DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 2 <-- 2 --> PDF |
— 118 — drveće svojih šuma, a uz OYO i grmlje, korov, da i iste neke trave šumske, kako nam to medju ostalim jasno dokazuju sveslavenska imena bilja. Poznavajuć pako stari Hrvati drveće i bilje svojih suma, naužiše takođjer i poznavanje plod.raznih^ šumskih divjaka, koji je u kasnu jesen, kad se ugnjili, dosta sladak; Poznato je, da i medju divjakami imade sladjih i oporijih. Već prije spomenusmo, da su stari Hrvati bili i ratari, a kao takovim bilo im je i poznato, da sve bilje dakle i drveće iz sjemena niče. Našav dakle gdje daleko od kućišta tečnu đivjaku, a oko nje više mladica, posve je naravna stvar, da su poželili imati takovih stabala i bliza obitališta svojeg, pa su i sjeme sijali i mlađe voćke iz šume u blizinu svoju presađjivali, te tim samim već divljake oplemenjivali. Isto tako znamo, da su djedovi naši tamo, gdje ne bi već bilo blizu crkve ili hrama divljake ili šume, nasadjivali krošnate lipe. Kako svim narodom prošlosti, tako bje i starim Hrvatom drvo mal ne najpotrebnijom tvarju; iz drva gradili su si stanove, pravili orudje, da i isti bojni štit. Grledajući pako i rabeći otci naši drvlje i šume opaziše, da su raznom drveću razna svojstva obzirom na uporabljivost istog, jedno je vitko, drugo grbavOj jedno tvrdo, drugo mehko, ter su narodu jur u davnini rabila svojstva drveća u prispodobah i opisih, n. pr, ljeskov je korien čvorav, gladak kao mlada hrastova kora, zamlađjuje kao vrbu, junak je jak kao hrast, djevojka vita kao jela i t, d. Nu ako i jesu djedovi naši u obće znali cieniti drvo i šume, to su ipak prije svega imali glavnu skrb i njegu oko svetih gajeva i lugoya, gdje su se bogovom žrtve doprinašale i pravica sudila. U takovih gajevih bilo je zabranjeno loviti, a nije ni dozvoljeno bilo svakomu i u svako doba obilaziti otuda. Ta zabrana ostala je nadalje i za kršćanske dobe u krieposti. Kad Hrvati kršćanstvo poprimiše, pripadoše dotični sveti gajevi i lugovi crkvam i kralju. Preobilje šuma one dobe priecilo je u mnogih krajevih domovine naše napredak kulture tako, lia-se je gotovo zaslugom smatralo, ako ih je tko krčio i sjekao, pa odtale i dolazi ono, da su se šume u prvom vieku poviesti naše nalazile još izvan vlastnictva pojedinaca, a i dugo još nosile biljeg obćeg vlastnictva. |