DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 24 <-- 24 --> PDF |
^ 140 — i DaxuYaru, te okolišju. Dragovoljno međjutim priznajemo,: da je visoka vlada već opetovano puta izdala raznolike naredbe i u tom smieru, nu što, kad se iste po dotičnih organih, kojim provedba istih pripada^ ne vrše. Dok, se goder pako od strane javne uprave ne bude šumarstvu veća skrb posvećivala, ne koristi nam sveukupno šumarsko osoblje ništa. Jer eno, što je šumar trudom i marljivošću kroz vise decenija uzgajao, u.ništila prostota žigicom za nekoliko ura. - .. ^ Pak kraj toli žalostnih i jadnih odnošaja da se još i trsimo oko pomladjivanja i uzgajanja šumskog pomladka? uz takove odnošaje da, se u vlastele, probudi volja k racijonalnom šumarenju? Da, baš nam se pri tom nameće pitanje: ne bi li bilo baš potrebno uz ovakove obstojnosti proglasiti i sam prieki sud za zločine paleža šuma? Ako za proglašenog priekog suda koji zapali kolibu u vriednosti od kojih 100 do 200 for., može se i smrću kazniti, kad nam pako lO do l5-godišnja sastojina od kojih 800 rali površine pogori, zadajue nam štetu od više hiljada vriednosti, tad je sve, ako se takova nesreća u novinah možda spomene, al ni iztrage ne bude! Velimo s toga, da je skrajna doba, da se i u nas već jednom šamarskom pitanju u obće, a pitanju šumske policije napose, bolja i veća pomnja posveti, pak da se ta grana narodnog gospodarstva već jednom prestane jedino sa gledišta pravno-huraanitarnoga riešavati. Prije svega valja puk odgajati, ćudoredna ga načela naućati, pravno čustvo u njem probudjivati, radinost mu i štednju spočitavati, a onda bi se tek liberalni i humanitarni zakoni mogli; stvarati, ne pako obratno^ jer to sve samo k propasti voditi može. P utOS itn i ce od Josipa EtUngera^ kr. katastr- šum. iiad^oruika, . Nije baš tako lahko uzpeti se na Rišnjak, kako sam mislio bio, kad si preduzeh sa njegovog vrška nagledati se romantičnih prediela, o kojih su: turiste a i mnogi drugi već dosta toga pisali, jer smetaju raznolike prirodne zaprieke, koje su |
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 25 <-- 25 --> PDF |
~ 141 ~ na svih Alpah obične, te se i tu na dan znadu po više puta izmieniti. Zaputim se dakle 4„ kolovoza god. 1879. iz Zagreba željeznicom´ do Delnica, odknđa se i opet drugi dan spustim preko Broda krasnom dolinom Kupe te kranjskom medjom do Čabra, a odtud prispijeiu kroz briegovite šume još zavriemeno do mjesta Gerova, gdje odlučim na konakit ostati. Odsjednem u gostioni i najmim koöijasa, koji bi me imao sutradan u 4 sata u jutro odvesti do šumarove kuće na Lazcu, gospoštije Ghyczijeve, kamo sam imao u 6 sati stici. Kočijaš mi obeća, da će biti točan, a ja urediv tako, sto sam urediti imaoj legnem dosta rano, a buduć umoran, što sam se cieli dan na kolik vozio, skoro i zaspijem. Nu tek što usnuh, već me probudi netko^ zoveć me promuklim glasom — a kad ja — a ono moj kočijaš sa sviećom u ruci, koj me budi, jer da je vrieme poći! Ja ga upitam kako da je mogao u sobu unići, na što mi reče, da su vrata od kuće cielu noć otvorena, te da tuj lapeža ne ima i da se ne treba bojati. „Dakle ćemo i sigurno putovati^^ odvratim mu ja, dadem mu svoju prtljagu, obučem se brže bolje, da se vrieme ne gubi, a za cas već krenusmo iz sela. Mjesečina kao dan, a zviezde na nebu trepte, da ih je milota vidjeti. Nada liepom danu. — Izvezav se iz sela čujem, da udara sat na seoskom zvoniku. Slušam koliko je! jedna ura po polnoćil dakle moj kočijaš probudi me dobra tri sata j)rije vremena! Kajao sam se, što nisam bar prije gledao na svoju džepnu uru, a kooijaš BH opazi, da je mislio, da je bolje prerano, nego li prekasno. Ele sad kako je, da je. Za malo ostavi nas dobra cesta, i zakrenemo šumskim putem, na koji je bujica pnno rulja naniela, što nam je vožnju veoma otegotilo. Nakon podulje vožnje uzidjemo na neko brdo, gdje malo odmorimo, a bilo tuj pol puta. Međjutim zapalim si cigaru, a dadem jednu kocijašu, da si i on zadimi. Odmarajuć tako ua tom vrhuncu začujem najednom, gdje se sa višega briega kamenje u dolinu kotrlja. Zacudjen zapitani, tko li bi to mogao biti, da se u to doba tuda vere po briegu, na što mi kočijaš primjeti, da nitko drugi nije nego T raedjed, koji da se sa zobi u brlog vraća. Za mala posjednemo opet u kola, te krenemo dalje uz brdo, i što god se više na brdo penjasmo, tim je hladnije bivalo tako, da sam se napokon morao dobro ii gunjac umotati, dane ozebem. |
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 26 <-- 26 --> PDF |
— 142 — Putem naidjosmo na ugljare, koji su ugalj iz šume na prodaju na Rieku vozili. Jednomu se nesreća dogodila, jer mu se ne opreznošću na koli ugljen upalio bio, nije ga bo dobro bio po gasio prije, nego što ga je na kola natovario, te tako jedva da si je od požara spasio i kola. Kako mi nesretnik reče, imao je do 15 forinti štete. Dalje se vozeć dodjosmo do zobi, koja je bila skoro đozrtela, nu većinom povaljena, a pripoviedaše mi, da se je prije dva dana u zobi nalazio medjed, koji da 36 tu štetu počinio, i to ne samo time, što se je nahranio, nego i tim, što je od obiesti mnogo povalio. Oko četiri sata u jutro, kad je već i zora poöela pucati, stignem do šumarove kuće na Lazcu, gdje se i krčma nalazi^ a krčmar sa družinom bio već budan, grijuć se pri vatri, što je baš i meni dobro došlo, jer sam se mogao ogrijati, jer je jutro studeno bilo, dapače bilo i nešto mraza. Tuj kod kuće nađjera lugara i pomoćnog šumara g. Ozbolda i kr. šumskog procjenitelja g. Houvalta, koji se u toj šumskoj kućici za vrieme katastralne šumske radnje u tom planinskom predjelu nastanio bio. Ponajprije sastavisrao osnovu za dalnje zajedničko putovanje i odlučismo, da ćemo danas poći na planinu Sniežnik, a sutra na Rišnjak. Založiv nešta zaputim se u družtvu sa pomoćnim šumarom g. Ozboldom na planinu Sniežnik. Put,´ kojim smo se zaputili na planinu, bijaše samo za pješake, vodio je kroz jelove i omorikove sa bukvom u smjesi porašćene sume, a što se više na brdo uzpinjasmo, tim je jela i omorika sve to više nestajala, a ostala sama bukovina kržljavog uzrasta, a zatim klekovina ili kosođrvina po pećinak i njenih dolinah, dok nije napokon i ta vegetacija drveća prestala. Nakon poduljeg hoda uzpesmo se na vrh golog Sniežnika, koji se 4764* iznad mora uzdiže, te s kojega je prekrasan vidik na jadransko more sve tamo do Rieke na susjedni Rišnjak i u Kranjsku. Akoprem je liep dan bio, to je ipak na vrhuncu oštar vjetar pirio. Tuj stanem tražiti bjelolista (Edelweiss), koji je u to doba cvao, nu g. Ozbold vidiv to, reče mi, da znade kosu, gdje ga u obilju ima, pa da će mi ga sad nabrati, no veleć, da ga tuj pričekam, dok se povrati i ode. Čekajuć zabavljao sam se razgledavanjem klekovine (Pinus pumillio), koja se tuj u veliko razplodila bila, Medju ostalim opazim n grmlju kleko |
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 27 <-- 27 --> PDF |
— 143 — vine kosti, 0 kojih sam razabrati mogao, đa su od marvinčeta, na što se ponešto zabrinuh, a kako i ne bi, kad stojah tuj osamljen u ovoj pustoši bez ikakvog oružja, do li svoga kiobrana; stanem dakle dovikivati šumara Ozbolda, koji se je dobrano odaljio bio, da se povrati. Kad se je oyaj povratio, zapitam ga, što 0 tih kostih misli, na što mi reee, da su prošle godine pastiri ovamo marhu na pašu gonili, te da su pri tom dva vola od međjeda ubita, pak se zato pastiri sada ne ufaju više ovamo na pašu, i ako kađkad dodju, to da se više čobana skupi, koji po noći vatru nalože na više miesta, da time tu opasnu zvjerad plaše, koja da, kako reče, od vatre zazire. Nakon poduljeg razmatranja po visocini Sniežnika povratimo se istim putem kući. Na Sniežniku odsiecem stablo od klekovine u promjeru 4^y(„, debelo i 30 godina staro. Niže dole od iste, gdje bukva prestaje rasti, posiečem jednu bukvu od 5%t, u promjeru, 65 godina staru i na golu kamenu izraslu; kora bukve bijaše 1´»^ debela, a drvo joj bielo i tvrdo kao đrenovo. Spuštajuć se niže, gdje omorika prestaje rasti, dadem posjeći jedno stablo od omorike, koje u promjeru debla bijaše 11 %j debelo i 72 godine staro? godovi bijahu tako cesti, da ih jedva bijaše moći prebrojiti, a sve tri vrsti drveća uzrasle su tako rekuć na samom kamenu. Sada predloži moj drug, da se spustimo u jednu guduru, jer da on zna, gdje se medjeđ danju obično zadržaje, pa da ćemo ga možda vidjeti ~ ja mu se ipak na ponudi zahvalim, pošto se u njegovu đvocjevku, koju je sobom imao, ne pouzdah, te mu izjavim, da ća mu drage volje ponudu prihvatiti drugiput, kad budem i sam oboružan, jer da svojim kišobranom ne idem medjedu u jamu vizite praviti. Iduć sve šumom naidjosmo više puta na tetrebovca, kojeg u tih predjelih, kako mi šumar Ozbold reče, dosta imade, nadalje opazim od ptica pjevačica taj još ćizka (Zeisig) i zimovku (Gimpel), koji se tuj takodjer gnjezdi, docim ga je kod nas samo ob zimu vidjeti. Vidjeh takodjer riedkoga, mnogim nepoznatoga žutoglavoga djetela (der dreizehige Specht). Taj ima tri prstaka na nogi, mužak je žutoglav, veličine kao i obični šareni đjetao, crljenog podrepnog perja, prebiva samo u planinah, gdje ima smrekovih i jelovih šuma. Oko 11 sati prije podne povratismo se u Lazac i tuj se do podne odmarasmo. |
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 28 <-- 28 --> PDF |
_ 144 — Zatim zaputim se sa kr. katastralnim šumskim procjeniteljem g. Houvaltom i pomoćnim šumarom Ozboldom te jednim lugarom u šumu gospostije Ghyczyj gdje izkoLcismo pokusnu plohu od jedne rali u mješovitoj sastojim od omorike i bukve, koja je na kamenu (kršu) inače u srednjem sklopu na visini od 3200´ n, m. porasla. Na označenoj rali izmjerismo i prebrojismo sve drvlje , te pronadjosmo 140 stabala, medju kojimi bijaše 82 stabla omorike sa 33%^ popriecnog promjera u prsnoj visini i 58 bukovih stabala sa 31%^ popriecnog promjera, i ukupnom drvnom gromadom od 4121 kubične stope u. dobi od 120 godina i sa godišnjim popriečnim prirastom od 36 kub stopa na ral i godinu. "Primjetiti je ipak, daše godišnji prirast na drvu tnj stopram oko 140. godine poeima bujno razvijati, što nam pokazivahu stari panji. Za obavu te radnje, gdje su se imala i uzor-stabla posjeći i proračunati, trebasmo 4 radnika, a cio posao obavismo za 3 ure. Akoprem nam se je bio, taj dan jutrom pokazao prijatnim, to se je ipak pod večer naoblačilo, i sutradan^ tako kišovito vrieme bilo, da na posjet Rišnjaka niti pomisliti bilo nije, i tako moradoh za ovu godinu s tog odustati. Grodine 1880. zanese me opet službeni put u šumske prediele naprama planini Risnjaku kad na 21. srpnja u selo Crniiug stignem. Tu dobijem dva lugara, da me prate u šumu Crnilug zvanu, koju sam imao u katastralnom poslu pregledati. U 9 ura u jutro zaputim se sa lugari iz sela sve itz brdo kroz šuma Cniilug, gospoStije Turu-Taxis, koja zauzimlje povr. siuu od preko 7000, rali a pruža se do podnožja Rišnjaka. duma ta sastoji iz smjese omorike, jele i bukve, te je najljepša šuma, kojii gospoštija ta ovdje posjeduje, iz nje se godimice mnogo drva za tehničku porabu sieče i u susjedne luke izvaža. I tako uzpinjuć se većinom po kozjoj stazi šumom, stigosmo oko jedne ure popodne do šumske kolibe na podnožju Rišnjakaj ter se tuj odmorismo i okriepisrao. Kako je taj dan bila velika \ruoina, ter pošto se moradosmo po kamenitom tom putu malo ne četiri uie uzpinjati, bio nam je odmor svima doista baš nuždom. Pokle smo odrucalij bilo je i četir sata po podne, kad no krenusmo na Risnjak, na koji bi se imali, od kolibe do vrha, dobar sat uz brdo uzx^i´ßjati; vidiv jedan od lugara, da se težko dižemo, primjeti: „Pa šta ćete na glavici Rišnjaka? |
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 29 <-- 29 --> PDF |
— 145 -evo ga imate pred očima, Vi ste došli iz Zagreba prvi put ovamo, pak bi se već rado na vrh Jiišnjaka iizpeti, ta naš gospodin šumar, je ovdje već preko četiri godine, pa jos nije bio na vrh njega, a niti bi ga sve mule iz sela na vrh odvukle; on dolazi ovamo do kolibe, gdje se najede i napije pa: „rechts um", odkud je i došao, — pa onda šta mislite, da se vrieme neće do večeri prekrenuti?! Domislim se na to, da ću od tog izleta morat u tih okolnostih za danas odustati, jer bi nas noć nedvojbeno zatekla, a u kolibi da prenoćimo, ne mogosmo ni pomisliti, tim više, što su se mali oblacići povrh nas navijali kao orleši, pa kako je uz to danju velika zapara bila, to se bilo nagloj promjeni vremena nadati; zato odmah odlučimo okrenuti ßisnjaku leđja, pak žurno povratiti se natrag odkuđa srao i došli, nu podjosmo di"ugim putem, koji je bližji od onoga, kojim smo došli. Putem opazismo, da je jedan veliki više plosnati kamen malo ne sa svoga mjesta dignut i na stranu´ povaljen bio, što nam nedvojbeno kazivaše, da je tuj netko na skoro biti morao. Razgleđajuc amo tamo, reče jedan od lugara, da se je valjda morao medjed s tim kamenom napinjati, pak i zbilja opazismot ragš apa, gdje je grebo po zemlji, a i na kamenu vidjalo se nešto njegove dlake, dakle se svakako napinjati morao, dok je kamen s mjesta krenuo. Kako mi cienismo, mogao je kamen imat i preko osam centi težine, što bi jamačno dalo četvorici Ijudem dosta posla, dok bi ga sa golima rukama s mjesta krenuli. K tomu primjetiše još i lugari, da je valjda tuj medjed tražio mrava, koje rado jede, jer da oni vi,-e puta naidju na kamenje ili klade, što ih je medjed odvaljao, da mrave, ose i pčele, ako ih nadje, pokupi, a nadje li gdje strvinu, pokupi iz nje crve, a gdje se na zob namjeri, da znade u polju mnogo štete počiniti. „Da nam nije s puta" primjeti lugar, „vo dio bih Vas do šupljeg smroka (omorike), gdje sam prošle godine na zasjedi medjeđa čekao, jer se je baš bio na zobište namjerio i velike štete počinio, te sam prigodom zasjede velikoga straha pretrpio." „Kako to?" upitam ga. „Eto tako% nastavi iduć svoj govor: „zasjeo sam jednu v^ečer u šupalj smrok, da medjeda dočekam, ter da ga iz svoje kubure pozdravim,, a bio sam čvrst u nadi, da ću ga dočekati, jer je zob bila već dozriela, a ljudi su ga vivše viđjaii, nego li obćinskoga poljara, oko zobnih poljah. Ja zasjednem u smrok, te čekaj, pa čekaj, |
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 30 <-- 30 --> PDF |
— 146 — pušku metnem na koljena, ciev pružim iz duplja, pak tako čućeć od dugoga vremena mudrovali, kako da ga najljepše pozdravim, ter kako će mi njegova koža trud naplatiti, za koju sam narucbu imao, a i kaparu primio bio- Večer bijaše krasna, a vrieme tibo, k tomu i mjesec razsvietio okoliš poput dana, gleđajuć na zviezde moglo je biti po mom računu oko pol noći. Kad najednom začujem, da se iza mojih ledja na briega nedaleko od mene kamenje neobično ruši, pomislim si, da to ne može biti kršćena duša, koja bi se u to doba noći tud klatarila, već medjed, koji je uranio; nu kod svega toga povučem pušku u duplje i držeć ju stubocke medju koljenima, ćekam — nu ne prodje niti cetir sata, a već ga čujem iza mojih ledja za smrekom! Ja se utajim u svojoj špilji kao miš, iza ledja bo bio sam siguran, da mi naškoditi ne može, samo da ga đjavo ne bi uputio, da zaviri u duplje, jer duplje, gdje sam ja čućio, bilo je tako tiesno, da se u njem, ako bi do šta došlo, ne bi mogao niti okrenuti, a kamo li da u njem puškom upravljam. K tomu mi se činilo, da mi se kapa na glavi diže, a bio me baš i strah obuzeo, pa kako i ne bi, ta bio sam u najvećoj opasnosti. Kad u jedan mah opazim, gdje tik uz smrok, u kojem ćucim, s lieve strane medjed podignu zadnju nogu na smrok, valjda mu se htjelo mokriti na duplje, u kojem sam sjedio! Da pod takovimi uvjeti o pucanju niti misliti bilo nije, razumije se samo sobom, jer da sam pušku iz duplja promolio, mogao bi mi ju, kakove je ćudi, i oteti, nu ipak u svem svojem strahu dobijem ipak neku kuražu, pak ošinem medjeda dlanom pošteno — da ne zamjerite — po debeloj stražnjici, — u taj mah skoči medjed, al skočim bogme i ja iz svoje zasjede, znajuć, da se bolje mogu braniti vani, nego li u duplju, gdje se nisam niti okrenuti mogao, nu vidim, da se je i medjed morao valjano uplašiti, jer mu nije palo na pamet ogledati se, tko ga je ošinuo, već umakne brže bolje u šumu, koja ga tako spasi od moje đvocievke. I tako on odnese cielu kožu, a ja živu glavu. Bože! još me i danas groza hvata, kad pomislim nat u večer. Imademo u našoj okolici dosta ljudi, koji su od medjeda ozledjeni i kljasti ostali." Tako razgovarajući se stignemo pred v^čer u selo Crnilug, na sto se i kiša spusti, kojoj smo jedva izmakli. Nakon što do kasne noći još razgovarasmo sjedeć u krčmi, gdje sam bio |
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 31 <-- 31 --> PDF |
— 147 — odsjeo, oprostim se sa svojimi pratioci, a drugo jutro i tim krajem, bez da sam bio svoj naumljeni put na Rišnjak provalio. Tek god. 1881. dođjoh, kaduo sam opet imao u isti predjel putovati, i zbilja na Rišnjak. Bilo to na 24. kolovoza, kadno se iz Zagreba zaputib preko Kranjske na Rabek i odtud pokraj Cirkničkog jezera u obćinu Prezid, ležecu na granici Kranjske, u koju se obćinu tim putem prije i jeftinije dodje nego li putujući kroz Hrvatsku. Iz Prezida se odvezem romantickim nu i veoma siromašnim predjelom (jer ne samo da je kamenito tlo, već ga je i malo, tako da ne rodi ni toliko, koliko pußaBstvu treba za život, zato se tamošnji žitelji toliko i razilaze svietom, tražeći u tudjini zaslužbe, a najviše su baš od tud i naši šumski radnici) do mjesta Tršća, gdje sam s6 imao sastati sa kr. katastralnim šumskim procjeniteljem g. Houvaltom, koji se u poslu tuj bavio. Od tuda zaputimo se zajednički u sumu pomenute obćine, da pokusnu plohu uzmemo i stojbinsku vrstnoću tla prosudimo, što bje u bukovoj i grabovoj šumi, uzgojenoj na briegu i kamenitom tlu a na sitno gospođarenoj, te bje pronadjen popriečni prirast u drvu po rali i godini sa 1*2 kub. metra. Iz Tršća odvezem se 26. u G-erovo, kamo stignem za dva sata i odsjednem u gostioni, u kojoj i prije dvie godine, pobrinem se opet za kocijaša, koji bi me odvezo do šumske kuće na Lazcu. Drugi dan oko šest sati u jutro krenem istim putem kojim i prije dvie godine u goru. Vozeć se putem kroz Šumu susretnemo na pol puta pram Lazcu radnike, koji mi kraj puta pokazaše mjesto, gdje da je medjed baš pred dva dana goveđce, koje je preko noći u šumi zaostalo, razderao. Nu kako mi isti ljudi pripoviedaše, ne napada svaki medjed na marvince, već samo onaj, koji se na to nauci, a taj i ostaje krvoločan. Napokon stignem do šumske kuće na Lazcu, gdje nađjem pomoćnog šumara g. Ozbolda, kod kojeg sam i odsjeo. Ponajprije se sporazumimo glede izleta na Rišnjak, te odlučimo, pošto je vrieme za posjet Rišnjaka za taj dan prekratko bilo, poći na bližnju planinu Sniežnik, koja se može istoga dana obići, a sutra dan da ćemo onda Rišnjak posjetiti. Kako bje odlučeno, zaputim se ja sa jednim tamošnjim lugarom na Sniežnik, nu drugim putem nego prije dvie godine i to šumskim putem vodećim prama Platku i primorju, Zanimiv |
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 32 <-- 32 --> PDF |
_ 148 mi je bio taj predjel zato, jer sam putem razabirao raznovrstno dryece i šikarje, štono se po gajevih i lugovib ravnib predjela ne vidja, niti raste, tako je tuj vidjeti razplodjeui smrić patuljasti., jedna vrst borovice (Juniperus nana), koja samo na planinak uspieva^ ona ne raste u visinu, već pruža dugačko svoje granje širom po kamenju poput bršljana. Vidjeli i jarebiku (Sorbus aucuparia) sa liepim crljenim plodom, zatim crljenu zovu (Sambucus racemosa) sa liepim grozdastim crljenim plodom, što žbunj osobito krasi, nadalje više vrsti od kozilca (Lonicera), a vidjeh tuj i divlje groždjice (Ribes alpina) sa liepim crljenim. plodom, koji u to doba bijaše podpuno dozrio. Plod mu naliči običnomu ribizu u vrtu, samo što ima bljutav okus, čega radi nitko ni ne mari za njega, kao niti za ogrozak (Ribes grassularia), koji takodjer žbunjasto tud raste. Bobulje ovog bodljastog žbunja dakako ne budu velike kao u vrtu, nego dorastu od veličine dramlije. Iduć dalje opazim vrbe od više vrsti, gdje po pećinak životare, koje vrsti tuj se ivom zoyu, akoprem ni malo po ritoyih rastućoj ivi ne nalikuju. Nadalje viditi je tuj žbunjastu smrdljivku (Rkamnus alpinus) sa yelikim i debelim lišćem i plodom crnom bobuljom, od veličine zečare sačme. Iz bobuljaka tik vadi se fina smedjasta boja, te joj je toga radi plod poznat u trgovinu Stigav na granicu gospostije Grbyczy, koja sa gospoštijom Turn-Tazis medjaši, krenemo s puta od iztocne strane na Sniežnik. Uzlaz od ove strane uz strmo brdo i kroz kržljavu buköyinu a napokon i kroz gustu prepletenu klekovinu bio je dosta naporan, dok se napokon ipak na vrhunac Sniežnika ne uspjesmo, odkle nam se otvorio prekrasan yidik na more i planinu Rišnjak, kojoj se odtud ciela južna strana vidi i na koju se imadoh drugi dan uzpeti. Razgledav malko veličanstvenu narav, zaputim se sa lugarom po golom slemenu duž Sniežnika, koji se pruža preko :dva sata hoda, te se napokon spustimo istim putem, kojim i prije dvie godine do Lazca, gdje pred večer nakon šestsatnog hodanja na konak stigosmo. Kako rekoh, ima na Lazcu sazidana kuća za lugara i,pomoćnog šumara, koji potonji ipak ljeti tuj zatočen, a ima tukrčma vlastelinska, gdje okriepe dobit možeš, ako si ju nisi bio sobom ponieo. Jedno 200 metara dalje stoji u šumi ^kapela, koju je prijašnji vlastelin Baravio dao sazidati, ^ ali žalibože, |
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 33 <-- 33 --> PDF |
— Ud ™ nije nikad bila dogotovljena i tako ne dovršena zapuštena, te sada kiridjijaši, prevažajnć gradju na Lazac, u istoj vatri lože i prenoćivaju. Na Lazcu, ležećem u kotlini medju planinaini Suležnikom i ßisnjakom, bijaše ta večer izvanredno živabna, pred večer bo nadodjoše kirijasi amo prenoćiti, imajući gradju iz šume na Lazac izvažati, gdje se ista od šumskog osoblja preuzimaj premjeri ibuleta — te odkud ju i opet drugi kiridjijaši do morskih luka izvažaju. Kako sam tuj saznao, zasluži si jedan kiriđjijaš velikom mukom na dan jedva tri forinta. Istu večer pripravim još sve za sutrašnju expedicijn na Eišnjak, a kako se liepo zviezde na vedrom nebu pokazale, nadao sam se, da će liepo vrieme i ostati, te legnem zadovoljan spavati. Drngi dan oko šest sati jutrom bijasmo već svi na nogub, a malo zatim krenusmo ja, pomoćni šumar g. Ozbold i jedan Ingar na planinu Eišnjakj, da pako bude družtvo što živabnije, povede k\gar sobom i svoja tri lovačka psa, veleć^ da naidju li na trag medjedu, da ga gone kao i zeca, jer da je medjed strašljiv, pa da nastoji, opazi li da mu tko na tragu, ili kad ćuje kakovu viku, da z^ rano izmakne, baš kao i^ lisica. Šumski put, kojim smo se od kuće sve šumom mimo podnožja Bišnjaka polagano uzpinjali, bijaše zanimiv rastnjom, raznovrstnim šikarjem i biljem, pa ako je i bilo jutro liepo, to je ipak hladno bilo, kako je to oöicno u velikih planinah i u pol ljeta, k tomu bila i velika rosa, kano daje kiša noćju pala, nije dakle baš bilo ugodno tuda prolazit. Nakon sata hoda svrnemo od staze na planinu Rišnjak,.te uz strmo brdo uzpinjasmo se sve kud i kako koji bolje može, jer staze nije bilo — i to sve kroz bukovu šumu, koja je na goloj pećini i ruševini tako liepo izrasla, da se čovjek liepom uzrastu baš čuditi mora, a to tim više, što pod bukvami ni šušnja vidjeti nije, jer ga obično vjetar i bujica, kako je vidjeti, svega raznesu. Tuj na jednom krenuše psi zvier, koja ipak prania glavici Eišnjaka odjuri, tako da ja psi već nisu vratiti mogli. Nakon potežka hoda izadjemo iz šume na vidik, odkle nam se istom valjalo prieko velikih pećina i kamenja poput koza penjati, i gdjekako jedan drugog podpomagati ipovlacivati, a baš tuj, kažu, da^ imadu i medjedi svoje brloge, tako da ovamo tko i riedko zalazi. Prevali^no napokon i tu vratolom.nu partiju, ter stigosmo opet na bukvom pošumljenu ravan. Tuj 12 |
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 34 <-- 34 --> PDF |
_ 150 — me upozoriše na debeli šuplji javor, u kom da medjed svoj ležaj ima, ter gdje i prezimovati običaje. Duplje je veliko, a u njem bilo je vidjeti suliib grančica i cetinja, što si ih medo naneo za stelju; inaöe mogao mu je stan biti ugodan, k tomu mu još snieg, koji tu i preko dva metra visoko znade napadati, i škulju zavije tako, da u to doba godine nije ni moguće do njega doći, po čem je vidjeti, da si je medo baš mudro udesio zimni stan, tako da ga nitko u sladkom snu uznemiriti ne može. Od tud se zaputimo uz strmo brdo, koje je sa kržljavom bukvom obraslo, gdje je svako stablo počamši od panja krivo, te ga je moei upotriebiti za sane; ovaj se uzraštaj imade velikom sniegu pripisati, koji ih je u mladosti prignjeo. Nakon poduljeg hoda kroz taj bukvik izidjemo u gustu klekovinu, kroz koju smo se opet podulje vremena nzpinjati imali, dok smo se iz nje prošuljali. Napokon još dobar komad po kamenju i pećinah verugajnć se, uzpjesmo se oko deset sati prije podne na najveću glavicu Rišnjaka, 4837´ visine iznad mora, koja je najviša planina u svoj civilnoj Hrvatskoj. Uzlaz na Rišnjak mora zadovoljiti svakoga. Sa vrha glavice je prekrasan liep vidik na more, Rieku i druge okolice^ na daleko i široko. Na najvišjoj glavici, gdje mogosmo jedva nas trojica stajati, uklesana je na pećini tromedja od pograničenih vlastelina. Akoprem je ovaj dan liepo vedro bilo, kako si ga je čovjek mogao samo želiti, to je gori ipak pirio vjetar, da nije bilo ugodno podulje vremena na vrhuncu stajati. Oko vrška glavice vidjeh u podpunom cvietu bielolist (Edelweiss), a na prisojnih mjestih i gorske ruže (Alpenrose), nu ova bijaše, žalibože, već ocvala, nu i drugoga cvieća bijaše tuj u cvietu vidjeti. Nakon poduljeg odmora i ručka na glavici nadjemo u zaklonu pećine, gdje smo počivali, flašu, u kojoj se nalazio arak papira sa popisanim! imeni bivšeg tuj već družtva. Na taj arak upižemo i mi svoja imena uz dan 28. kolovoza, te ostavimo flašu na mjestu, gdje je i bila. Spremajuc se povratku predloži šumar Ozbold, da udarimo drugim putem kući, i to zapadnom stni,nom Eišnjaka, odkud će doduše silaz strmiji i opasniji biti, ali za nas tim zanimiviji, te da on i onako, od kako prieko dvanaest godina tuj služi, nije dva puta tom stranom išao, jer |
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 35 <-- 35 --> PDF |
— 151 mu nije revir, a niti je imao posla, nu damu je poznato, da su tom stranom i turiste i botanici zalazili. Ako je uzlaz težak, to je silazak još.mnogo težji bio, jer je čovjek imao pred sobom visoke strmine i duboke ponore, gdje se valja dobro čuvati. Ni staze ne bijaše nigdje vidjeti, koje bi se čovjek držati imao, osim traga medjedskog, koji je svojom balegom označio, da je tuj prošao. Osobitu pozornost probudi U´ nami u nekoj dubokoj kotlini navaljano kamenje od ogromne veličine, koje se je, kako bijaše vidjeti, od pećine sa vrba odrusilo. Gosp. Ozbold opazi, da ono tuj odavna ne leži, te da se je to prigodom, potresa, koji je i ovdje bio, strovaliti moralo. Tako se prošuljamo i kroz gustu klekovinu, koja svoje grane širi i prepliće na više metara po kamenju, te stignemo nakon sata hoda jedva do kržljavog bukvika, gdje se je čovjek barem mogao rukom prihvatiti i sjegurnije silaziti, Cim niže silazismo, tim dolazismo u jace bukove šume, te tako silazec preko brda i gudura namjerimo se na neki zapušteni šumski put, koji nas je imao izvesti na Lazac. Iduć tim putem vidjesmo raznovrstno šikarje kao i kod Sniežnika uz razplodjenu malinu, koja je tuj baš dozriela, što nam je vrlo dobro došlo, jer smo si njezinim plodom u toj pustinji zaslastili i žedju ugasili, pošto u tih brdinah nigdje vriela niti potočića ne ima. Od drveća, koje se u tih predjelih nalazi, navesti mi je ranu bukvu sa tankom korom i bielim drvom, koja xuj ciele sastojine čini, zatim više. suvrsti omorike, na koje me šumar Ozbold upozori, i,koje drvodjelci razpoznavaju koli po izradbi drva toli po rastnji stabla, kori i smještenju igala po hvojicah. To jesu: Rana ili mehka omorika odlikuje se tim, što ima u cvietnici vrlo ružičasto-crljenu mužku resu, mlade su šesarke Ijubicasto-zagašene, dozriele hrdjasto-zagašene, kraće i krupnije, — Šesarke dozrievaju 14 dana prije nego kod drugih suvrsti, drvo je mekano i lasno se izradjuje. Pozna ili tvrda omorika razlikuje se od prvašnje time, što ima mužku resu manje ružicasto-crljenu, mlade šesarke crljene, dozriele hrdjasto-žute, veće su i tanje, zriju kasnije, drvo vise crljenkasto i čvrsto, čega radi traži se za jarbole. |
ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 36 <-- 36 --> PDF |
. — 153 , 3, Vitka omorika ili ja dika razlikuje se od prvašnje na prvi pogled đebelimi granami, na pokrajnih tankih i visećih grancicahj kojih igle su dobrano opuznjene, u ostalom su igle dulje i užje prama prijašnjim; stablo i grane vitke, šešarke jako dugačke, dok su mlade žuto-zelene. 4. Kostrušastaomorika odlikuje se tim, što ima grane prama vršiki nešto stubocno postavljene, a igle po granah cešljasto poredane, prama prijašnjim kraće i deblje. Po obliku izgleda stablo kostrušasto, a ne raste tako krupno kao ostala ovoga roda; raste po vrhuncih planine. Oko četiri sata po podne stignemo sa protivne strane opet na Lazac, pošto smo tako za vrieme od devet sati cielu planinu Eišnjak obišli. Put taj ostati će mi uviek u uspomeni, jer je predjel taj u svakom obziru za šumara zanimiv, te bih osobito vježbenikom šumarstva preporučio, da nastoje u ljetno doba, kad se tuj sa drvom živahno kod šumarije na Lazcu radi, neko vrieme probavit, da se tako s gorskim gospodarenjem šuma i praktično upoznađu. Eucalyptus. Napisao 5*. Zikmundovsk y šumarski nadzornik u Zadru. II. U posliednjem broju ovoga lista priobćio nam bio g. D. Nanincini obcenita ob uzgoju i koristi eucalvptusaj s osobitim obzirom na naše domaće odnošaje. Da popunimo taj članak spomenuti ćemo danas nešta ob uzgoju eucalyptusa u Dalmaciji obzirom na ölanak, što no ga je c. kr. nadzornik šumarstva za Dalmaciju g. F. Zikmuudovsky bio u drugom svezku „Oesterreichisehe Monatsschrift für Forstwesen g. 1882." objelodanio : „Eucalyptusa nalazimo u Dalmaciji prije svega u mjestih Trogiru, Spljetu, Lešinu, Starom gradu, Korčuli, 5´mokvici, Stonju, Dubrovniku, Lokrumu i u Kotoru. Sva tuj uspjevajuća stabalca liepo su uzcuvana uz svu strogu eimu g. 1880/1., samo eucalyptusi,,nasadjeni u okolici Skradina i Zadra propađoše. Prigodom službenih putovanja Dalmacijom g, 1881. imadoh prilike toli starije koli i novije od g. 1880. potičuće nasade eucalyptusa razgledati, pak stoga osobitim zadovoljstvom |