DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1883 str. 31 <-- 31 --> PDF |
— 183 — ak i dušičnu kiselinu) iz kakovili je i postala. Biline uzimaju dakle te svoje vegetacije stanovita hraniva iz tla i zraka, a kad obumru tvore se love obumrle tvari prhnućem opet sve one tvari koje su one tečajem svog og procesa kao hraniva tlu i zraku oduzele, te koje tvari opet na novo razvijajućira se bilinam kao hranivo. Mi vidimo kako je ovim kolanjem prekrasno omogućeno vjekovito ravnovažje u naravi. Zanimivo i važno je znati, želimo li potanji uvid dobiti u kemičko đjelobumusa na tlo, kakovimi se kemičkimi svojstvi navedene humusove tvari aju, te kako se vladaju prema vodi te raznim podlogam. Od navedenih org. sastojinah humusa samo su vrelovina i apokrenova kii u vodi topive. U vodi je stoga humus samo neznatno topiv, te se ona jeg ili nikako ili samo slabo žutkasto obojadiše. Voda prolazeća kroz hu10 tlo uzima dakle samo neznatne množine hnrausovih kiselina u se. U pri amonijaka ali tvore se amonijačne soli humosovih kiselinah, koje su u vodi 0 topive, te će stoga vođa iz humusa koj amonijaka sadržaje sve ovakve aijačne soli izvaditi, te žutu do smedju boju zadobiti. Navlastito su vrelovina i apokrenova kiselina u humusu uvjek sa amonim spojene, te nalazimo stoga raztopine tih sohh u mlakah ghnenog hunog tla, a često i u vrelih koja uslied toga žutkastu boju zadobe. Soli alkalijah i alkaličnih zemljah (vapna, magnesije) sa humusovimi kisemi koje se kako iz rečenog proizlazi u svakom humusnom tlu u većoj ili ijoj množini nalaze, pretvore se uplivom zraka za kratko vrieme u ugljično !le soli (karbonate) koje ili kao takove ili nakon prediduće raztvorbe biline hranivo u se primaju. Vrlo karakteristično je to svojstvo humusno-kiselih alkalija (kalija, natrija monijaka), da svoju raztopivost u vodi izgube, ako ova sadržaje soli, vapna nagnesije u sebi raztopljene. Tim je razjašnjeno zašto tvrde vode t. j . onave koje obiluju solmi, vapna i magnesije, kao n. pr. vrela i zdenčane vode, tla kojim prolaze neuzimaju humusove tvari, te uslied toga posve bistre i z boje ostanu. „Mehke vode" ali koje izviru iz slojevah koji samo neznatne množine pna i magnesije sadržavaju, tope nasuprot veće množine humusovih sastojinah, zadobe uslied toga više manje smedju boju. Napokon treba još spomenuti hunmsove kiseline te njihove alkalične soli, razne inače netopive rudne čeice (razne silikate kalija, natrija, vapnika, magnesije i t. d.) tako kemički romjene, da one u vodi topive postaju. Humusove kiseline pospješuju dakle roces raztrošbe (Ver\vitterungs) raznih rudnih čestieah u tlu, one se pretvaaju u razne topive tvari, koje bilinam kao važna i nuždna hraniva služe. Ovo svojstvo humusovih tvarih naravski za hranitbu bilinah od najveće važnosti. Mineralne — ili pepelnate (anorganičke) sastojine humusa. Kraj organičkih ili izgorivih sastojinah sadržaje humus i stanovitu množinu mineralnih (rudnih) ili neizgorivih čestieah, koje su dotične biline, iz kojih |