DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 15 <-- 15 --> PDF |
- 131 protumačiti pohlepu vlastele, da si prisvoje vrhovna posjednička prava nad sumarni. Odatle i dolazi, da su već tečajem XVI. vieka malo ne sve obćinske šume u Hrvatskoj prešle u ruke ili bar posredno vlastnictvo vlastelina, te to bje baš i razlog onim silnim razmiricam i opetovanim sveudiljnim tužbam kmetova i seljactva na gospodu sbog otimačine šuma i bezpravnog kraćenja paše i žirenja kmetovom. K nam se je preneo taj pojam regalnog vrhovnog suvlastnictva gospode nad sumarni njemacko-austrijanskim uplivom i dolazkom raznih inostranih plemićkih obitelji u naše krajeve, koje bi dvor po tadanjem obićaju s imanji i imetkom izumrlih nam domaćih velikaških porodica za kojekakove cesto usluge nadarivao. Već spomenusmo, da je gospođu osobito plemenita zabava lova poticala, da se i za seljačkim šumskim posjedom otimahu, nastojeć uz to i 0 tom, da starodavno-narodno hrvatsko pravo lova kmetovom oduzmu. Zato i vidimo, gdje se već i člankom. XVIII. rečenog vladislavskog dekreta i u Hrvatskoj i-egalno pravo lova zakonom potvrdjuje, naredjujuć, da je odsele u Hrvatskoj slobodno samo plemiću, koji je hrvatski inđigenat stekao, lov loviti. Seljactvu pako a i gradjanstvu zabranjen bje lov na plemenitu divjač. Jedino u Dalmaciji, koja je u to doba većim dielom već pod mlietačkom vlašću stojala, obstojalo je još i nadalje pravo nošenja oružja i lovljenja. Lov pako na đivjač i zvierad sa svojimi stostrukimi tegobami i pogibelji smatrao se je tada najdostojnijom zabavom, mač, nož i sulica — uz muževnu snagu i odvažnost odlučivahu tada čosto još lovnu sreću, jer lov s puškami za onda još ne bje poznat. XI. Sliedeć i nadalje hrvatsku narodnu poviest vidimo, đa je baš oko polovice XVI. vieka slaba napučenost Dalmacije usljed viečniia turskih i inih ratova prinukala mlietačku gospodu, da ´ shube naseljenike žitelje iz Bosne, davajuć im zakloništa i zemljišta okol dalmatinskih gradova. Uskoci ovi dobivali bi uz svoje potrebno zemljište za težanje još i potrebne pašnike za ^štoku si, koja je većim dielom od koza sastojala. Nasuprot pako ´bili su ti naseljenici dužni davati republici daću „erbatico´^ zvanu, ter priznati vrhovno gospodstvo Mlietčana. |