DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2/1884 str. 26     <-- 26 -->        PDF

— 78 —


renjem, a lakoiljer procesi niztrošbe i prhuaoa u tlu vele su odvisni od topline
tla. Poznato je, da tamno bojadisane tvari hrapave površine, više topline upijaju,
dakle daše laglje i brže ugriju, nego li svietle tvari gladke površine, koje
većinu na nje palih sunčanih zraka opet odrazuju. Uslied toga ee humosnatla
biti toplija, nego li tla bez ili sa malo humusa^ a ona tim toplija čim više humusa
posieduju. Humosno tlo postaje osim toga toplije i uslied one topline,
koja se prhnućem i oksidacijom humusa razvija, akoprem je pod normalnimi
okolnosti množina ove topline premalena, a da bi na vegetaciju što uplivati
mogla. Neznatne množine topline razvijaju se napokon takodjer povodom upijanja
vodenih para, ugljične kiseline 1 amonjaka.


Specifična toplina humusa najveća je izmedju svih sastavinah tla; stoga
on vrlo težko pušta toplinu, te će iz hnmosnog tla toplina težje i laganije izlaziti,
nego li iz inog tla. ,


Humosno će tlo i stoga razloga biti toplije, nego glineno ili drugo koje tlo.


Upliv humusa na upojnu snagu tla. Ako žuto-smedju neugodno
zaudarajuću gnojnicu procieđimo kroz dovoljnu vrstu crnice zen)lje, to ona odtiče
skroz bistra, bez boje i duhe, pošto zemlja stanovite u toj tekućini nalazeće
se tvari upije (absorbira) i pridrži. Ovo svojstvo tla nazivijemo upojno m
snagom. Liebig dokazao je, da je upojna snaga jedno od najvažnijih i najznamenitijih
svojstva svakoga kulturnoga tla; on pokaza nadalje, da biline korenjem
neprimaju samo u tlu raztopljeaa hraniva, već da one mogu takodjer
ovakova od tla upita ili absorbirana hraniva tlu oduzeti, te se njimi kao hranom
poslužiti.


Danas je bez svake dvojbe, da sitne česti tla, navlastito glin a i humu s
upijaju iz tekućina skojimi su u doticaju, razne raztopljene tvari, te ih tako
vežu, da se vodom vise nedađu odstraniti. Za hranitbeni proces bilina od osobite
je Vlažnosti, da i važna bilinska hraniva, kao kalijev kis, fosforna kiselina
i amonjak spadaju medju te tvari, koje tlo iz raztopinah upija, te u sebi veže.


Procjedimo li raztopinu amonijačnih, kalijevih i fosforokiselih solih kroz
humus ili glinenu zendju, to se u procjedini nalazi mnogo manje tih solih raztopljeno.
Humus i ine sitne, navlastito glinene, česti zemlje, upile su iz raztopine
jedan dio raztopljenih u njoj solih, te je ove tako čvrstvo vezala, da se
vodom jedva mogu odstraniti.


Ovako primita i u sitnih čestih tla u netopivom obhku vezana hraniva,
prima bilina uplivom svog korenja Dodje U sitno žilje korenja, u neposredan
dodicaj sa česticami tla, to se uplivcmi ugljične kiseline i kiselasta soka, kojeg
ono izlučuje, raztope prije navedena u tlu vezana bilinjska hraniva, tako da ih
korenje može bez dalaje zapreke labko usrknuti. Čim je upojna snaga tla veća
tim je ono plodnije.


Kad bi kulturnomu tlu to svojstvo manjkalo, to bi se sva razpoloživa bilinska
hraniva nalazila u vodi tla raztopljena, te bi svaka jačja kiša iz tla veliku
množinu razpoloživog bihnskog hraniva izprala, te u vrela, potoke i rieke
odvela. Nu tomu nije tako. Analize voda iz odvodnih jaraka pokazale su, da