DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 24     <-- 24 -->        PDF

^ 140 —


i DaxuYaru, te okolišju. Dragovoljno međjutim priznajemo,: da
je visoka vlada već opetovano puta izdala raznolike naredbe
i u tom smieru, nu što, kad se iste po dotičnih organih, kojim
provedba istih pripada^ ne vrše. Dok, se goder pako od strane
javne uprave ne bude šumarstvu veća skrb posvećivala, ne koristi
nam sveukupno šumarsko osoblje ništa. Jer eno, što je šumar
trudom i marljivošću kroz vise decenija uzgajao, u.ništila prostota
žigicom za nekoliko ura. - .. ^


Pak kraj toli žalostnih i jadnih odnošaja da se još i trsimo
oko pomladjivanja i uzgajanja šumskog pomladka? uz
takove odnošaje da, se u vlastele, probudi volja k racijonalnom
šumarenju?


Da, baš nam se pri tom nameće pitanje: ne bi li bilo baš
potrebno uz ovakove obstojnosti proglasiti i sam prieki sud
za zločine paleža šuma?


Ako za proglašenog priekog suda koji zapali kolibu u
vriednosti od kojih 100 do 200 for., može se i smrću kazniti,
kad nam pako lO do l5-godišnja sastojina od kojih 800 rali
površine pogori, zadajue nam štetu od više hiljada vriednosti,
tad je sve, ako se takova nesreća u novinah možda spomene,
al ni iztrage ne bude!


Velimo s toga, da je skrajna doba, da se i u nas već
jednom šamarskom pitanju u obće, a pitanju šumske policije
napose, bolja i veća pomnja posveti, pak da se ta grana narodnog
gospodarstva već jednom prestane jedino sa gledišta
pravno-huraanitarnoga riešavati. Prije svega valja puk odgajati,
ćudoredna ga načela naućati, pravno čustvo u njem probudjivati,
radinost mu i štednju spočitavati, a onda bi se tek liberalni i
humanitarni zakoni mogli; stvarati, ne pako obratno^ jer to
sve samo k propasti voditi može.


P utOS itn i ce


od Josipa EtUngera^ kr. katastr- šum. iiad^oruika, .


Nije baš tako lahko uzpeti se na Rišnjak, kako sam mislio
bio, kad si preduzeh sa njegovog vrška nagledati se romantičnih
prediela, o kojih su: turiste a i mnogi drugi već dosta
toga pisali, jer smetaju raznolike prirodne zaprieke, koje su




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 25     <-- 25 -->        PDF

~ 141 ~


na svih Alpah obične, te se i tu na dan znadu po više puta
izmieniti.


Zaputim se dakle 4„ kolovoza god. 1879. iz Zagreba željeznicom´
do Delnica, odknđa se i opet drugi dan spustim
preko Broda krasnom dolinom Kupe te kranjskom medjom do
Čabra, a odtud prispijeiu kroz briegovite šume još zavriemeno
do mjesta Gerova, gdje odlučim na konakit ostati. Odsjednem
u gostioni i najmim koöijasa, koji bi me imao sutradan u
4 sata u jutro odvesti do šumarove kuće na Lazcu, gospoštije
Ghyczijeve, kamo sam imao u 6 sati stici. Kočijaš mi obeća,
da će biti točan, a ja urediv tako, sto sam urediti imaoj legnem
dosta rano, a buduć umoran, što sam se cieli dan na kolik
vozio, skoro i zaspijem. Nu tek što usnuh, već me probudi
netko^ zoveć me promuklim glasom — a kad ja — a ono moj
kočijaš sa sviećom u ruci, koj me budi, jer da je vrieme poći!
Ja ga upitam kako da je mogao u sobu unići, na što mi reče,
da su vrata od kuće cielu noć otvorena, te da tuj lapeža ne
ima i da se ne treba bojati. „Dakle ćemo i sigurno putovati^^
odvratim mu ja, dadem mu svoju prtljagu, obučem se brže
bolje, da se vrieme ne gubi, a za cas već krenusmo iz sela.
Mjesečina kao dan, a zviezde na nebu trepte, da ih je milota
vidjeti. Nada liepom danu. — Izvezav se iz sela čujem, da
udara sat na seoskom zvoniku. Slušam koliko je! jedna ura
po polnoćil dakle moj kočijaš probudi me dobra tri sata j)rije
vremena! Kajao sam se, što nisam bar prije gledao na svoju
džepnu uru, a kooijaš BH opazi, da je mislio, da je bolje prerano,
nego li prekasno. Ele sad kako je, da je. Za malo ostavi
nas dobra cesta, i zakrenemo šumskim putem, na koji je bujica
pnno rulja naniela, što nam je vožnju veoma otegotilo. Nakon
podulje vožnje uzidjemo na neko brdo, gdje malo odmorimo, a
bilo tuj pol puta. Međjutim zapalim si cigaru, a dadem jednu
kocijašu, da si i on zadimi. Odmarajuć tako ua tom vrhuncu
začujem najednom, gdje se sa višega briega kamenje u dolinu
kotrlja. Zacudjen zapitani, tko li bi to mogao biti, da se u to
doba tuda vere po briegu, na što mi kočijaš primjeti, da nitko
drugi nije nego T raedjed, koji da se sa zobi u brlog vraća. Za
mala posjednemo opet u kola, te krenemo dalje uz brdo, i što
god se više na brdo penjasmo, tim je hladnije bivalo tako, da
sam se napokon morao dobro ii gunjac umotati, dane ozebem.




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 26     <-- 26 -->        PDF

— 142 —


Putem naidjosmo na ugljare, koji su ugalj iz šume na prodaju


na Rieku vozili. Jednomu se nesreća dogodila, jer mu se ne


opreznošću na koli ugljen upalio bio, nije ga bo dobro bio po


gasio prije, nego što ga je na kola natovario, te tako jedva da


si je od požara spasio i kola. Kako mi nesretnik reče, imao je


do 15 forinti štete.


Dalje se vozeć dodjosmo do zobi, koja je bila skoro đozrtela,
nu većinom povaljena, a pripoviedaše mi, da se je prije
dva dana u zobi nalazio medjed, koji da 36 tu štetu počinio, i
to ne samo time, što se je nahranio, nego i tim, što je od
obiesti mnogo povalio. Oko četiri sata u jutro, kad je već i
zora poöela pucati, stignem do šumarove kuće na Lazcu, gdje
se i krčma nalazi^ a krčmar sa družinom bio već budan, grijuć
se pri vatri, što je baš i meni dobro došlo, jer sam se mogao
ogrijati, jer je jutro studeno bilo, dapače bilo i nešto mraza.
Tuj kod kuće nađjera lugara i pomoćnog šumara g. Ozbolda i
kr. šumskog procjenitelja g. Houvalta, koji se u toj šumskoj
kućici za vrieme katastralne šumske radnje u tom planinskom
predjelu nastanio bio.


Ponajprije sastavisrao osnovu za dalnje zajedničko putovanje
i odlučismo, da ćemo danas poći na planinu Sniežnik,
a sutra na Rišnjak. Založiv nešta zaputim se u družtvu sa
pomoćnim šumarom g. Ozboldom na planinu Sniežnik. Put,´
kojim smo se zaputili na planinu, bijaše samo za pješake, vodio
je kroz jelove i omorikove sa bukvom u smjesi porašćene sume,
a što se više na brdo uzpinjasmo, tim je jela i omorika sve
to više nestajala, a ostala sama bukovina kržljavog uzrasta,
a zatim klekovina ili kosođrvina po pećinak i njenih dolinah,
dok nije napokon i ta vegetacija drveća prestala.


Nakon poduljeg hoda uzpesmo se na vrh golog Sniežnika,
koji se 4764* iznad mora uzdiže, te s kojega je prekrasan vidik
na jadransko more sve tamo do Rieke na susjedni Rišnjak i u
Kranjsku. Akoprem je liep dan bio, to je ipak na vrhuncu oštar
vjetar pirio. Tuj stanem tražiti bjelolista (Edelweiss), koji je u
to doba cvao, nu g. Ozbold vidiv to, reče mi, da znade kosu,
gdje ga u obilju ima, pa da će mi ga sad nabrati, no veleć,
da ga tuj pričekam, dok se povrati i ode. Čekajuć zabavljao
sam se razgledavanjem klekovine (Pinus pumillio), koja se tuj
u veliko razplodila bila, Medju ostalim opazim n grmlju kleko




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 27     <-- 27 -->        PDF

— 143 —


vine kosti, 0 kojih sam razabrati mogao, đa su od marvinčeta,
na što se ponešto zabrinuh, a kako i ne bi, kad stojah tuj
osamljen u ovoj pustoši bez ikakvog oružja, do li svoga kiobrana;
stanem dakle dovikivati šumara Ozbolda, koji se je dobrano
odaljio bio, da se povrati. Kad se je oyaj povratio, zapitam
ga, što 0 tih kostih misli, na što mi reee, da su prošle
godine pastiri ovamo marhu na pašu gonili, te da su pri tom
dva vola od međjeda ubita, pak se zato pastiri sada ne ufaju
više ovamo na pašu, i ako kađkad dodju, to da se više čobana
skupi, koji po noći vatru nalože na više miesta, da time tu
opasnu zvjerad plaše, koja da, kako reče, od vatre zazire.


Nakon poduljeg razmatranja po visocini Sniežnika povratimo
se istim putem kući. Na Sniežniku odsiecem stablo od
klekovine u promjeru 4^y(„, debelo i 30 godina staro. Niže dole
od iste, gdje bukva prestaje rasti, posiečem jednu bukvu od
5%t, u promjeru, 65 godina staru i na golu kamenu izraslu;
kora bukve bijaše 1´»^ debela, a drvo joj bielo i tvrdo kao đrenovo.
Spuštajuć se niže, gdje omorika prestaje rasti, dadem posjeći
jedno stablo od omorike, koje u promjeru debla bijaše
11 %j debelo i 72 godine staro? godovi bijahu tako cesti, da ih
jedva bijaše moći prebrojiti, a sve tri vrsti drveća uzrasle su
tako rekuć na samom kamenu.


Sada predloži moj drug, da se spustimo u jednu guduru,
jer da on zna, gdje se medjeđ danju obično zadržaje, pa da
ćemo ga možda vidjeti ~ ja mu se ipak na ponudi zahvalim,
pošto se u njegovu đvocjevku, koju je sobom imao, ne pouzdah,
te mu izjavim, da ća mu drage volje ponudu prihvatiti drugiput,
kad budem i sam oboružan, jer da svojim kišobranom ne
idem medjedu u jamu vizite praviti. Iduć sve šumom naidjosmo
više puta na tetrebovca, kojeg u tih predjelih, kako mi šumar
Ozbold reče, dosta imade, nadalje opazim od ptica pjevačica
taj još ćizka (Zeisig) i zimovku (Gimpel), koji se tuj takodjer
gnjezdi, docim ga je kod nas samo ob zimu vidjeti. Vidjeh takodjer
riedkoga, mnogim nepoznatoga žutoglavoga djetela (der
dreizehige Specht). Taj ima tri prstaka na nogi, mužak je žutoglav,
veličine kao i obični šareni đjetao, crljenog podrepnog
perja, prebiva samo u planinah, gdje ima smrekovih i jelovih šuma.
Oko 11 sati prije podne povratismo se u Lazac i tuj se do
podne odmarasmo.




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 28     <-- 28 -->        PDF

_ 144 —


Zatim zaputim se sa kr. katastralnim šumskim procjeniteljem
g. Houvaltom i pomoćnim šumarom Ozboldom te jednim
lugarom u šumu gospostije Ghyczyj gdje izkoLcismo pokusnu
plohu od jedne rali u mješovitoj sastojim od omorike i bukve,
koja je na kamenu (kršu) inače u srednjem sklopu na visini
od 3200´ n, m. porasla. Na označenoj rali izmjerismo i prebrojismo
sve drvlje , te pronadjosmo 140 stabala, medju kojimi
bijaše 82 stabla omorike sa 33%^ popriecnog promjera u prsnoj
visini i 58 bukovih stabala sa 31%^ popriecnog promjera, i
ukupnom drvnom gromadom od 4121 kubične stope u. dobi od
120 godina i sa godišnjim popriečnim prirastom od 36 kub
stopa na ral i godinu. "Primjetiti je ipak, daše godišnji prirast
na drvu tnj stopram oko 140. godine poeima bujno razvijati,
što nam pokazivahu stari panji. Za obavu te radnje, gdje su
se imala i uzor-stabla posjeći i proračunati, trebasmo 4 radnika,
a cio posao obavismo za 3 ure.


Akoprem nam se je bio, taj dan jutrom pokazao prijatnim,
to se je ipak pod večer naoblačilo, i sutradan^ tako kišovito
vrieme bilo, da na posjet Rišnjaka niti pomisliti bilo nije, i
tako moradoh za ovu godinu s tog odustati.


Grodine 1880. zanese me opet službeni put u šumske prediele
naprama planini Risnjaku kad na 21. srpnja u selo Crniiug
stignem. Tu dobijem dva lugara, da me prate u šumu Crnilug
zvanu, koju sam imao u katastralnom poslu pregledati.


U 9 ura u jutro zaputim se sa lugari iz sela sve itz brdo
kroz šuma Cniilug, gospoStije Turu-Taxis, koja zauzimlje povr.
siuu od preko 7000, rali a pruža se do podnožja Rišnjaka.
duma ta sastoji iz smjese omorike, jele i bukve, te je najljepša
šuma, kojii gospoštija ta ovdje posjeduje, iz nje se godimice
mnogo drva za tehničku porabu sieče i u susjedne luke izvaža.
I tako uzpinjuć se većinom po kozjoj stazi šumom, stigosmo
oko jedne ure popodne do šumske kolibe na podnožju Rišnjakaj
ter se tuj odmorismo i okriepisrao. Kako je taj dan bila velika
\ruoina, ter pošto se moradosmo po kamenitom tom putu malo
ne četiri uie uzpinjati, bio nam je odmor svima doista baš
nuždom. Pokle smo odrucalij bilo je i četir sata po podne, kad
no krenusmo na Risnjak, na koji bi se imali, od kolibe do
vrha, dobar sat uz brdo uzx^i´ßjati; vidiv jedan od lugara, da
se težko dižemo, primjeti: „Pa šta ćete na glavici Rišnjaka?




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 29     <-- 29 -->        PDF

— 145 -evo
ga imate pred očima, Vi ste došli iz Zagreba prvi put
ovamo, pak bi se već rado na vrh Jiišnjaka iizpeti, ta naš gospodin
šumar, je ovdje već preko četiri godine, pa jos nije bio na
vrh njega, a niti bi ga sve mule iz sela na vrh odvukle; on
dolazi ovamo do kolibe, gdje se najede i napije pa: „rechts
um", odkud je i došao, — pa onda šta mislite, da se vrieme
neće do večeri prekrenuti?! Domislim se na to, da ću od tog
izleta morat u tih okolnostih za danas odustati, jer bi nas noć
nedvojbeno zatekla, a u kolibi da prenoćimo, ne mogosmo ni
pomisliti, tim više, što su se mali oblacići povrh nas navijali
kao orleši, pa kako je uz to danju velika zapara bila, to se bilo
nagloj promjeni vremena nadati; zato odmah odlučimo okrenuti
ßisnjaku leđja, pak žurno povratiti se natrag odkuđa srao i
došli, nu podjosmo di"ugim putem, koji je bližji od onoga, kojim
smo došli. Putem opazismo, da je jedan veliki više plosnati
kamen malo ne sa svoga mjesta dignut i na stranu´ povaljen
bio, što nam nedvojbeno kazivaše, da je tuj netko na skoro
biti morao. Razgleđajuc amo tamo, reče jedan od lugara, da
se je valjda morao medjed s tim kamenom napinjati, pak i
zbilja opazismot ragš apa, gdje je grebo po zemlji, a i na kamenu
vidjalo se nešto njegove dlake, dakle se svakako napinjati
morao, dok je kamen s mjesta krenuo. Kako mi cienismo, mogao
je kamen imat i preko osam centi težine, što bi jamačno dalo
četvorici Ijudem dosta posla, dok bi ga sa golima rukama s
mjesta krenuli. K tomu primjetiše još i lugari, da je valjda tuj
medjed tražio mrava, koje rado jede, jer da oni vi,-e puta naidju
na kamenje ili klade, što ih je medjed odvaljao, da mrave,
ose i pčele, ako ih nadje, pokupi, a nadje li gdje strvinu, pokupi
iz nje crve, a gdje se na zob namjeri, da znade u polju
mnogo štete počiniti. „Da nam nije s puta" primjeti lugar, „vo


dio bih Vas do šupljeg smroka (omorike), gdje sam prošle godine
na zasjedi medjeđa čekao, jer se je baš bio na zobište namjerio
i velike štete počinio, te sam prigodom zasjede velikoga
straha pretrpio." „Kako to?" upitam ga. „Eto tako% nastavi
iduć svoj govor: „zasjeo sam jednu v^ečer u šupalj smrok, da
medjeda dočekam, ter da ga iz svoje kubure pozdravim,, a bio
sam čvrst u nadi, da ću ga dočekati, jer je zob bila već dozriela,
a ljudi su ga vivše viđjaii, nego li obćinskoga poljara,
oko zobnih poljah. Ja zasjednem u smrok, te čekaj, pa čekaj,




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 30     <-- 30 -->        PDF

— 146 —


pušku metnem na koljena, ciev pružim iz duplja, pak tako čućeć
od dugoga vremena mudrovali, kako da ga najljepše pozdravim,
ter kako će mi njegova koža trud naplatiti, za koju
sam narucbu imao, a i kaparu primio bio- Večer bijaše krasna,
a vrieme tibo, k tomu i mjesec razsvietio okoliš poput dana,
gleđajuć na zviezde moglo je biti po mom računu oko pol noći.
Kad najednom začujem, da se iza mojih ledja na briega nedaleko
od mene kamenje neobično ruši, pomislim si, da to ne
može biti kršćena duša, koja bi se u to doba noći tud klatarila,
već medjed, koji je uranio; nu kod svega toga povučem
pušku u duplje i držeć ju stubocke medju koljenima, ćekam —
nu ne prodje niti cetir sata, a već ga čujem iza mojih ledja za
smrekom! Ja se utajim u svojoj špilji kao miš, iza ledja bo bio
sam siguran, da mi naškoditi ne može, samo da ga đjavo ne
bi uputio, da zaviri u duplje, jer duplje, gdje sam ja čućio, bilo
je tako tiesno, da se u njem, ako bi do šta došlo, ne bi mogao
niti okrenuti, a kamo li da u njem puškom upravljam. K tomu
mi se činilo, da mi se kapa na glavi diže, a bio me baš i strah
obuzeo, pa kako i ne bi, ta bio sam u najvećoj opasnosti. Kad
u jedan mah opazim, gdje tik uz smrok, u kojem ćucim, s lieve
strane medjed podignu zadnju nogu na smrok, valjda mu se
htjelo mokriti na duplje, u kojem sam sjedio!


Da pod takovimi uvjeti o pucanju niti misliti bilo nije,
razumije se samo sobom, jer da sam pušku iz duplja promolio,
mogao bi mi ju, kakove je ćudi, i oteti, nu ipak u svem svojem
strahu dobijem ipak neku kuražu, pak ošinem medjeda dlanom
pošteno — da ne zamjerite — po debeloj stražnjici, — u taj
mah skoči medjed, al skočim bogme i ja iz svoje zasjede, znajuć,
da se bolje mogu braniti vani, nego li u duplju, gdje se
nisam niti okrenuti mogao, nu vidim, da se je i medjed morao
valjano uplašiti, jer mu nije palo na pamet ogledati se, tko ga
je ošinuo, već umakne brže bolje u šumu, koja ga tako spasi
od moje đvocievke. I tako on odnese cielu kožu, a ja živu
glavu. Bože! još me i danas groza hvata, kad pomislim nat u
večer. Imademo u našoj okolici dosta ljudi, koji su od medjeda
ozledjeni i kljasti ostali."


Tako razgovarajući se stignemo pred v^čer u selo Crnilug,
na sto se i kiša spusti, kojoj smo jedva izmakli. Nakon što
do kasne noći još razgovarasmo sjedeć u krčmi, gdje sam bio




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 31     <-- 31 -->        PDF

— 147 —


odsjeo, oprostim se sa svojimi pratioci, a drugo jutro i tim
krajem, bez da sam bio svoj naumljeni put na Rišnjak provalio.


Tek god. 1881. dođjoh, kaduo sam opet imao u isti predjel
putovati, i zbilja na Rišnjak. Bilo to na 24. kolovoza, kadno se
iz Zagreba zaputib preko Kranjske na Rabek i odtud pokraj
Cirkničkog jezera u obćinu Prezid, ležecu na granici Kranjske,
u koju se obćinu tim putem prije i jeftinije dodje nego li putujući
kroz Hrvatsku. Iz Prezida se odvezem romantickim nu
i veoma siromašnim predjelom (jer ne samo da je kamenito tlo,
već ga je i malo, tako da ne rodi ni toliko, koliko pußaBstvu
treba za život, zato se tamošnji žitelji toliko i razilaze svietom,
tražeći u tudjini zaslužbe, a najviše su baš od tud i naši šumski
radnici) do mjesta Tršća, gdje sam s6 imao sastati sa kr. katastralnim
šumskim procjeniteljem g. Houvaltom, koji se u poslu
tuj bavio. Od tuda zaputimo se zajednički u sumu pomenute
obćine, da pokusnu plohu uzmemo i stojbinsku vrstnoću tla
prosudimo, što bje u bukovoj i grabovoj šumi, uzgojenoj na
briegu i kamenitom tlu a na sitno gospođarenoj, te bje pronadjen
popriečni prirast u drvu po rali i godini sa 1*2 kub.
metra.


Iz Tršća odvezem se 26. u G-erovo, kamo stignem za dva
sata i odsjednem u gostioni, u kojoj i prije dvie godine, pobrinem
se opet za kocijaša, koji bi me odvezo do šumske kuće
na Lazcu. Drugi dan oko šest sati u jutro krenem istim
putem kojim i prije dvie godine u goru. Vozeć se putem kroz
Šumu susretnemo na pol puta pram Lazcu radnike, koji mi
kraj puta pokazaše mjesto, gdje da je medjed baš pred dva
dana goveđce, koje je preko noći u šumi zaostalo, razderao.
Nu kako mi isti ljudi pripoviedaše, ne napada svaki medjed
na marvince, već samo onaj, koji se na to nauci, a taj i ostaje
krvoločan. Napokon stignem do šumske kuće na Lazcu, gdje
nađjem pomoćnog šumara g. Ozbolda, kod kojeg sam i odsjeo.
Ponajprije se sporazumimo glede izleta na Rišnjak, te odlučimo,
pošto je vrieme za posjet Rišnjaka za taj dan prekratko
bilo, poći na bližnju planinu Sniežnik, koja se može istoga
dana obići, a sutra dan da ćemo onda Rišnjak posjetiti.


Kako bje odlučeno, zaputim se ja sa jednim tamošnjim
lugarom na Sniežnik, nu drugim putem nego prije dvie godine
i to šumskim putem vodećim prama Platku i primorju, Zanimiv




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 32     <-- 32 -->        PDF

_ 148


mi je bio taj predjel zato, jer sam putem razabirao raznovrstno
dryece i šikarje, štono se po gajevih i lugovib ravnib predjela
ne vidja, niti raste, tako je tuj vidjeti razplodjeui smrić patuljasti.,
jedna vrst borovice (Juniperus nana), koja samo na
planinak uspieva^ ona ne raste u visinu, već pruža dugačko
svoje granje širom po kamenju poput bršljana. Vidjeli i jarebiku
(Sorbus aucuparia) sa liepim crljenim plodom, zatim crljenu
zovu (Sambucus racemosa) sa liepim grozdastim crljenim plodom,
što žbunj osobito krasi, nadalje više vrsti od kozilca
(Lonicera), a vidjeh tuj i divlje groždjice (Ribes alpina) sa
liepim crljenim. plodom, koji u to doba bijaše podpuno dozrio.
Plod mu naliči običnomu ribizu u vrtu, samo što ima bljutav
okus, čega radi nitko ni ne mari za njega, kao niti za ogrozak
(Ribes grassularia), koji takodjer žbunjasto tud raste. Bobulje
ovog bodljastog žbunja dakako ne budu velike kao u vrtu, nego
dorastu od veličine dramlije. Iduć dalje opazim vrbe od više
vrsti, gdje po pećinak životare, koje vrsti tuj se ivom zoyu,
akoprem ni malo po ritoyih rastućoj ivi ne nalikuju. Nadalje
viditi je tuj žbunjastu smrdljivku (Rkamnus alpinus) sa yelikim
i debelim lišćem i plodom crnom bobuljom, od veličine zečare
sačme. Iz bobuljaka tik vadi se fina smedjasta boja, te joj
je toga radi plod poznat u trgovinu Stigav na granicu gospostije
Grbyczy, koja sa gospoštijom Turn-Tazis medjaši, krenemo
s puta od iztocne strane na Sniežnik. Uzlaz od ove strane uz
strmo brdo i kroz kržljavu buköyinu a napokon i kroz gustu
prepletenu klekovinu bio je dosta naporan, dok se napokon
ipak na vrhunac Sniežnika ne uspjesmo, odkle nam se otvorio
prekrasan yidik na more i planinu Rišnjak, kojoj se odtud ciela
južna strana vidi i na koju se imadoh drugi dan uzpeti. Razgledav
malko veličanstvenu narav, zaputim se sa lugarom po
golom slemenu duž Sniežnika, koji se pruža preko :dva sata
hoda, te se napokon spustimo istim putem, kojim i prije dvie
godine do Lazca, gdje pred večer nakon šestsatnog hodanja na
konak stigosmo.


Kako rekoh, ima na Lazcu sazidana kuća za lugara i,pomoćnog
šumara, koji potonji ipak ljeti tuj zatočen, a ima tukrčma vlastelinska, gdje okriepe dobit možeš, ako si ju nisi
bio sobom ponieo. Jedno 200 metara dalje stoji u šumi ^kapela,
koju je prijašnji vlastelin Baravio dao sazidati, ^ ali žalibože,




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 33     <-- 33 -->        PDF

— Ud ™
nije nikad bila dogotovljena i tako ne dovršena zapuštena, te
sada kiridjijaši, prevažajnć gradju na Lazac, u istoj vatri lože
i prenoćivaju. Na Lazcu, ležećem u kotlini medju planinaini
Suležnikom i ßisnjakom, bijaše ta večer izvanredno živabna,
pred večer bo nadodjoše kirijasi amo prenoćiti, imajući gradju
iz šume na Lazac izvažati, gdje se ista od šumskog osoblja
preuzimaj premjeri ibuleta — te odkud ju i opet drugi kiridjijaši
do morskih luka izvažaju. Kako sam tuj saznao, zasluži
si jedan kiriđjijaš velikom mukom na dan jedva tri forinta.
Istu večer pripravim još sve za sutrašnju expedicijn na Eišnjak,
a kako se liepo zviezde na vedrom nebu pokazale, nadao sam
se, da će liepo vrieme i ostati, te legnem zadovoljan spavati.


Drngi dan oko šest sati jutrom bijasmo već svi na nogub,
a malo zatim krenusmo ja, pomoćni šumar g. Ozbold i jedan
Ingar na planinu Eišnjakj, da pako bude družtvo što živabnije,
povede k\gar sobom i svoja tri lovačka psa, veleć^ da naidju
li na trag medjedu, da ga gone kao i zeca, jer da je medjed
strašljiv, pa da nastoji, opazi li da mu tko na tragu, ili kad
ćuje kakovu viku, da z^ rano izmakne, baš kao i^ lisica.


Šumski put, kojim smo se od kuće sve šumom mimo podnožja
Bišnjaka polagano uzpinjali, bijaše zanimiv rastnjom,
raznovrstnim šikarjem i biljem, pa ako je i bilo jutro liepo,
to je ipak hladno bilo, kako je to oöicno u velikih planinah
i u pol ljeta, k tomu bila i velika rosa, kano daje kiša noćju
pala, nije dakle baš bilo ugodno tuda prolazit. Nakon sata hoda
svrnemo od staze na planinu Rišnjak,.te uz strmo brdo uzpinjasmo
se sve kud i kako koji bolje može, jer staze nije bilo


— i to sve kroz bukovu šumu, koja je na goloj pećini i ruševini
tako liepo izrasla, da se čovjek liepom uzrastu baš
čuditi mora, a to tim više, što pod bukvami ni šušnja vidjeti
nije, jer ga obično vjetar i bujica, kako je vidjeti, svega raznesu.
Tuj na jednom krenuše psi zvier, koja ipak prania glavici
Eišnjaka odjuri, tako da ja psi već nisu vratiti mogli.
Nakon potežka hoda izadjemo iz šume na vidik, odkle
nam se istom valjalo prieko velikih pećina i kamenja poput
koza penjati, i gdjekako jedan drugog podpomagati ipovlacivati,
a baš tuj, kažu, da^ imadu i medjedi svoje brloge, tako da
ovamo tko i riedko zalazi. Prevali^no napokon i tu vratolom.nu
partiju, ter stigosmo opet na bukvom pošumljenu ravan. Tuj


12




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 34     <-- 34 -->        PDF

_ 150 —


me upozoriše na debeli šuplji javor, u kom da medjed svoj ležaj
ima, ter gdje i prezimovati običaje. Duplje je veliko, a u
njem bilo je vidjeti suliib grančica i cetinja, što si ih medo
naneo za stelju; inaöe mogao mu je stan biti ugodan, k tomu
mu još snieg, koji tu i preko dva metra visoko znade napadati,
i škulju zavije tako, da u to doba godine nije ni moguće do
njega doći, po čem je vidjeti, da si je medo baš mudro udesio
zimni stan, tako da ga nitko u sladkom snu uznemiriti ne
može.


Od tud se zaputimo uz strmo brdo, koje je sa kržljavom
bukvom obraslo, gdje je svako stablo počamši od panja krivo,
te ga je moei upotriebiti za sane; ovaj se uzraštaj imade velikom
sniegu pripisati, koji ih je u mladosti prignjeo.


Nakon poduljeg hoda kroz taj bukvik izidjemo u gustu
klekovinu, kroz koju smo se opet podulje vremena nzpinjati
imali, dok smo se iz nje prošuljali. Napokon još dobar komad
po kamenju i pećinah verugajnć se, uzpjesmo se oko deset sati
prije podne na najveću glavicu Rišnjaka, 4837´ visine iznad
mora, koja je najviša planina u svoj civilnoj Hrvatskoj.


Uzlaz na Rišnjak mora zadovoljiti svakoga. Sa vrha glavice
je prekrasan liep vidik na more, Rieku i druge okolice^
na daleko i široko. Na najvišjoj glavici, gdje mogosmo jedva
nas trojica stajati, uklesana je na pećini tromedja od pograničenih
vlastelina. Akoprem je ovaj dan liepo vedro bilo, kako
si ga je čovjek mogao samo želiti, to je gori ipak pirio vjetar,
da nije bilo ugodno podulje vremena na vrhuncu stajati.


Oko vrška glavice vidjeh u podpunom cvietu bielolist
(Edelweiss), a na prisojnih mjestih i gorske ruže (Alpenrose),
nu ova bijaše, žalibože, već ocvala, nu i drugoga cvieća bijaše
tuj u cvietu vidjeti.


Nakon poduljeg odmora i ručka na glavici nadjemo u zaklonu
pećine, gdje smo počivali, flašu, u kojoj se nalazio arak
papira sa popisanim! imeni bivšeg tuj već družtva. Na taj arak
upižemo i mi svoja imena uz dan 28. kolovoza, te ostavimo
flašu na mjestu, gdje je i bila. Spremajuc se povratku predloži
šumar Ozbold, da udarimo drugim putem kući, i to zapadnom
stni,nom Eišnjaka, odkud će doduše silaz strmiji i opasniji biti,
ali za nas tim zanimiviji, te da on i onako, od kako prieko
dvanaest godina tuj služi, nije dva puta tom stranom išao, jer




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 35     <-- 35 -->        PDF

— 151 mu
nije revir, a niti je imao posla, nu damu je poznato, da
su tom stranom i turiste i botanici zalazili.


Ako je uzlaz težak, to je silazak još.mnogo težji bio, jer
je čovjek imao pred sobom visoke strmine i duboke ponore,
gdje se valja dobro čuvati. Ni staze ne bijaše nigdje vidjeti,
koje bi se čovjek držati imao, osim traga medjedskog, koji je
svojom balegom označio, da je tuj prošao.


Osobitu pozornost probudi U´ nami u nekoj dubokoj kotlini
navaljano kamenje od ogromne veličine, koje se je, kako bijaše
vidjeti, od pećine sa vrba odrusilo. Gosp. Ozbold opazi, da ono
tuj odavna ne leži, te da se je to prigodom, potresa, koji je i
ovdje bio, strovaliti moralo. Tako se prošuljamo i kroz gustu
klekovinu, koja svoje grane širi i prepliće na više metara po
kamenju, te stignemo nakon sata hoda jedva do kržljavog bukvika,
gdje se je čovjek barem mogao rukom prihvatiti i sjegurnije
silaziti, Cim niže silazismo, tim dolazismo u jace bukove
šume, te tako silazec preko brda i gudura namjerimo se na
neki zapušteni šumski put, koji nas je imao izvesti na Lazac.
Iduć tim putem vidjesmo raznovrstno šikarje kao i kod Sniežnika
uz razplodjenu malinu, koja je tuj baš dozriela, što nam
je vrlo dobro došlo, jer smo si njezinim plodom u toj pustinji
zaslastili i žedju ugasili, pošto u tih brdinah nigdje vriela niti
potočića ne ima.


Od drveća, koje se u tih predjelih nalazi, navesti mi je
ranu bukvu sa tankom korom i bielim drvom, koja xuj ciele
sastojine čini, zatim više. suvrsti omorike, na koje me šumar
Ozbold upozori, i,koje drvodjelci razpoznavaju koli po izradbi
drva toli po rastnji stabla, kori i smještenju igala po hvojicah.
To jesu:


Rana ili mehka omorika odlikuje se tim, što ima u
cvietnici vrlo ružičasto-crljenu mužku resu, mlade su šesarke
Ijubicasto-zagašene, dozriele hrdjasto-zagašene, kraće i krupnije,


— Šesarke dozrievaju 14 dana prije nego kod drugih suvrsti,
drvo je mekano i lasno se izradjuje.
Pozna ili tvrda omorika razlikuje se od prvašnje
time, što ima mužku resu manje ružicasto-crljenu, mlade šesarke
crljene, dozriele hrdjasto-žute, veće su i tanje, zriju
kasnije, drvo vise crljenkasto i čvrsto, čega radi traži se za
jarbole.




ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 36     <-- 36 -->        PDF

. — 153 ,


3, Vitka omorika ili ja dika razlikuje se od prvašnje
na prvi pogled đebelimi granami, na pokrajnih tankih i visećih
grancicahj kojih igle su dobrano opuznjene, u ostalom su igle
dulje i užje prama prijašnjim; stablo i grane vitke, šešarke
jako dugačke, dok su mlade žuto-zelene.


4. Kostrušastaomorika odlikuje se tim, što ima grane
prama vršiki nešto stubocno postavljene, a igle po granah
cešljasto poredane, prama prijašnjim kraće i deblje. Po obliku
izgleda stablo kostrušasto, a ne raste tako krupno kao ostala
ovoga roda; raste po vrhuncih planine.
Oko četiri sata po podne stignemo sa protivne strane
opet na Lazac, pošto smo tako za vrieme od devet sati cielu
planinu Eišnjak obišli. Put taj ostati će mi uviek u uspomeni,
jer je predjel taj u svakom obziru za šumara zanimiv, te bih
osobito vježbenikom šumarstva preporučio, da nastoje u ljetno
doba, kad se tuj sa drvom živahno kod šumarije na Lazcu
radi, neko vrieme probavit, da se tako s gorskim gospodarenjem
šuma i praktično upoznađu.


Eucalyptus.


Napisao 5*. Zikmundovsk y šumarski nadzornik u Zadru.


II.
U posliednjem broju ovoga lista priobćio nam bio g. D.
Nanincini obcenita ob uzgoju i koristi eucalvptusaj s osobitim
obzirom na naše domaće odnošaje. Da popunimo taj članak spomenuti
ćemo danas nešta ob uzgoju eucalyptusa u Dalmaciji
obzirom na ölanak, što no ga je c. kr. nadzornik šumarstva za
Dalmaciju g. F. Zikmuudovsky bio u drugom svezku „Oesterreichisehe
Monatsschrift für Forstwesen g. 1882." objelodanio :
„Eucalyptusa nalazimo u Dalmaciji prije svega u mjestih
Trogiru, Spljetu, Lešinu, Starom gradu, Korčuli, 5´mokvici,
Stonju, Dubrovniku, Lokrumu i u Kotoru. Sva tuj uspjevajuća
stabalca liepo su uzcuvana uz svu strogu eimu g. 1880/1.,
samo eucalyptusi,,nasadjeni u okolici Skradina i Zadra propađoše.
Prigodom službenih putovanja Dalmacijom g, 1881. imadoh
prilike toli starije koli i novije od g. 1880. potičuće nasade
eucalyptusa razgledati, pak stoga osobitim zadovoljstvom