DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 25 <-- 25 --> PDF |
~ 141 ~ na svih Alpah obične, te se i tu na dan znadu po više puta izmieniti. Zaputim se dakle 4„ kolovoza god. 1879. iz Zagreba željeznicom´ do Delnica, odknđa se i opet drugi dan spustim preko Broda krasnom dolinom Kupe te kranjskom medjom do Čabra, a odtud prispijeiu kroz briegovite šume još zavriemeno do mjesta Gerova, gdje odlučim na konakit ostati. Odsjednem u gostioni i najmim koöijasa, koji bi me imao sutradan u 4 sata u jutro odvesti do šumarove kuće na Lazcu, gospoštije Ghyczijeve, kamo sam imao u 6 sati stici. Kočijaš mi obeća, da će biti točan, a ja urediv tako, sto sam urediti imaoj legnem dosta rano, a buduć umoran, što sam se cieli dan na kolik vozio, skoro i zaspijem. Nu tek što usnuh, već me probudi netko^ zoveć me promuklim glasom — a kad ja — a ono moj kočijaš sa sviećom u ruci, koj me budi, jer da je vrieme poći! Ja ga upitam kako da je mogao u sobu unići, na što mi reče, da su vrata od kuće cielu noć otvorena, te da tuj lapeža ne ima i da se ne treba bojati. „Dakle ćemo i sigurno putovati^^ odvratim mu ja, dadem mu svoju prtljagu, obučem se brže bolje, da se vrieme ne gubi, a za cas već krenusmo iz sela. Mjesečina kao dan, a zviezde na nebu trepte, da ih je milota vidjeti. Nada liepom danu. — Izvezav se iz sela čujem, da udara sat na seoskom zvoniku. Slušam koliko je! jedna ura po polnoćil dakle moj kočijaš probudi me dobra tri sata j)rije vremena! Kajao sam se, što nisam bar prije gledao na svoju džepnu uru, a kooijaš BH opazi, da je mislio, da je bolje prerano, nego li prekasno. Ele sad kako je, da je. Za malo ostavi nas dobra cesta, i zakrenemo šumskim putem, na koji je bujica pnno rulja naniela, što nam je vožnju veoma otegotilo. Nakon podulje vožnje uzidjemo na neko brdo, gdje malo odmorimo, a bilo tuj pol puta. Međjutim zapalim si cigaru, a dadem jednu kocijašu, da si i on zadimi. Odmarajuć tako ua tom vrhuncu začujem najednom, gdje se sa višega briega kamenje u dolinu kotrlja. Zacudjen zapitani, tko li bi to mogao biti, da se u to doba tuda vere po briegu, na što mi kočijaš primjeti, da nitko drugi nije nego T raedjed, koji da se sa zobi u brlog vraća. Za mala posjednemo opet u kola, te krenemo dalje uz brdo, i što god se više na brdo penjasmo, tim je hladnije bivalo tako, da sam se napokon morao dobro ii gunjac umotati, dane ozebem. |