DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3/1884 str. 5     <-- 5 -->        PDF

- 117 —
ograbanja i ogradjivanja branjovinah, što sve po seljaka neprocit-njiva viiednosti.
da će pako i paša u takovih šuma biti izdašnija no u šuma čistog visokog
uzgoja, samo se sobom razumjeva.


Za da se šumskom gospodarenju seljaka u koMko nije na uštrb same šume
koliko iole moguće odmogne, da si uzmogne kućanstvo podignuti, preporučiti
je i to; da se mlade branjevine proredjuju i čiste proljeti, za da se seljaku
brst priredi, osobito ako li neima krme.


Pogledom na samu osnovu uredjenja šumstva u obćinskih šuma spomenuti
mi je još i to; da bi se za obćinske šume gospodarska osnova vazda polag
jednakih sječina uvesti^ u koliko nam vazda imade biti manje do jednakih
prihoda drvne gromade, negoli do uredjenih šestara, a nadalje već i stoga što
se u nas danas osobito kod imovnih obćina, šumari pre brzo mienjaju, te
stoga svaki šumu dade sjeći kako se njemu bolje vidi, a napokon moglo bi ^e
time i nmogim drugim štetonsnim uplivom na put stati.


Odlomak za povjest osnutka hrv.-slav. šumarskog družtva.


Priobćuje Vatroslav Rački.


»I mrav dražtvo hoće«.


Narodna poslovica. Daničić.


Već više od 12 godina trudio sam se, da na živom izvoru našega naroda
posaberem stručne rieči šumarice za riečnik šumskog nazivlja. Ponajprije tim,
a donjekle i rMom mojih prijatelja sakupih obsežan rukovjet za taj riečnik,
koji će do malo doći pod tisak, bude li mi zdravlje prijalo.


Tko se je iole bavio „leksikografijom" znati će ocieniti, kolike glavobolje
zadaje svakom slovaru sakupljanje i poredanje riečih, a najviše razglob istih,
da jim uhodiš u trag njihovom izvoru, e da se pri tom neupleteš „kao pile u
kučine", pak ti onda evo prigovora i zamjere od svakale. Trebalo mi je biti
opreznu, pak osim što mi pri tom poslu rabljahu riečnici ruskog, češkog, poIjačkog
i slovačkog nariečja, te domaćih starih slovara Belostenca i drugih, nadalje
vinodolski statut i t. d., dosta se i sam nakinih tesanjem, struganjem i
piljenjem, e da izbjegnem tudjinštini i kojekakvim kovanicaui novijega vremena.


Dometnuo sam mal ne svakoj rieči (nazivu) i „narodnu poslovicu", koja je
u živom narodu nikla, pak će se odtud vidjeti i ,jdrevnost" naziva, pošto narodne
poslovice ubrajam raedju najstarije spomenike i izvore drevnosti jezičnog
nazivlja, koje je dogodice tekar vremenom pisana knjiga primila i usvojila.


A da se nediviš oštroumlju i bistrini otih poslovica, ako pomljivo razglobiš
njihovo značenje! S toga sam kod naziva „dren, topola i vrba" (slov.
dren, cslav. ^(I-RH; rus. ^epcH´B; čes. dfin; polj. deren; — cslav. Tono«h, Tonosra,
rus. Tono^B; čes. topol; polj. topol, topola, ~ cslav. Kp-tea; rus. Bep6a; čes,
vrba; polj. \vier/A´)a) vrlo bistre i svakomu šumuaru iz knjige šumarice poznate
istine primjerice ovimi „narodnim! poslovicami" okitio: