izključivo na jeli. U nekih krajevih pak naći je imele samo na divljoj jabuci, dočim u drugih opet samo na divljoj kruški. Toliko je dosta za razjašnjenje, da imela u svakom predjelu odabire drugo drveće. Nemožemo ovdje za sad uztvrditi, koje drveće u naših krajevih odabire imela najviše za svoje boravište. U koliko nam je do sada poznato, rekli bi, da je imade najviše na voćkah i to osobito na divljoj jabuci, premda je možemo naći i na topoli, javoru, vrbi i crnogoricah^). Mogao bi tko lahko pomisliti, da je vladajuća vrst koje sastojine i boravište imele; ali nije tako. U Tharandskom šumskom srezu nalazi se skoro čista omorikova sastojina, samo se gdje gdje po koja jela umetnuta nalazi. Na jeli je naći imele, dočim je na omoriki neima ni jedne. U gore spomenutoj razpravi nabraja prol Dr. Nobbe sve vrsti listovog i crnogoričnog drveća, na kojem se do sad na temelju pouzdanih opažanja imela našla. Vrlo bujno uspjeva imela na topoiah (na samom jablanu našli su je) i to jagnjedu, kanadskoj topoli i ješiki (trepetljiki). I lipu odabire vido rado imela za svoje stanovište. Naći ju je još na jabuki, kruški, zatim na vrstih Prunusa, pa i na glogu (Crataegus oxyakantha i monogina). Zatim ju možemo naći na brezi, javoru mlieču, klenu, jasenu, vrbi (salix alba) i briestu. Redje dolazi imela na grabu i jarebiki. Na drenku nadjena je imela u Francezkoj kod Nancy-a, a u Dauphine dolazi na bademu. I na pitomom kestenu ima je kod Heidelberga, a u dolnjoj Italiji ima je i na eukaljptusn. Profesor Acsherson konstatira kao novo boravište i oskoruš u parku Miramare, Najčudnovatije je svakako boravište imele na lepku (Loranthus europeus) kao što i obratno boravište lepka na imeli´"*). ^) Casjmrj našao je u predjelu, boji si je za iiiotrenje imele odabrao 285 topola. 273 nzkolistne lipe, 6 lijJjih jabuka a ni jednog bora sa imelom. ´0 Vidi Vukasović »BiJinstvo«. Valjda je mislio jelu i loov, jer nesmijeaio obceiiito reći da dolazi na crnogoricah. pošto se do sada nije nigdje na omorik i našla. ^) Vidi spomenuti šum. godianjak str. 8. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1885 str. 22 <-- 22 --> PDF |
— 74 " ^ Tharaiidska šum. akademija ima jedan primjerak imele izrasle na aka. čiji, a kod Potsdama našli su je i na orahu. Kod Draždjana ima jedna amerikanska vrst hrasta (Quercus palustris) i na toj vrsti uspjeva imela. Profesor Dr. Nobbe veli, da na hrastu lužnjaku i kitnjaku nikad imele vidio mje, no dopušta, pozivajuć se na neke sigurne izvore, da pojedince i vrlo riedko i na hrastu dolazi, premda se kod točnijeg izpitivanja tih sigurnih izvora našlo, da je to lepak, a ne imela. Pa u 3. svezku spomenutog šum. godišnjaka na str. 153. očituje, da neima sigurnih dokaza, da hi imela na hrastu, bukvi, jalši i omoriki dolnzila. Medju crnogoričnim đrvećem nalazimo imehi najviše na jeli, zatim na boru (P. sylvpstris, P. austriaca i u Grčkoj P- pinea). Riedko ju je naći na arišu, cedru i tisi, a nije se do sad nigdje na omoriki našla. Uzrok tomu nalazi Dr. Nobbe jedino u horizontalnih granah na vrhu omorika, koje su gusto i sa svijuh strana iglami obrasle, pa sjedne strane nemogu ptice o njih kljuna brisati, a s druge strane i ekskreraenti ptica ostanu medju iglami viseći, te nedospiju do drveta (klicališta). Iz dosadanjeg proizlazi, da neima sigurnih dokaza, da bi imela na hrastu, bukvi, jalši i omoriki uspjevala. Još nam je primjetiti, da imela prema svome boravištu bržje ili sporije raste, i da neke razlike u lišću, bubicah i t. d. pokazuje, Neriešeno je pitanje, da U su te razlike individualne prema boravištu, ih pak nasljedne; te će pokazati pokusi u botaničkoj bašti u Tharandu. Imela se razprostranjuje ili individualno kad se dalje i dalje na grani razširuje i nove grane tjera, ih pak seksuelno t. j . spolno, prenašanjem sjemena s drveta na drvo. Na prvi način razprostranjuje se imela tjerajući iz korenja (rhizoida) nove pupove, probijajući kora grane dok se ne izbije na polje, da bude izhodištem novom isto takovom širenju. Od generacije do generacije širi se polahko taj nametnik prama izboju (bazisu) grane, koja ga nosi. Spolni se pak način sastoji u tom, da mužki cvietci kao i kod ostalih višjih biljaka oplode ženske. Već u svibnju nastanu ženski cvietci sve po dvoje ili po dva i po četiri para, a u listopadu se tek sasvim razvije sjemeni pup sa đvie tri embrijinalne vrećice, koje opet imadu obično 2, redje 3 klična mjehurića i tako prezimi. Sliedećega ož\ijka razpu mužki cvietci iz praznika cvietni prašak: u prosincu sazrije jagoda (bobica) a tek ahedećega proljeća proklija opala ili dalje odneta sjemenka. Imeline bobice sladke su i tečne, pa ih neke ptice (drozđ imelaš, Tordtis viscivorus, kugara, Bombycilla Garula i druge) rado jedu i tako raznašaju. Ali može 1 na nižjoj grani istoga stabla imela proklijati, kad padne i zgodno si mjesto nadje. Ptice sjemenke raznašaju na obhžje granje i stabla tarući si kljun, ili ih pak izbace sa izmetinama na odaljenih mjestih. I ovaj drugi način razprostranjivanja imele dokazan je pokusom. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1885 str. 23 <-- 23 --> PDF |
-^ 75 --, ^ , Biela Ijepiva materija, koja obmata sjemenku, zove se viscm(C2o ^a Og); viscina ima takocljer i u kori i Ušću imele; sama Ijepivost pak i raztezanje u končiće, potiče od tvari, koju je Reiusch nazvao Viscaoutchin, i kojoj je kem. znak Cs Hg 0. Mi smo već gore spomenuli da imela ne uspjeva na svakoj vrsti drveća, nego si šta više u raznih predjelih razne vrsti odabire. Uzrok tomu može biti ili mehaničke ili kemičke nai^avi. Kad bi bilo dokazano, da vrst viscum album ima mnogobrojnih varijeteta, i da svaki varijetet samo na izvjestnom drveću dolazi, onda bi si gornju tvrdnju iahko mogli raztumačiti. Kad bi imela sa bora opet samo na boru proklijala, a ona sa topole opet samo na topoli, bila bi to velika zaprieka razširenju toga nametnika. Ah° drugčije stvar stoji. Barem se za lipinu imelu dokazalo, da uspjeva dobro i na drugom drveću. G-od. 1883. drugog svibnja prenjeto je sjeme imele sa lipe (Tilia europea) na sliedeće drveće: na brezu, topolu, javor mlieč, briest (ulmus montana i Ulmus effusa), hrast kitnjak i omoriku. Valja nam ovdje još spomenuti, da se na lipi dvie forme imele nalaze: jedna velikolistna sa većim i jedna malolistna sa malim plodom. Od obadvie forme presadjeno je sjemenje. 26. listopada iste godine pokazivao se sliedeći rezultat: 1. Ulmus montana. Od 6 sjemenaka manje forme tri su porasle. 2. Ulmus effusa. Od 3 sjemenke vel. forme dvie se klice razvile. 3. Acer platanoiđes. Od 4 sjemenke vel forme dvie su proklijale. 4. Betula verrucosa. Od 9 sjem. manje forme jedna se klica razvila. 5. Populus canescens. Od 3 sjemenke dvie su proklijale. 6. Picea vulgaris. Od 5 sjemenka nije ni jedna proklijala. 7. Quercus sessiliflora. Od 3 sjemenke nije ni jedna proklijala. Iz toga se vidi, da imela sa lipe uspjeva i na ostalom drveću. Dr. Nobbe veli, možda se tu baš slučajno nije imela na hrastu i omoriki primila, no odmah dodaje, da je taj „slučaj" u skladu sa dosadanjim iztraživanjem, t. j . da imela na hrastu i omoriki neuspjeva. I bez gornjega dokaza nebi mogli uzeti, da imela sa jedne vrsti drveća bira za svoje boravište samo tu vrst, jer si nebi mogli Iahko raztumačiti njenu razprostranjenost. Mi smo već gore rekli da su zaprieke mehaničke i kemičke. Nije dosta da sjeme pađue samo na granu, nego valja da grana nebude stara i da bude novih pukotina, u koje sjeme Iahko prodrieti može prije no što klicavost izgubi. Što je deblja kora grane, tim će sjeme težje prodrieti, a više puta i jako opadanje kove sa grane može mladog nametnika da uništi. Nadalje što je drvo tvrdje, tim se težje razvija nametnik. Ogulimo li koru sa likom i kambijom sa grana, na kojoj imela raste, opaziti ćemo u drvetu zelene točke. Te su točke urovi (Senker) imele, pa neki autori uztvrdiše, da se oni nalaze u srčikovih zraka stabla. Ovo bi moglo va |
| ŠUMARSKI LIST 2/1885 str. 24 <-- 24 --> PDF |
w^mmmmmKm ^ 76 — Ijati za lipu, jer ona ima u zbilji široke socikove ^rake, ali kao obćenito pravilo nemoženio uzeti, po^to šuti urovi u mnogih slučajevih ^irji od sannli srcikovih zraka, a opet na hrastu i briestu, koje vrsti imadu takodjer široke sr6ikove zrake, nedolazi imela nikad ili riedl Imela vrlo ljubi svjetlo. To nam dokazuje njeno lišće i granje, koje se na sve strane širi i koje je slabo heliotropiSno, te za asimilaciju treba intenzivnoga svjetla. Imelu nalazimo najviše po vrbovih stabala, a to se u nekoliko dade i tim raztomaciti, što i ptice, koje se njenim plodom hrane, obično po vrbovih sjedaju i ondje kljun brišu i t. d. Ali ako i nižje gdje na grani izraste, dodje ona do svjetla, jer kao da uništi ono granje, koje je vize nje i koje ju zasjenjuje. Na jako sjenovitom, uviek zelenom drveću, riedko je imele naći. Sa kemickoga gledišta nestoji zaprieka imeli u tomu, što se neke sastojine mineralne, osobito kah i fosforna kiselina nenalaze u dovoljnoj množini kod nekog drveća. U tom nas mnienju u6vršćuju kemicke analize n. pr. omorike, bora i jele s jedne strane, a s druge pak strane hrasta, breze i lipe. Drveće sa gorkim, oštrim sokom nije prijatno imeli, pa s toga razloga možda i nenalazimo imele na jalši a valjda i na hrastu. Neki su pisci uztvrđih, da je i smolovito drveće neprijatno imeli, no ovo mnienje lahko je oboriti, jer vidimo imelu na jeli i bielom pa ćak i na vrlo smolovitom crnom boru. Vriedno je ovdje još spomenuti, da imade množina kemićkih analiza imele i grane na kojoj je rasla. Takovih analiza ima od imele na boru, jabuki, topoli, jeli, vrbi i t. d., pa su uviek sravnjivane sa sastojinom grane. Te su analize izpitivale mineralne i organičke tvari. Što se tiće mineralnih sastojina, to su one vrlo različite u imele i njenog hranitelja. Tako n. pr. po anahzi Frezenija i ´Willa ima grana jabuke 18.537« kalija, 0*43*´/o natrona, 5-09^0 fosforne kiseline, docim je imela imala 40´897o kalija, 0´637o natrona i 2017% fosforne kiseline. Velike se razlike pokazuju i u dmgih analizah, kojih ima pred nami deset. Dr. Nobbe veli, da je ta razlika analogna onoj, koju nalazimo izmedju mladog i starog lišća jedne te iste biljke. Imela ima dakle od stabla, na kom raste, za toliko više kalija i fosforne kiseline, a za toliko manje vapna i kremene kiseline, koliko više ili manje imade u tih sastojinah mladog proljetnog lišća, prama zrelom ili već opalom. Još ćemo spomenuti razmjerja izuiedju organičkih sastojina imela sa raznog drveća. Takovih analiza ima za imelu sa kruške, vrbe, drenka i t. d., pa iz njih vidimo, da se različite količine n. pr. protejina i vlaknine nalaze u imeh sa kruške više od one sa vrbe i t. d. Najveća je pak razlika u protejinu, koga imade u dovoljnoj količini u imeli Zato radi protejina ogrizavaju srne na šestarih imelu i rado ju jedu, a i domaćim životinjam (ovcam, govedam i konjem) ugodna je hrana imela. Sad ćemo se još obazrieti na odnošaj imele prama stablu, na kom raste, pa ćemo viditi, upliva li ona na stablo i kako upliva. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1885 str. 25 <-- 25 --> PDF |
_ 77 — Mi srno već špocetka ypoiacimli, da ravnodušno okom na imelu yvrncmo, pa isto tako ravnodušno pogled od nje odvraćamo. U Englezkoj se ćak iraeki i kultivira, presađjuje po vrtu sa stabla na stablo, da bude kao oprieka zelenom bilju u staklenoj bašći. Dokazana je stvar, da je imela uviek na štetu stablu. To proizlazi iz same naravi nametnika, jer dočim s jedne strane sprečava normalno i´azvijanje grane ili cielog stabla, uništuje ona i zeleno granje više sebe, koje ju zastire, da se grana osušiti mora. Uzrok tomu je, što imela vodu pa i ostale mineralne sastojine oduzima grani. Poodkidamo li kroz više godina lišće sa grane, na kojoj je imela izrasla, opaziti ćemo kašnje, da grana za to vrienae nije prirašćivala, nego da ima isti broj godova kao i prije. Scott je šest godina pokus pravio sa granom, pa zu tih 6 godina nije se drvo umnožalo. Iz toga proizlazi, da imela nemože svojim zelenim lišćem nadoknaditi grani izgubljeno lišće, Asimilivanu branu u svojih zelenih stanica upotrebljuje imela jedino za svoj rast i svoje razvijanje, i od nje bezlistna grana neima nikakve koristi. Čovjek bi u prvi mah pomislio, da imela isto tako sa granom sraste, kao što sraste kalem sa mladim stabalcem. Ali nije tako. Da nije tako, možemo opaziti kod starih imela i starih grana, kad se oko izboja, imele čitave kvrge ponaprave, pa ćemo reći, da imela na grani raste isto tako kao što druge stalne biljke u zemlji rastu. Mineralne sastojine i grana asimilira imela u svojih chlorophjllnih stanica. Naravno, da jedan omanji ćbun imele ne može puno naškoditi Lorenthus škodi puno više. Drugčije je to, gdje se imela u većoj mjeri ukorjeni, tu se zle posljedice brzo opaziti mogu. Pred nami je u spomenutom svezku Th. šum. g. slika jedne lipe, koju je imela do zla boga onakazila. Slika je izradjena po fotografskom snimku od god. 1881/82. Imela je lipi dala sasvim drugo lice; drvo je i iznutra oštećeno, te izgubilo puno od svoje vriednosti. I od loranthusa naći je ovakovih oštećenih stabala. Na hrastu naći je kao glava velikih kvrga, kojem je taj nametnik uzrok. U Indiji ima jedna vrst loranthusa (longi florus), koji raste na raznih citrusih (oranža) pa su se i tu opazile osobito štetne posljedice, jer se plod suši i opada, drvo zakržljavi, pa se najposlje i osuši. Da vidimo sa tehničkog gledišta stablo, na kom imela raste. Ogulimo li izpod imele sa grane ili stabla koru, opaziti ćemo, kako smo već uapred spomenuli, u drvetu zelene točke. Ove su točke urovi („Senker") tako zvanog rhizoida (t. j . korenu naličnog vlakanca). Ti se rhizoidi protežu izpod kore izmedjn karabija i lika, a njihovi ografici idu duboko u drvo. Krivo bi bilo, kad bi pomislili, da su ti ogranci u drvo urasli. Mi ćemo pokušati, da to jasno predstavimo. Poznata je stvar, da kambijum (tvorivo stanica) stvara svake godine novu naslagu na stai´o drvo, t. j , stvara godove, i što je više godova, tim je drvo |
| ŠUMARSKI LIST 2/1885 str. 26 <-- 26 --> PDF |
mBmss^msmmmmsmsssmmmm — 78 — starije i tim se više udaljuje kaiobijum od središta (osi) stabla. Ui^minio sad mlado stablo, na kom je imela izrasla i predstavimo si, da se urov rhi^^oida nalazi a kambiju. Novi god, koji kambijum stvori, obmotati će iirov,^ ali će na istom mjestu izrasti drugi iz rhizoida. Druge godine dogoditi će se isto i t. d. i tako će godovi uviek obmatati urove, a kambijum će sa rhizoidom i imelom sve više udaljivati od prvog mjesta i to će se dotle zbivati, dok se imela na koji god Bačin iieosuši. Tako se je na jednom jelovom stablu našlo do 27 godova, koji su imeline urove obmotali, a na drugom stablu našlo se i preko 70 godova. Samo se po sebi razume, da će urovi ostati u stablu obmotani i onda, kad već imele nestane. Iz toga se dade labko razabrati, da takova stabla malo vriede, pa se možemo i prevariti kupujući stabla (osobito jelova) misleći, da će imele nestati, kad trupac otešemo. Valjalo bi nam još pomisliti na način, kako bi tom štetnom nametniku na put stali i prepriečili mu da se neširi. Znamo, da se imela nalazi obično na vršikah stabla, te je tegotan i mučan posao penjati se i grane odrezivati, a ondje, gdje je na samom stablu izrasla, valjalo bi nam ili stablo srušiti ili duboko izkopati imelu, da rhizoide uništimo. Nu to je još jedini način kako imelu možemo umanjivati; a bi li opravdano bilo da spuškom čekamo i ubijamo ptice, koje joj sjeme raznose? Narav sama ne stavlja imeli nikakovih zapireka, jedina je još sreća, da razmjerno malo sjemenja radja. I imela ima svojili nametnika, nekoliko gljivica, koje na njoj rastu i koje prouzrokuju na lišću crne pjege. Imade još i nekoliko insekta i ušenaca, koji imelu napadaju i na njoj se legu. Završnjemo ovaj članak sa željom, da i naši šumari pozorno posmotre toga parasita, pa da u svoje vrieme opažano objelodane. Koja bi svojstva moralo šumarsko osoblje posjedovati? II B. Protastavnik, Prije no počmemo govoriti o svojstvih, koja bi morala imati osoba protustavnika, držim za potrebno poštovanim čitaocem raztumačiti razloge, koji \nc pobudiše smatrati osobu protustavnika osobom strukovnom, a njegovo mjesto, koje sada kod „gospodarstvenih ureda" imovnih obćina zauzimlje, smatrati mjestom, koje jedino strukovnjak izpuniti može. Poštovanim čitaocem odnosno kolegam, koji ne služe kod imovnih obćina. te koji se za službovnik imovno-obćinskog osoblja ne moraju, a niti se istim bez osobitog razloga zanimati mogu, budi rečeno: da se usljed „zakona od 11. srpnja 1881., kojim se razjasnjuju odnosno preinačuju neke ustanove zakona |