DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5/1883 str. 35     <-- 35 -->        PDF

— 233 —


načelnika, kupiti data šuinarsko-statistična". Nu žali bože zaključak taj, kao što
i mnogi drugi, nije nigda oživotvoren po hrvatskih šuinarih.


Kad je povraćen Hrvatskoj ustav, poče se i narodna naša domaća knjiga
iznova dizati, ma sve da i jeste većina što se pisalo, tek samo prigodno i bez
sastava pisano. Tako nalazimo godine 1864. knjižicu namienjemi hrvatskoj izložbi
u Zagrebu, koju bje napisao dr. Petar Matković, pod naslovom: „Statistički
nacrt trojedne kialjevine", ova knjižica sačinjavaše donjekle prvi dio
izložbenog kataloga.


Godine 1867. napisa opet Josip Veselj maleno djelce pod naslovom:
„Oesterreichs Waldschatze und sein Holzexport, ein Commentar znr osterreichischen
forstlichen Ausstellung in Pariš 1867." djelo, koje više dobrih podataka
i 0 hrvatskom šumarstvu sadržaje.


Godine 1873. i opet izda Petar Matković djelce: „Hrvatska i Slavonija u
svojih iizičnih i duševnih odnošajih" djelce, koje prvom hrvatskom statistikom
nazvati možemo.


Godine 1875. pako postavljen bi temelj znanstvenoj statistici u nas,
ustrojstvom statističnog ureda u Zagrebu, koji nam ured od onda do danas već
mnogo vrlo interesantnih i važnih podataka saobći. Vrstne šumarsko-statistične
podatke daje nam nadalje o Hrvatskoj, takodjer i djelo ministerijalnog savjetnika


A. Bedoa „Die vvirthschaftliche und comerziele Beschreibnng der k. ungarischen
Staatsforste".
Napokon službeni katalog tršćanske izložbe od g. 1882. kao i razni izvještaji
naših trgovačko - obrtničkih komora.
Time pako mislim, da sam bar za sada, kad se u nas još ni ozbiljno ne
misli raditi na polju znanstvene šumarske statistike, dovoljno označio važnost,
kao i djelokrug ove po državu toli važne znanosti. — Tek dobrim šumarskostatističkim
gradivom pako, moći ćemo i pravo narodno-gospodarstvenu važnost
šuma i šumarstva po Hrvatsku takodjer i onim dokazati, koji nevide. ma sve
da gledaju, i uečuju ma sve da i slušaju.


Šume u Srbiji.


Po T. liviE. Te.k:ić-a..


Pod naslovom: „Naše šume i šumski zavati", nalazimo u beogradskom


listu „Težak" vele zanimiv članak, u kome nam stanje šuma posestrime kra


ljevino Srbije sliedećim načinom opisuje:


„Dva najveća zla po naše šume jesu: prvo što se njihove medje neznaju,
iliti drugima riečima, što se još ni danaske nezna, koje li su šume privatne,
koje obštinslzavaćanje iliti usvojenje tla i po državnih i obćiuskih šuma. Jedno
i drugo uzrokom je propadanja toli obćinskih, koli i državnih šuma.


18




ŠUMARSKI LIST 5/1883 str. 36     <-- 36 -->        PDF

— 234 —


Tim načinom vidimo nadalje, da su t. z. obćinske šume, nad kojima država
skoro nikakvi nadzor vodila nije, sada po obćine jur propale, ter došle u
vlastničtvo pojedinih obćinara, u koliko je pako po gdje gdje i koji dio istih
obćinam preostao, to bje samo iznimice tamo gdje se te šume nalaze po vrletih
i gorah, kojih se tlo nije dalo pretvoriti u njivu, livadu, vinograd, voćnjak ili
zabranu, nu i tuj je ostao sam krš i pezulj.


Pitamo li pako za uzrok, zašto li su te šume propale, to vidimo zato,
što su po naravi samoj obćinske šume, dobro obćinsko, dakle dobro koje svaki
daleko više eksploitisao, i u svoju lićnu korist obraćao, nego li ga čuvao.


U^čuvanje tih obćinskih dobara pako ne samo što nije našimi zakoni dovoljno
zajamčeno, no što više, naš zakon dapače i donjekle dopušta komadanje
ovog dobra. Za dokaz tome budi spomenut samo §. 54. „šumske uredbe", koji
veli: „U onoj obćini, n kojoj bi se dovoljno utrine ili dovoljno zemlje pod
šumom nalazilo, a nalazilo bi se u njoj ljudi, koji bi na zemlji tako oskodievali,
da ni familiju svoju nebi mogli uzdržavati, tuj se može po jedan komad
obćinske zemlje odlučiti, i takovim ljudima dati, nu to samo onda, ako se nebi
s tim davanjem zemlje obćina i trgovina sasvim stezčavala. Pri davanju zemlje
da se naročito od onih utrina, koje se još pod trnjem i mladom šumom nahode,
a tek u nedostatku ovih, da se daje od Čiste utrine, a tek gdje ni ove nebi
bilo, onda se može i od odrasle šume odvojiti koliko je nuždno i potrebitom
licu izdati".


Odredba je ovog paragrafa istina u dobroj namjeri ozakonjena, i u prvi
mah izgleda, da ju treba samo strogo izvršivati, pa su onda i šume i obći interesi
osjegurani, ali tek danas vidimo, kako se je time mnogo pogrešilo. Pogrešilo
se pre svega u tome, što se nije opredielilo: koliko jedna obćina prema
broju žiteljstva i prema svojim terainskim odnošajem, mora najmanje šume, a
koliko (utrine) pašnjaka, za izpust svojo stoke imati; jer je rieč „dovoljno"
neopredieljena i elastična, uslied česa se tim davanjem dotieralo do toga, da
obćine u mjesto šuma krčevine imadu, a o pašnjacih u obće već ni spomena
neimade.


Di´uga pako pogreška leži nadalje u tome, što se u spomenutom zakonu
veli: „da se daje od čistih pašnika, pa tek u nedostatku ove i od odrasle
šume". S ovom se ustanovom doduše htielo da zaprieći zatiranje jur odrasle
gore, kad inače i čiste utrine iraade. Nu u koliko se jeste time s jedne strane
i doista gora zaštićivala, u toliko se ipak i opet šuma kao cielina razbrcavala,
jer su na uživanje davani i pojedini preplanci — lazovi, koji su se ovdje ondje
po šumama nalazili. Na taj su način i sami ovi zakonom dozvoljeni zavati po
šumama raztepeno koje kuda nastojali.


Treća je napokon pogreška spomenutog paragrafa, što se njime nije oprediehlo:
koliko se kome i u kojem roku ovakove zemlje odnosno šume imadc
dati, zbog čega se gdjekomu davalo sasvim malo, drugom i)ako i opet toliko,
da je po dvije i tri godine nije mogao izkrčiti, njekomu se pak u kratkom
vremenu i po dva, tri puta davalo, dok se drugom ni jedanput ne daje.




ŠUMARSKI LIST 5/1883 str. 37     <-- 37 -->        PDF

— 235 —


Ovo su medjutim samo zakonske mane, ali šta da rečemo u ostalom glede


samog vršenja tog paragrafa u praksi´? Govorit o tom bilo bi suvišno, pošto


je obće poznato, da su se svagdje kmetovi kao i odbornici uvjek najprije za


se starali i jedan drugom na ruku išli, a tek onda su i po kog siromaka i


doista na zemlji oskudjevajućeg podpomogli, podielivši i njemu nješto od ob


ćinske zemlje — šume. Bogatija klasa Ijudili ako baš nije mogla, da kao doista


u zemlji oskudni štogod dobije, a ona je ovo dobivala, bud kupovanjem od si


rotinje, koja je druge godine i opet od obćine tražila, ili je pako, kako to po


najviše i bivalo, dobivala na temelju dugovremenog uživanja sa svinjcima, ko


čitama, a komšije su zato uvjek jedan drugom svjedočili i na ruku išli, za da


se svaki u svome zavatu utvrdi.


Na ovaj je način obćinska šuma po malo sve više takovimi zavati izrešetana,
a zavati ovi nisu više kontrolisani, te su se tako od godine na godinu
povećavali. Ako nebi tom povećavanju smetala gora, svako se je smetanje odklanjalo
time, što se od nadležne oblasti tražila dozvola za „nješto malo japije
i kućevne gradje", pa se ova navlas oko zavata sjekla „koliko samo hlad da
se ukloni", ili se je pako naoko zavata gora jedne godine kradoniice bielila i
sušila a druge godine, buduć suha, po zakonu slobodno sjekla. Tim su se načinom
zavati ti umnožali i povećavali. Nu i mimo ovog, vlastnik zavata zahtieva
pravo i na okolišnu šumu, jer da ju je on duže vrieme, pored svog zavata
očuvao. I tek onda kad se uvidi, da je veći dio obćmske šume zauzet
da je ista zavatima izprepleteua, i da se sbog toga već ni nezna šta li je čisto
obćinsko, što privatno, nastaju svadje i tužbe medju pojedinimi obćinari, tuže
se jedan na drugog, kako je ovaj zauzeo ovdje, onaj ondje obćinsku šumu,
vlast ovo izvidja, po koga zauzimaća obćinske šume možda i kazni, i zavat
mu ..uništi", ali opet stim nije ništa pomoženo: „uništeni" zavati opet se podižu,
a svagdje produžuju dotle, dokle se to na posljedku sve u obćini ncrazpravi
time, što se i to malo obćinske šume „selski" sasvim neizdieli, za da
više svadje oko iste nema.


Tako su šume u Srbiji propale, a tako i dan danas obćinske šume tamo
propadaju.


Sve ovo pako što spomenusmo za obćinske, vriedi isto tako i za obćenarodne
ili državne šume, s tom jedinom razhkom, što se državnih šuma ipak
nješto više, do danas uzčuvalo; nu i ta se okolnost imade pripisati više njihovoj
krševitosti i nepristupnosti, a samo nješto malo i većoj pažnji državne
vlasti. Inače, pako sve što je selima bliže izdeljeno je, i to što nije u branike
i oranice zemlje, a ono se je u goli krš i pustoš pretvorilo; što je i)ak ravnije
i bolje, sve je zavatima pritisnuto, bez razlike mjesta i daljine.


I državne su šume dakle sa zavatima izpresjecane i njima se sprema konačna
propast na isti način kako su i obćinske šume propale.


Davanjem zemlje odnosno šume (§. 59. „šumske uredbe") pojedinim na
uživanje, priznavanjem prava sobstvenosti na temelju dugovremenog uživanja
dugovremene služnosti, kao što to sudovi u Srbiji pogrešno praktikuju, po




ŠUMARSKI LIST 5/1883 str. 38     <-- 38 -->        PDF

— 236 —


najviše se prouzročila propast ovih šuma. Od iiuda je pako ovo „dugovremeno
uživanje"; kako isto, o tom sada takodjer koju.


Poznato je, da su naše državne šume obterećene raznimi služnosti, izmedju
kojih jest ponajvažnija služnost; pravo planinskih obćina i sela, na bezplatno
uživanje popaše i žirovine. Po ovomu pravu svaka obćina ili selo nahodeće
se unutar domašaja, ovih šuma, u koliko ove u hatar njihov spadaju,
bezplatno pase i žiri.


Uživanje ovog prava popaše i žirenja skopčano je sa pravljenjem torova
i svinjaca za stoku i koliba za čobane; jer se samo sobom razumjeva, da stoka
i čobani moraju negdje u šumi imati zaklona. Mjesto gdje se torovi i kolibe
ove prave, bira se tamo gdje je ponajravnije, gdje je dobra hrastovina, a neće
nigda u kakav krš ili strmen, a izbjegava se bome i sama bukova gora. Stoka
se u šumi hrani travom, žirom i brstom. Kad neima trave i žira, rogata stoka,
a naročito, koze, — rani se izključivo brstom, i u koliko ga same ne može da
dosegne, te joj pomažu čobani svojimi sjekirami.


Kad se stoka već po planini hrani, treba naravno i nješto malo za čobane
da se nadje. S toga se pored kolibe sagradi obično i po jedan „torić" u koji
se zaseje nješto malo koruna, i po nješto luka. Od ovog „torića" po malo kroz
njekoliko godina, eto ti zavat od jednog i više plugova, gdje se već neseje
samo nješto malo krumpira i luka, nego u veliko i krumpir i drugi usjevi.


Dokle se zavat ovaj obdržava i postepeno povećava, dotle se i naokolo
stojeća šuma brani, da je još ko drugi sa podobnimi torovi „kolibami nepritisne",
niti se gora sjeće; a da bi se ovo što bolje postiglo, ni sam sobstvenik
zavata u domašaju ovog goru nesjeće. Kada bi pako tkogod, bilo bez dozvole
nadležne oblasti došao, da ovdje kao u državnoj šumi što god sjeće, toga bi
imaoc ovoga zavata dočekao riečmi: nemoj brate ovdje, odmakni tamo dalje pa
sjeći, ovdje je moja pojata, ovdje ja sa stokom živim, pa eto vidiš ni ja ovdje
nesjećem, već idem čak tamo u državnu šumu" ... . „A ma ovo je državna
šuma, a ja imam dozvolu od kapetana, pa ću da sjećem" Jest državna
je šuma, ali ja ju čuvam i ovdje uživam, pa zar da mi obaljuješ goru na ovu
kolibu i na ovo malo gradnike, kad možeš i tamo dalje odmaći, najzad cvdje
ti baš ne dam pa makar se pobili, a tamo dalje izsjeci ako te volje sve, ne
tiči me se, samo ako imadeš pravo". Videći ovo ljudi, kako im se sjeća oko
koliba i zavata zabranjuje i ne navaljuju mnogo; strani se ljudi i sami uklanjaju,
samo da izbjegnu svadji. a komšija na komšiju neće da udari, nješto iz
ljubavi a nješto opet i s toga, da mu ovaj sutra i opet u njegov zavat nebi
došao. Na ovaj se način gora oko ovog zavata doista i ponješto očuva.


Na ovaj se način dužim očuvanjem većeg ili manjeg diela obće narodne
šume, pribavlja u nas pravo svojine- Na taj se način stvaraju dokazi, kako je jedan
ili di´ugi dugovremenim boravljenjem sa stokom i kohbom svojom u obće narodnoj
šumi, na onom mjestu doista goru očuvao, te je ova neizsjećena ostala,
i da se po tom pravu mu sobstvenost prizna. I doista, ovim načinom zahvaćaju
pojedini ne samo po jedan i po dva, nego po 1.5, 20, 50 i više plugova, za




ŠUMARSKI LIST 5/1883 str. 39     <-- 39 -->        PDF

— 237 —


hvaćaju tako rekuć čitave kose i ritove državne šume. Na ovaj način vještiji
zaiiziuid ili bolje reći „kaišari" utvrdjuju so tapijama; jer im sama obćina odnosno
komšije njihove, svjedoče, da u takovome stanju napisu se često i takove
basnoslovne tapije, po kojima ne samo izdavatelji — podpisnici — no i sam
injaoc tapije nebi nam znao na licu mjesta pokazati medje u tapiji označene
šume — zavata.


„Šumskom uredbom" (§. 61. 92. i 3.) kad je ova u život stupila, a to
bje pred 22 godine, — naredjeno je, da svaka obćina sve privatne zavate u
svome kotaru nezakonitim putem zauzete, privatnima oduzme, i za dvie godine
sa privatnima se podpunoma izravnati ima, t j . ili ili sasvim iz nezakonitog
posjeda, pomoćju uredovne vlasti iztisne, ako oni inače sami nebi od osvoje te
zemlje odustati htjeli, ili parnicu za nju protiva obćini kod okružnog suda poveli,
ili u dogovoru sa oblašću za gospodare iste zemlje prizna i pismeno im
izda, koje će se i kod okružnog suda potvrditi.


Posije ovog dvogodišnjeg roka, komu god obćina kakav zavat osporavala
nije, postao bi podpun gospodar, i ako uredne tapije nije imao, obćina mu je,
što više, morala takovu izdati sama.


Pripomena ovakovih odredaba „Šumske uredbe" imala je mjesta samo u
izključivo obćinskih, a ne i u državnih šumah, kako se to praktikovalo; jer
državne šume nisu izključiva svojina jedne obćine, da bi ova sama mogla riešavati,
da li se ovaj ili onaj zavat ospori, uništi ili u sili ostavi. Nu po svoj
l)rilici, ovim se išlo na to, da se jedanput, kako tako urede odnošaji dotadanjih
zavata, pa bih ovi u obćinskih ili državnih šuma; — a u buduće odredbama
ove uredbe (§. 7o. i 71.) propisana je kazna za onoga, koji bi nedozvoljenim
putem išao na to, da ma štogod od obćinske ih obće narodne šume zauzme.
I doista da su ove odredbe izvršene i u samoj praktici promjene u onome
smislu, u kome su i ozakonjene, možda bi danas sa našim šumama koHko toliko
bolje stajali, no tu je baš čvor u samoj provedbi njihovoj.


Čiji su to zavati, koji su to zauzimaći obćinske, državne šume, protiv
kojih će, i u Ucu koga će obćine proces da povedu V .. . To su svi gradjani
te obćine, to su mahom bogatiji i od upliva ljudi u toj obćini, to su u više
slučajeva i sami kmetovi i ostah predstavnici obćinskih vlasti.


Naravno, ma u kakvom zvanju i položaju čovjek inače bio, on je prije
svega čovjek i kao takav rad je da što više steće, od onog dobra i onim putem,
kojim to ponajlakše postići može, a zauzimanje obćinske i državne zemlje
prema današnjim uredbam ne smatra se kradjom, nije sramota, a nije ni grehota,
pa stoga se ovim dobrom i najlakše koristiti.


„Ako me komšije netuže ni ol)lasti ništa neće" i „drvo se na drvo oslanja
a čovjek na čovjeka", — veli nam narod, koji se pri zauzimanju šume i obćinske
zemlje jedan na drugog doista i oslanja i jedan drugog više manje uzajamno
podpomaže, „jer zemlja nije ne znam čija no obćinska" a ako se baš
koji i uztuži, taj se učutka time, što se i njemu nješte od te „obćinske" šume
odieli, pa mirna krajina!




ŠUMARSKI LIST 5/1883 str. 40     <-- 40 -->        PDF

— 238 —


Tako je opredieljeni dvogodišnji rok prošao, a obćiria nije nikome ili vrlo
riedko kome zavat otela, i po tomo su svi pritežaoci zavata imali pravo, na
temelju zakona, tražiti da ini obćina i tapije izdade, što mnogi nisu činili stoga
jer se onda, kad im je obćina trebala poništiti zavate, molili bili, da im se zavati
i pojate ne razvaljuju, pošto nemaju namjeru na prisvajanje zemlje i šume
nego samo da za vrieme tu sa stokom borave; a ako su pomalo i zagradili,
to je samo toliko da se tu štogod za čobane nadje."


Ovakovim su moljakanjem ti zauzimaći od dana do dana, od godine do
godine, obstanak svojim zavatima produživali i svaki put pomalo povećavali
tako, da onaj zavat, koji je pre 20 godina imao samo jedan plug prostora,
danas taj isti zavat ima 15 i više plugova. A kad je ovakovim zavatima po
duže vremena prošlo, onda su se pritežavci izticali, kao pravi sobstvenici po
pravu dugovremenog uživanja, iztiću se kao mučenici, koji su duže \remena
svoj zavat od nasrtaja stranib ljudi branili i goru time očuvali, zaboravljajući
])ri tom na onu grdnu količinu gore, koju su u „državnoj šumi" na brst svojih
koza i druge potrebe posjekli, dokle su ovu u njihovim kao što vele zavatima
očuvali, i isto ih je obćina tu iz atara samo trpila. Dakle, kad su im se zavati
poništiti htieli, onda su se molili, a kad su se dugovremenog prava dočepah,
onda su okrenuli ledja svima, t. j . i obćini i državi tako, da danas nedadu ni
spomenuti, da su ti zavati obćinska ili državna (obćenarodna), po pravu njihova
svojina privatna, po pravu dugovremenog uživanja, koje se uživanje — kao što
napred rekosmo — sastoji u dugovremenom držanju stoki torova i kočina na
jednom istom mjestu u šumi prilikom uživanja prava službenosti u popaši i žirnici.


Na ovaj su način silni zavati po obćenarodnim šumami nastali i dan danas
postaju. Na ovaj su način obće narodne šume u ruke pojedinaca prolazile, na
ovaj način i dan danas prelaze.


Ovakovi zavati ne samo što prostoriju šumsku rešetaju i sužavaju, no staju
na put i svakoj radnji, koju bi obćina i država kao pravi sobstvenici šume u
istoj preduzeli, o čemu smo se danas dovoljno uvjerili. Od ovih zavata nije
moguće državi a još manje obćini preduzimati podizanje, pazenje ni koristnu
upotrebu šuma, jednom rieči, nije moguće u njima nikakvu samostalnu raduju
voditi. Zavati su ovi crne pjege na tielu naših šuma, zavati su ovi ljute rane,
od kojih naše šume naglo propadaju.


S toga je u interesu naših šuma neobhodno nuždno, da se obćinske i obćenarodne
šume privatnih zavata oslobode, isto se može postići samo strogom
promjenom „šumske uredbe" i ostalih zakonskih popisa. Svi zavati, koji su se
zatekli do ISfil. godine kad je „šumska uredba" izašla, morali su se za dvie
godine po tom a to je do g. 1863. ubaštiniti; nije li ovo učinjeno, — daše ti
zavati sada smatraju kao i sva ostala od tog doba (t. j . od g. 1863.) pa do
danas samovlastna zauzeća, i kao takova valja ih odmah poništiti i iz šume
iztisnuti.


Dokazivanje sobstvenosti na obćinsku i obćenarodnu odnosno državnu šumu,
baš i po pravu dugovremenog uživanja (§ 931. gnulj. zak.) ovdje nemože imati




ŠUMARSKI LIST 5/1883 str. 41     <-- 41 -->        PDF

— 239 —


mjesta. One pak zavate, koji su se po zakonskim pripisama ubaštinili, treba
pregledati i sve što pored ovih bude još i samostalno prihvaćeno, valja poništiti.
Gdje se posumja u istinitost kakove tapije, kao što ih danas dosta ima koje su
prevarom dobivene, takove valja dobro izpitati i ako su doista lažne poništiti
ih, u koliko za to zakonom opredieljeni rok nebude prošao.


Uakle sve zavate, koji su nezakonitim putem zauzeti, valja poništiti, a
samo one, koji se zakonitim putem pritežavaju, u sili zadržati. No i ove, u
koliko bi koji na smetnji obćinskoj i državnoj bili, valja uklanjati i drugim
mjestom, što nije na smetnji, zamenjivati tako, kako bi na jednoj strani samo
privatna, i na drugoj čisto obeinska i državna imovina bila. I kada se jedanput
tako uredi, da se točno znade, što je dokle čije, onda to osjegurati, da u buduće
nitko i u nikojem slučaju obćinsko i državno dobro prisvojiti nemože, i
koji bi takova štogod pokušao, da mu se to smatra kao i svaka druga kradja
tudje imovine i prema tome š njime i postupa.


Danas je za posliednje dvie — tri godine takovo otimanje oko šuma nastalo,
kakvo se još nikada nepamti. Obćina sa obćinoni, selo sa selom, pojedini
sa pojedinim parnice vode, otimaju, svadjaju se pa i krv svoju oko šuma pro-
Ijevaju tako, da bi čovjek rekao: „posliednje je vrieme nastalo".
Ove su nam svadje i parnice danas živi dokaz, da je našim obćinskim i
obćenarodnim šumama doista „posliednje vrieme", te jošt i da ih naglo nestaje
i da će ih .skorim sasvim nestati, jer kao što napred rekosmo, sve što je ravnije
i bhže sela izdieljeno je, i što je udaljenije, tu je opet gazda Mata sa svojom
pojatom od duže vremena u „Srednjaku", gazda Laza u „Drenjaku" a gazda
Dena u „Lipaku", odakle su po cieloj šumi sa stokom svojom tumarali, grdnu
goru na brst svojih koza zatirali, čiji kozari nisu ostavljali ni jedno drvo na
koje su samo sjekirom zamahnuti mogli, a koze nisu dale ni jednoj biljci porasti;
pa i imamo toga gazda Mata danas vele: moj je „Srednjak", gazda Laza
moj „Drcnjak" a gazda Dena veli, moj je „Lipak" i to sve po pravu dugovremenog
uživanja i čuvanja, prisvajajući pri tom po 50 i po 100 plugova
obćenarodne šume. Siromasi: Milan, Marko i drugi, koji nisu bili kadri da do
po kakav „Srednjak" ili ti „Lipak" prisvoje, ostali su bez šume, stoga su nezadovoljni
i traže, ili da gazda Mata i ostali napuste ono što su zauzeli, ili da
se i njima bar ono kusa šum.i izdieli. Gazda Mata kao kmet u selu, da bi zadovoljio
protivnike svoje, te ostao miran u ..Srednjaku", rado pristaje i kao
kmet dieli i ono malo zaostavše šume, uništavajući time sasvim pravo susjednih
obćina i sela na popašu, žirnicu i druge služnosti obćenarodne šume, zbog čega
se radjaju grdne razpre i mnogi izstupi izmedj „Planinaca" sjedne i „Rečana"
s druge strane, što svima a naročito policajskim vlastima mnogo posla zadaje.


Isto tako, nikada se više, kao danas, nisu vodile parnice izmedj pojedinih
obćina i sela sa drugimi susjednim! o — medjama — svojih šuma;
sve se to danas nešto sjetilo i iztražuje, sve je to danas kidisalo na
izborne sudove i s ovima jedan atar u drugi susjedni nesmije preći, jer se
odmah hvata i ubija, a čobani krvave glave vraćaju. — „Planinci" vele „po




ŠUMARSKI LIST 5/1883 str. 42     <-- 42 -->        PDF

— 240 —


sjekoše nam Rečani goru", — a „Rečani" opet: „razgrabiše nam planinci šumu".


— I jedno je i drugo istina: i „Rečani" posjekoše goru i „Planinci" razgrabiše
šumu, i mi ovu propast ravnodušno gledamo.
Stoga svaki istiniti prijatelj narodni, treba da pitanje o našim šumama
stavi medju najpreča današnja pitanja, te da za dobe spašavamo ono, što se
bar još spasiti može. Neniojino oklievati. završuje pisac g. I. M. Jekić, što docnije
to je težje, to je sve skuplje!


VII. (jlaviia skupština hrv.-slav. šumar, družtva.
Upravljajući odbor izdao bje za ovogodišnju glavnu skujištinu sliedeći
program :
Program


k VII. redovitoj glavnoj skupštini hrv.-slav. šumar, družtva, koja će se počani
od 12. do uključivo 1,5. kolovoza 1883. u Ogulinu obdržavati u savezu sa
poučnimi ekskurzijanii.


l´J. kol. jutrom u fi satih doček i pozdrav članovah na ogulinskom kolodvoru
po mjestnom poslovodji; u 8 satih poučna ekskurzija iz Ogulina u Jasenik
do Gomirja. večernjim vlakom iz Gomirja natrag u Ogulin. 13, i 14. kolovoza
glavna skupština u Ogulinu sa sliedećim dnevnim redom:


1. Pozdrav skupštine po predsjedniku družtva.
2. Izvješće družtvenog tajnika o dielovanju upravljajućeg odbora tečajem
god. 1883.
3. Ustanovljenje proračuna za god. 1884.
4. Izbor odbora za pregledanje računah za god. 1882.
5. Izbor predsjednika i jednog odbornika.
6. Razprava o promjeni družtvenih pravilah.
7. Čitanje novoga kućnoga reda.
8. Razprava znanstvenoga pitanja: „Kako bi valjalo na temelju redovite
preborne sječe u brdskih i planinskih šumskih predjelih šume uživati odnosno
urediti gospodarenje istih s osobitim obzirom na vladajuće abnormalne odnošaje
u gornjoj krajini".
y. Predlog „Hrvatske Matice" o prostorijah za šumarsko družtvo u zgradi
„Sokol-Kolo-Matica" u Zagrebu.
15. kolovoza odlazak jutrom u 6 satih sa brzim vlakom u Lokve u svrhu
daljnjega poučnoga izleta u tamošnje državne šume, večernjim vlakom natrag
u Ogulin, zatim razstanak.
I. Dan sastanka.
Usljed zakašnjenja k zagrebačkom vlaku dodje razmjerno mali broj članovah
jutainjim vlakom na dan 12. kol. u Ogulin. Na kolodvoru dočeka mjestni