DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 1 <-- 1 --> PDF |
ŠUMARSKI LIST. Br, 3. U Zagrebu dne 1. svibnja 1882, God. VL Prilozi za poviest šuma i šumskoga gospodarstva kod Hrvata objelodanjuje Pran .X. Kestereanek. iy. Do sada još nismo ništa spomenuli ob obćoj važnosti šuma i njenih proizvoda po stare Hrvate, akoprem nas već i obća poviest naroda našeg iici, koli dragocjeni dar naravi bijaEu šume narodu našemu veo od pamtivieka. Vidjesmo pakoj daje zemlja naša od vieka obilovala šumami, koje su izprva poštedjene bile od sjekire uslieđ manjeg broja naroda i neznatne mu potrebe, da na neki naein i ista poganska vjera djedova naših namienila bje begovom za pristanište zelene gajeve i prekrasne dubrave. Bog Veles i boginja Živa dielise gospodstvo prirode. Kao što poganski Hrvati, tako voliše u početku i kršćani graditi svoje hramove pod zaklonom stoljetnih dubova. ! Šume bijahu naravni bi-anik svetišta od pohare neprijateljske; a čarobna i tajnovita im samoća poticaše djedove naše, "da u tami gajeva svoje manastire i crkvice grade, kako. nam to jasno svjedoci množina još i danas postojećih ruševina iz one dobe. Krasota narayi i velicanstvenost prirode šumske, sušanj i trepet lišća, jeka pjesme i poj ptica: svi ti čari raxigrahumaštu Hrvata, a on, po naravi pjesnik, oživi doskora šume božanskimi vilami i strašnimi vukodlaci. Pa i iste nam narodne igre i običaji dokazuju, koli je narod hrvatski već od davnine cienio šume, koje mu ne bijahu samo vrelom toli koristne, koli p otrebne drvne gradje, no i stecište veselja, igara i zabava njegovih. Ljubav k šumi poticaše narod, da ih prouči i pobliže spozna^ te zato i vidimo^ da su Hrvati već od pamtivieka poznavali ^ ´ 10 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 2 <-- 2 --> PDF |
— 118 — drveće svojih šuma, a uz OYO i grmlje, korov, da i iste neke trave šumske, kako nam to medju ostalim jasno dokazuju sveslavenska imena bilja. Poznavajuć pako stari Hrvati drveće i bilje svojih suma, naužiše takođjer i poznavanje plod.raznih^ šumskih divjaka, koji je u kasnu jesen, kad se ugnjili, dosta sladak; Poznato je, da i medju divjakami imade sladjih i oporijih. Već prije spomenusmo, da su stari Hrvati bili i ratari, a kao takovim bilo im je i poznato, da sve bilje dakle i drveće iz sjemena niče. Našav dakle gdje daleko od kućišta tečnu đivjaku, a oko nje više mladica, posve je naravna stvar, da su poželili imati takovih stabala i bliza obitališta svojeg, pa su i sjeme sijali i mlađe voćke iz šume u blizinu svoju presađjivali, te tim samim već divljake oplemenjivali. Isto tako znamo, da su djedovi naši tamo, gdje ne bi već bilo blizu crkve ili hrama divljake ili šume, nasadjivali krošnate lipe. Kako svim narodom prošlosti, tako bje i starim Hrvatom drvo mal ne najpotrebnijom tvarju; iz drva gradili su si stanove, pravili orudje, da i isti bojni štit. Grledajući pako i rabeći otci naši drvlje i šume opaziše, da su raznom drveću razna svojstva obzirom na uporabljivost istog, jedno je vitko, drugo grbavOj jedno tvrdo, drugo mehko, ter su narodu jur u davnini rabila svojstva drveća u prispodobah i opisih, n. pr, ljeskov je korien čvorav, gladak kao mlada hrastova kora, zamlađjuje kao vrbu, junak je jak kao hrast, djevojka vita kao jela i t, d. Nu ako i jesu djedovi naši u obće znali cieniti drvo i šume, to su ipak prije svega imali glavnu skrb i njegu oko svetih gajeva i lugoya, gdje su se bogovom žrtve doprinašale i pravica sudila. U takovih gajevih bilo je zabranjeno loviti, a nije ni dozvoljeno bilo svakomu i u svako doba obilaziti otuda. Ta zabrana ostala je nadalje i za kršćanske dobe u krieposti. Kad Hrvati kršćanstvo poprimiše, pripadoše dotični sveti gajevi i lugovi crkvam i kralju. Preobilje šuma one dobe priecilo je u mnogih krajevih domovine naše napredak kulture tako, lia-se je gotovo zaslugom smatralo, ako ih je tko krčio i sjekao, pa odtale i dolazi ono, da su se šume u prvom vieku poviesti naše nalazile još izvan vlastnictva pojedinaca, a i dugo još nosile biljeg obćeg vlastnictva. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 3 <-- 3 --> PDF |
" 119 — Koliko bi komu drva trebalo, toliko bi si po volji i po izboru u susjednik šumak posjekao i izradio, ta šuma je rasla, dok je čovjek spavao, a narod ju smatraše obćim darom božjim poput vode. Uz drvo davaku šume djedovom našim ipak još i ine koristi, a to prije svega žirovinu i pašu. Buduć pako da je u zatvorenih šum ah slaba paša, to si je narod prebirajuć sježom šume na daleko po malo stvarao žirovnjake, pašnike i livade. Znamo nadalje, da dub ne rodi svake godine i svagdje jednako, kao što i ne uspjeva svud i svagdje, zato nalazimo, da su već u najstarije doba ona sela ili zadruge, u čijih bi sumah 2;aVnerođnih godina žir bolje urodio, tražile od inih za žirenje neku odštetu, obično desetinu, i potom se dakle datira tom desetinom prva vriednost šuma. To je bilo uzrokom, da su si pojedine obćine i zadruge počele prisvajati šume, koje dosad nisu imale vlastnika, oznacujuć im međje i granice. I tako su šume sve po malo dobivale privatno posjedovni značaj. U primorju pako bijaše jur od davnine prodaja za porabu nuždnog stabalja obćim nutkalom prisvajanja šuma, jer kako nas poviest uci, tjerala se je već od davnine sa hrastovinom i vinom živahna trgovina medju dalmatinskim! i italskimi primorskimi gradovi. Vidimo dakle, da su šume pružale djedovom našim već od davnine tolika i tako raznolika dobra i koristi, da možemo pravom već iz jedinoga toga razloga uztvrditi, da je narod naš umio već od vajkada bogatstvo svojih šuma poznavati i cieniti. ´ . . V. Sliedimo li i nadalje tečaj poviesti naroda našega sa gledišta obće kulturnoga za prvih vjekova njegova obitavanja na jugu, to opažamo prije svega, da je javni kao i domaći život starih Hrvata u VL i VII. stoljeću još koprenom zastrt, ter spomenici ove dobe još slabo proučeni, nu već za X. i dainje viekoye nalazimo povjestno gradivo bolje proučeno i spoznavano. Istodobni razvoj mlietaöke republike pako i premah njezine moći na jadranskom moru, zatim prelaz križara u svete krajeve hrvatskimi stranami, morahu nedvojbeno djelovati i na državni i kulturni razvoj Hrvatske. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 4 <-- 4 --> PDF |
— 120 — Doskora već vidimo, gdje se svećenstvo i plemstvo uz gradjanstvo bitno razlikuje od stališa seljačkog. Povlasti i prava prvanjik danomice rastu, docim od onog časa, kad nam kraljevska porodica izumre, pada u nas i kraljevski ugled. U gornjoj se Hrvatskoj pooe doskora feudalizam širiti, vlastelini preotimlju sloboštine seljactvu, koje se nevoljno podaje u kmetove. Pojam privatnog posjeda i sobstvenog vlastniqtva već je dobrano razvijen, da i iste šume već postaju biti predmet sobstvenog i vriednog posjeda. Obrt i trgovina još svedjer cvatu, akoprem se Mlietcani već naprezaju osjegurati svojoj republici trgovinu s našimi krajevi, to je ipak i doticaj s ostalom Italijom sve to veći i življi bivao. Ista krvatska mladež polazi talijanske škole, al i opet i talijanski trgovci i obrtnici naseljuju se kod nas, a doskora je već i latinština zavladala u crkvi u mjesto stare hrvaštine. U dvanaestom vieku pako već se i u nas pocimlju kmetovi smatrati pukom stvarju, bogatstvo se velikaša broji baš i po broju kmetova^ osobito u onih predjelih, gdje su nastali razni kraljevski gradovi i tvrđje. Jedina se Dalmacija i Primorje još otimlju, da uzdrže stari i slobodni hrvatski značaj. Starosjedioci Hrvati strogo se već luče od podjarmljenih ili novo naseljenih kmetova spiijinskih. Plemić ne plaća ništa u državnu blagajnu, ali zato mora u rat, da krvlju plati narodu i zemlji, dočim mu kmet na ime podavaka mora služiti. Kmet naviknut baviti se ratarstvom, neće i ne može da ostavi spajiju, van da uteče u grad, da se kakvomu zanatu poda. Pa i isti slobodnjaci, morajuć plaćati ogromne daće, volili su cesto postati kmetovi, samo da se otresu tih nesnosnih daća. 1 tako vidimo, da se već u XIV. vieku jedan hrani od žuljeva drugoga. Seljak slobodnjak bude kmetom,, pa lenjari^ jer niti vidi, a kamo li da sam uživa koristi svojega truda, a kao što se je prije ponosio radom i imovinom, tako ju je od sada zapušćivao. Iz slobodnog seljaka postaje vremenom puko orudje bez misli i uzvišenijeg pregnuća. U to doba poviesti naše padaju takodjer i začetci domaćih razmirica medju plemstvom i svećenstvom i silni mlietačkohrvatski bojevi, koji sve to više upropašćivalm jo.š do mala sMnu i veliku hrvatsku kraljevinu. Za kralja Bele IV. pako (god. 1241—124:2.) vidimo gornju Hrvatsku pozorištem divljih |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 5 <-- 5 --> PDF |
— 121 — teatarskih navahx. Tataii r;.i2iori.se gi-ađove, a sva zemlja od Cezme do Zagreba bje poharana i oplaćkaaa, liepi ti krajevi oštaše pusti i ueobradjeui. Posve je jasno, da uz takovo tužne okolnosti kulturno stanje i gospodarski razvoj domovine naše Ilije mogao napredovati. Veo spomenusmo, da u ovo doba postaje upliv mlietačke republike, te jadranske Karthago, sve to pogubnijim po trgovinu i moć hrvatskih prfmoj´skih gi´adova. Politika mlietacka išla je prije svega za tira^ da si uterneljenjem naselbina na iztocnoj obali jadranskoga mora osjegura trgovačku svezu sa iztokom. I tako vidimOj gdje se glas o moćnoj republici širi diljem svieta a to uplivom trgovine, koju tjeraše gotovo sa svimi za onda poznatinii zemljami i narodi, ßazprostranjenost mlietačke trgovine zabilježena je po nebrojenih trgovačkih ugovorih sa raznimi obćinami i narodi al osobito sa hrvatskimi primorskimi gradovi. Na iztocnoj obali jadranskoga mora nalazimo do mala prva skladišta mlietackih trgovaca, koja su se ovuda razgranila po mnogih, sigurnih naših lukah, i to sbog naslh plodina a poglavito na^ih Šuma. Mlietćanom trebovaše sila drvne gradje za brodovlje kao i njihove palače, a ne imajuć više šuma na poharanih italskih planinah zalazili bi k nama, da si bud silom bud milom osjeguraju potrebnvi gradju. Odtuda i oni potrajni i žestoki bojevi medju Mlietcići i Hrvati, jer gdje si ne mogose prisvojiti naše šume novcem i ugovori, naštojahu, da ih izvojšte silom. Hrvati poznati kao mornari i na glasu za onda graditelji brodova, bili su vazda cilj mlietackih politič ara i a hrvatsko´ primorsko vino, ulje, voće, blago, sol i najizvrstniji brodovni lies bijahu vječnim poticalom njihovih cincarskih želja i težnja. MlietSani kao koiistoljubni i bezdusni trgovci, pohlepni jedino za blagom i bogatstvom, slabo se brinuse zaostalo; trgovci prije svega ostavljahir svojim kolonijam i posvojenim gi´adovom najveće slobode, samo da im trgovina bude sjegiirna. Zato i ostavi toli slavna inaSe mlietacka republika uza svu svoju veličajn.ost, umjetnost i obrtnost za poviest hrvatske kulture tužan spomenik svoga barbarstva, koji će nas još viekove sjećati gospodstva mlietackog lava, a taj je spomenik naš poharani i goli Krasi Grabež, koga je počinila Mlietacka Hrvatskoj na primorskom Krasu, neoprostiva je spomen gadnog samo |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 6 <-- 6 --> PDF |
— 122 - Ijublja. Milijuna, da milijarda najljepšik stabala posječeno je, da se pilotaju mlietacke palače i crkve, da se gradi silno vojeno i trgovačko brodovlje, a nikomu ne bijahu na umu posljedice tog vandalskog haranja. Obećavajuc slobodu i obče blagostanje pretvoriše nam Mlietčani ciela okolišja, da baš čitave pokrajine u strašnu golet i pustoš, a to sve samo za podići veiičajnost prestolnice mlietačkih dužda te grada, u kome se za onda skupljaše blago od pol svieta. I tako vidimo, da je, kao što je bio upliv rimski po hrvatsku kulturu i njen razvoj plodonosan, tako bio upliv trgovačke premoći Mlietčana do mala pogubnim i smrtonosnim udarcem za slobodni kxrlturno-gospodarski razvoj Hrvatske. Naravno, da ove pogubne posljedice zatora naših primorskih šuma nisu na jedan mah na vidik došle, već tečajem pet dugih stoljeća, pa čovjek zbilja ne zna, bi li se čudio nevještini ili golemom neznanju svakog narodnog gospodarstva, koje je republika timi nedjeli dokazala. VI. Kao što Mlietci, tako imade gotovo svako oveće mjesto hrvatsko-dalmatinskog primorja svoju trgovačku a i kulturnu poviest, temeljujuću se manje više na družtvenom životu samih tih primorskih trgovačkih gradova. Jer kao što su na hrvatskih otocih bile znamenite škveri za brodovlje, tako je i naše primorsko pučanstvo od pamtivieka slayilo poradi svoje mornarske i brodarske vještine. Od iztočnih obala jadranskog mora prevažali bi brodovi svake vrsti robu u sjegurne hrvatske luke, odkle se onda promet širio dalje po kopnu ća do obala Crnoga mora i Dunava. Medju svimi hrvatskim! gradovi prvi nam se iztice u to doba (XIII. do XIV. stoljeća) ponosni Senj sa Nehaj-gradom. Položajem svojim i kršnom okolinom posta naskoro najznamenitijim trgovačkim gradom, tjerajuć živahnu trgovinu ne samo sa susjednim! predjeli, nego i sa inimi gradovi i mjesti jadranske obale, a poglavito sa Mlietci, kao što nam to medju ostalim i mlietačko-senjski trgovački ugovor od god. 1248. dovoljno dokazuje. U XIV. vieku pako nahodimo u Senju već i posebnog mlietačkog konsula, komu bje zadaća bditi nad vršenjem gori spomenutog trgovačkog ugovora medju duždom mlietackim |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 7 <-- 7 --> PDF |
- 123 -^ gospodari Senja, možnimi knezovi Prankopani. Listina ugovora toga vele je znamenita za proučavanje razvoja svjetske trgo vine naše, jer nam ne predočuje samo robu i ine izvozne i uvozne predmete senjske trgovine, nego nam i to kaže, koliko i od koje se robe morala uvoznina plaćati, a koja bje slobodna. Tako se n. pr. tamo ustanovljuje uvoznina na žito po staru mjeru sa 10 soldina, od blaga pako po glavi 4 soldina, a od konja, koji se izvažao, moralo se plaćati deseti dio vriednosti na ime izyoznine. Nu najvažnijim predmetom senjske izvozne trgovine bilo je gradjevno i ino drvo, pa se je i za ovo mo rala plaćati neka izvoznina i to 57o od vriednosti ili kako se tamo veli: „Item che tutti i legnami che se trazera per con đmii fuora đel colfo debia 5 per Co." Akoprem su mlietacki brodovi na temelju ovog ugovora bili prosti od plaćanja luka rine, to su ipak morali plaćati n. pr. kod krčanja vesala do l57o vriednosti na ime izvoznine, a isto tako su morali Mliet oani u obće od svega, što bi u Senju tržili, plaćati desetinu u kneževskii blagajnu. ´"""^ " ;Daće ove, koje su se morale plaćati za izvezeno drvo, sačinja,xale bi znameniti dio^ prihoda senjskih .gospodara, kne zova Frankopana, za onda najmožnijih hrvatskih velikaša. 0 njih bi nam još bilo tnj mimogređce spomenuti, da nisu glo bili svojih podanika poput ine hrvatske vlastele prekomjernimi daćami, osim što su brali desetinu, ter uvozninu na sol i vino^ pa su ih baš zato i podanici cienili i štovali Neprestani doticaj naših primoraca sa Talijani imao je uroditi n toliko zlim plodom, što se je primorjem našim talijanština danomice širila, čemu su mnogo doprinieli talijanski trgovci, koji se po naših gradovih nastaniše, te si gdjekoji kupiše i zemlje i postadoše vJastelini, pa šireć se sve većma, stvoriše tečajem vremena čitave obćine? pri tom pridržaše svoje stare običaje da i posebite pravice, a novcem znali bi si od mnogih vladara i raznih povlastica pribaviti, plaćajući u to ime posebne danke u ime poreza. Razmatrajući svoje obrtnotrgovaSke odnosaje prema Italiji, nismo još ništa spomenuli o posjedovnih i pravnih odnošajih XIII, i XIV. vieka u nas. Osvrnimo li se i na to, to vidimo, da, docim u najstarije doba obstanka naroda našeg u današnjoj mu domovini još ne imamo pisanih zakona i pravnih spomenika sa gledišta obće |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 8 <-- 8 --> PDF |
— 124 — kulture, već u XII- viekn imamo pisanib spomenika, koji nam predočnju tadanji družtveni kao i javni život. Ti spomenici pako jesn krčki i senjski statut, žiakoni kastavski, grbaljski, riečki, šibenioki i splietski, a medjii ovimi opet najstariji su sačuvani zakoni otoka Krka od g, 1214. i onda zakon vinodolski od god. 1280. Obazriemo li se točnije na ove spomenike, to nalazimo prije svega u krčkom statutu od god. 1388. sadržane´ I^ neke^ posebne ustanove, kojimi se zabranjuje bezvLastno siecenjejiesa ^ 0 Tu´djiirsumab, i to toli liesa za bačve i bednje, kao i gradju u obće, docim ipak u inib štatutih one dobe ne nalazimo tomu sličnih ustanova, dapače neki, n. pr. senjski statut jos i naročito pođieljuje senjskim plemićem pravo prostog i neograničenog" Tiečenja drvlja po svih senjskib planinab. Posljedice ove povlasti senjskih plemića osjećaju Senjani još´ i danas dosta gorko, jer duž čitavog hrvatskog primorja nije pogled Krasa grozniji od onoga u okolišju toga grada. Krčkim se statutom zabranjuje nadalje i paša po tudjih pašnicib ili gajištih, durmunih zvanih, dapače se tamo ustanovljuje i dosti velika globa od tri cekina u zlatu za svaki komad marhe, .koja bi počinila kakovu štetu pasenjem po tudjih durmunih. Isto se tako naredjuje, da će onaj, čija bi marha zalazila na pa.-^u susjedne koje obćine, bilo to na pašnik ili u drvnik, bez dozvole vlastnika pašnii^a, morati platiti globu od 20 soldina; ako li su se pako susjedi za zajedničku pašu pogodili, to bje slobodno žiteljem danju puštati stoku i na pašnik takove susjedne obćine, ali se ista raorala noćju bezuvjetno opet kući odganjati. Odredba, za koju znam.o, da još i dan danas obstoji. Vidimo dakle, da se je ne samo pravo posjeda, već i zlo poraba istog nastojalo krčkim statutom prepriečiti i braniti. Neposredno nas pako taj statut još i upućuje na zaključak, da su već i u ovo doba krčke šume morale prilično proredjene biti, imajuć više služiti pašnikom, nego li drvnikom. Da su pako u ovo doba već i obći pojmovi zemljištnog posjeda u nas prilično razviti bili, svjedoči nam medju ostalim i "tako zvani istarski razvodnik od god. 1325. Razvodnik ovaj primjerak je staro-hrvatskih razvodnih t j . medjašnih i posje dovnih listina^ a predočuje nam, kako se je u nas običavalo |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 9 <-- 9 --> PDF |
— 125 -oziiHv´i \ al i iiuMiJc i jj^ianicr, jinjcdiniii ot)^^n,^i\ib i jnili po.-ji-^da, ])uTr f)ilj(/! ihLiaviiib .u,´Minira j i-azhiedj;t, kao sto su to poloci, ´gui-ke Ko.-e, NM´df, ´^laii dubo\´i i i. d., hud [iako i kojim ])0~ sebno ustanovljenim znal^om kao n. pr. sa slapovi, Jvriž^\´i, šanre^´i^ jai-ci i t. d. Mje^^tinliüe su se takova mjesta umjetnih razmedja lakodjer i tako "ustanovljivaht, da su po dva momka prepirueili se susjedniJi stranaka, istodobno poeimajuć, suprotnim pravcem prema sti-ani buduće razmedje jurila, a tamo, gdje bi se slučajno sastali, udarila bi se nova inedja. Ustanovljivanje medja bilo je vazda dogovorno uz sudjelovanje odaslanika raznih, stranaka, od kojih bi svaka po dovršenu poslu dobila po jedan primjerak autentično podpisanog zapisnika, ob obavljenom razvodu. Propis bijaše starodavan i to, da se imadu medje, označene u razvodniku, jayno narodu oglasiti, a ravnanja radi i po mogućnosti trajno označiti. Svaki bi se pako protupravni prestup takovih medja kaznio globom, i to bez razlike bio počinjen danju ili noćju, a inače služili su ovakovi razvodnici još i kao znak prava koje stranke na uživanje ´kojeg zemljišta, pašnika i t. d. Tko bi tako ustanovljenu javnu medju svojevoljno porušio, kaznio bi se u nekih stranab ća i smrću. Medje takove obilazili i)i knezovi fgla.vari) susjednih obćina sporazumno od godine do godine, uzimajuć tom sgođoni sobom po nekoliko dječaka iz susjednih sela, koje bi onda na mjestih, gdje bje medja dvojbeno označena, izču.škali i iztukli, da si pamteć mjesto, gdje su biJ63ni bili, i razmedju zapamte, da budu onda prema potrebi i sami dojducemu naraštaju mogli biti vodici i svjedoci prigodnih možebitnih razmirica sbog povrieđe razmeđja s jedne ili druge strane. : . .. . VII. Do sada nismo još ništa spomenuli ob odnosajih lova u starih Hrvata, akoprem je poznato, da je lov kod svih naroda ođ" vajkada u jiekom savezu sa sudbinom šuma. Ne ima_ dvojbe,.. đa_;su.i Hrvati od starine lov lovili, dapače znamo, da se je zatiranje-grabežljive zvieradi. brojilo .u zasluge i junačtva. Braniti svoje i stoku svoju od pogibeljne zvieradi bijaše nedvojbeno prvim...poticakun.-lovcu, da zvderađ lovi. Nu lov, kako znamOj nije se lovio samo na zvierad, no i na koristnu i ple^ |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 10 <-- 10 --> PDF |
- 126 menitu divjac. Uz hranivo meso bila je koža vriednim dobitkom lovcu. Poviest naroda i zemlje naše uci nas nadalje, da je lov po ovih krajevih od pamtivieka izdašan bio; medjedi, vuci, jeleni, vepri, srne, lisice, zečevi^ vidre, kune i nebrojena perad oživljivali su silne prašume stare Ilirije. Nu kao što kod svih naroda i u svih zemljah napređkom kulture nestaje euma i zvierađi a i plemenite divjaci, tako je po malo kod nas, ponajpace ondje bivalo, gdje su se od starine mnogi žitelji izključivo i poglavito bavili lovom, prodavajuć krzno ubijenih životinja. Znamo dapače i to, da su se medju stare kraljevske daće takodjer i tako zvane manđunariae brojile t. j . podavci kuninih koža. Isto nam svjedoče još i kasniji zakoni, koji propisuju kmetovom nekih krajeva, da su dužni svojim gospodarom takove manđunariae davati n. pr. kmetovom kaptola zagrebačkoga. . Nu kao što je bio lov izprvice neograničen i slobodan svakomu bez razlike, to skoro vidimo, da se i ovo obće pravo počelo po malo ograničivati. Prije svega bio je proglašen lov na plemenita divjac izključivim pravom kralja i plemstva. Kmeti pako i seljaci smjedoše kasnije samo još zvierad loviti, odnosno ubijati, za svaku zvier pako dobivali bi mjestimice i stanovite nagrade. Tako n. pr. i poznati poljički statut veo obećaje svakomu, koji bi ubio vuka, stanovitu nagradu u to ime. U XIV. vieku već nalazimo lov malo ne uključivim pravom plemstva, jer se lov i kod nas od starine smatrao vele plemenitom zabavom, dostojnom prije svega junaka i plemića. U to doba nalazimo u Hrvatskoj već i pojedine velikaše, koji su si po predjelih, gdje je lov osobito izdašan bio, dali sagraditi posebna lovačka pristaništa ili dvorce i kule, kamo bi ovećimi pratnjami od vremena do vremena na zabavu izašli- Ovakove kule nazivao je narod mjestimice kašteli, od tudaime kaštelana, t. j . pridievak onoga, koji je imao pažnja i nadzor ovih kaštela i lovišta voditi. Ovi bi kaštelani vazda prebivali na takovih imanjih, imajuć bditi ne samo nad redom i uzgojem perivoja i zvjerinjaka, nego i nad inimi obližnjimi šumanii, te su uz to imali pobirati i daće za žirovinu i ribolov, ter paziti, da se medje posjeda ne bi mienjale ili krnjile, a ako li su takove kule kraj riekä bile, pobirali su i kirije od prevoza |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 11 <-- 11 --> PDF |
~ 127 -^ i mitnica takovih gradina na ime gospodara. I tako možemo donekle u ovih kastelanih u nas pravom nazirati zamet kasnijemu gospodarsko-wumarskomu upravnomu osoblju na imanjih hrvatskih velikaša. Konačno pako bismo još mogli i to spomenuti, da je u Hrvatskoj bila već od starine obićajna hajka, al uz ovu i lov sa zamkami, osobito sa zamkami po jamah, zatim lov na konjih i sulicami. Osobna smionost i uztrajnost biljeg su lovaca ove dobe. VIII. Poviest naroda hrvatskoga, posebice primorskoga, pocam od XIV. stoljeća dalje, ući nas, kako je po tih krajevih taiijansko- romanski upliv sve to više mah preoteo. Talijanska kultura i jezik posta našim primorcem ^do skora svojinom, mladići najotmenijih hrvatskih obitelji polazili bi u Italiju na nauke, buduć da u ono doba u nas javnih škola ne bijaše. Naročito pako bijahu Rim i Bologna milim stecištem tih nadebudnih hrvatskih sokolovića^ a obće je poznato, da nam je univerza bolonežka uzgojila mnoge i vele učene mnževe, dapaće znamo, da se tamo kasnije i posebno učilište za mladiće naših krajeva osnovalo. Uz bogoslovne i pravne nauke učili su se takodjer i spisi starih klasika, a uz ove i spisi noviji italskih pisaca, koji baš u to doba u svojih spisih razglabahu i naucahu razne poljodjelske kao i obće gospodarske zadaće. Istina je doduše, da je i u ovo doba jošte u Italiji glavni osnov gospodarstva još uviek onaj starih Rimljana, al se je ipak u mnogom već prilagodio zahtjevom dobe. Medju najznamenitije obće gospodarske pisce ove dobe brojimo prije svega bolonežkog senatora Petra Crescentija, koji je već godine 1300, napisao gospodarsko djelo pod naslovom: „In commodum ruralium", gdje u 12. knjizi medju ostalim takodjer i „o naravi, vrsti i načinu porabe hrašća, plodova i zvieri, koje su čovjeku koristne" govori. Nadalje razpravlja u sedmoj knjizi istog djela, kako je potrebno, da se šume, koje su odviš guste, proredjuju i ciste, jer da će onda bolje rasti, spominjuć ipak, da se to samo na takove šume proteže, koje ne budu služile jedino za ogriev, već više za uzgoj liesa i građje. Obzirom na vrieme obave takova proredjivanja spominje petgodišnjerazdobje najboljim, U jednom oddalnjih poglavjapako |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 12 <-- 12 --> PDF |
" 128 ~ razpravlja ob uzgoju umjetno sadjenili šuma, preporncujuč obzirom na tu, da se po dolinah i boljem tlu imade saditi pitomi kesten, na kamenom i ilovastoni tlu pako hrast cer. Za primorske i toplije krajeve preporučuje uzgajanje mandula, jabuka, maslina i smokava, al i sadjenje paoma i datulja, mnije, da bi se moglo izplatiti i t. d. Već iz ovog u kratko spomenirtog sadržaja nekojili poglavja rečenog djela moći je razabrati velevažnost mu po razvoj šumarsko-gospodarskog unrjeća. Djelo Crescentijevo bude već godine 1474. na njemački jezik prevedeno i tiskano, a god. M78. u Fiorenci i na latinskom jezik´u tiskano. Obs^irom na ono pako, što na početku tog odsjeka spomenusmo, ne dvojimo, da su spisi P. Grescentija i u naših stranah plodonosno djelovali na šumarsko-gospodarske odno.^aje i napredak, pak ih zaoto tuj i iztaknusmo. IX. Dočim srao pod vladari domaće kraljevske obitelji, a još i kasnije za dobe zajedničkih ugarsko-hrvatskih kraljeva spominjali domovinu svoju ponosnu, slavmi i moćnu, to ju, kako nas poviest uči, otci naši već početkom XVI. vieka tužno nazivlju „Tieliquiae reliquarum´^ t. j . ostanci ostanaka kraljevstva. Najgrozniji ratovi izpunjuju sada već listine poviesti naroduog nam života one dobe. Veći dio kraljevstva pade pod Turčina, a ostala nam domovina ostade pusta i prazna s tolikih ratova. NjemaČko-austrijska politika iduo za tim, da skupi hrvatske zendje pod svoje, više nara nanie nevolje, nego li pomoći. Turski divjački čopori navaljujući sa sviuh strana u zemljii našu, pause sela i gradove, odvadjajuć biedni narod iv robiju tako, da se je isti stao jatomice iz domovine seliti. I tako vidimo, kako tečajem XVIL vieka kod nas nasta prava seoba naroda, kakove nisu pretrpjeli drugi sretniji narodi, ni u davno barbarsko dobu. sveobće seobe nai´oda. Polja i sela ostaše do mala pusta i neobrađjena, a preostali narod bježao je rr gradove i šume, da si bar život spasi. U to doba nasta u nas i poslovica: „kamo tursko kopito zagazi, tamo trava više ne raste." Uz ovakove se Uizna socijalne i državne odnošaje dakako slabo mogla razvijati kultura i gospodarstvo u Hrvatskoj. Turčin, Mlietčic i d.omaće razpre i bune^ dovedoše nam do mala |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 13 <-- 13 --> PDF |
— 129 — ´ domovinu na rub propasti. Silne i neprestane borbe ;?a obstanak iztrošise svu blagajnu kraljevine a i velikaša tako, da su se velika imanja uz neznatne svote davala u zalog, samo da se ma i najpotrebniji novac za vojsku namakne. Naravno je, da je uz take odnošaje i kraljevska ratna pripomoć „subsidium´´ zvana, bila vele neznatna, i to tim neznatnija, .sto se je, kao što to jur iztaknusmo, velik dio naroda u to doba bio odselio u susjedne sretnije zemlje, tako da je Hrvatska pod konac XVI. vieka brojila samo još tri tisuće poreznih kuca, docim je prije u sretnije doba sama županija križevačka brojila do dvanaest hiljada porezovnika dimnjaka! Na svu tu nevolju pobuniše se još i g. 1572, kmetovi Zagorja, Kranjske i susjedne Štajerske, proglasivši javno „mužku puntu." Koli je tužno pako moralo biti stanje tih nevoljnih kmetova u ovo doba, možemo najbolje razabrati iz rieci samoga ugarskoga primasa Vrančića, koji je kralju govorio: „Znaj milostivi kralju, da u nas živine bolje i poštenije živu pod svojimi gospodari, nego li ovi siromašni kmetovi." Nije dakle ni čudo, kad se napokon „za stare pravice" diljem pobuniše, voleć izgubiti glavu, nego li i nadalje takov život živjeti. I tako vidimo gdje jadni hrvatski seljaci god. 1573. zapisaše u hrvatsku poviest. Užasni ti bojevi opustošiše nam do kraja zemlju i unistiše gradove i sela. Al i grozno osvetiše se plemići i opet pokore nim seljakom, jer nam poviest spominje, da u Zagorju nije bilo stabla, na kojem ne bi visjeo po koji seljak, a gdjegdje i po desetak njih na jednom drvu! Propade sila junačkih desnica a još više radnih sila, koje bi bile imale obdjelavati ove krajeve osiromašene nam domovine. Mnogi dielovi napućenoga još ostatka ostadoše sada pusti, dok se tek iza decenija novim pomladkom ne pridigoše i iznovice napuciše kmetske kolibice . . . _ ´ ´ ^ , x^ . Ob obćem javnom pravu za najstarijeg boravka naroda našeg na slavenskom jugu ne znamo skoro ništa, al nas već i prije spomenuti razvodi, ugovori i zakoni pojedinih gradovamjestnih zajednica dovoljno upućuju, da su se pravni odnosaji i pojmovi jur za rana i u nas udomili. Godine 1614. pako naila |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 14 <-- 14 --> PDF |
._- 130 — zimo po prvi puta (za vladanja kralja Vladislava IL), da je neki Verboczius napisao djelo, oblikom i sadržajem neku vrst obćeg zakonika pod naslovom „tripartitum", gdje nam se prikazuju skupno i dovoljnom točnošću i obširnošću oboi javnopravni ođnošaji domovine naše u sriedujem vieku. „Tripartitum" ovaj nije samo po svakog kulturnog historika važan, već i po tom, što u njem nalazimo spomenutu i po gdjekoju gospodarskokulturnu ustanovUj izmedju kojih nam budi tuj n. pr. samo spomenut §. 33^^ kojim se zabranjuje siecenje drvlja i pašarenje po tudjih lugovih, smatrajuć svaki prestupak ove zabrane kaž-^ njivim činom. Iz njeg razabiremo nadalje, da se je već u XVI. vieku i u nas bilo udomilo regalno pravo nad šumami, to jest vrhovno vlastnietvo kralja i velikaša državnih nad šumskim posjedom pravno podčinjenog im teritorija. Spominje se tamo međju ostalim i članak XVIIL poznatog Yladislavskog dekreta, kojim se nastojaše urediti jur nastavše razmirice medju kmetovi i vlastelom i to poradi spomenutih regalnih pravica, a jedan od najvažnijih povoda tomu bilo je uživanje paše i žirovine od strane kmetova u vlastelinskih šumah. Akoprem je, kako vidismo, u staro doba svaki posjednik šume bio ujedno jedini pravni uživaoc šumskih plodina, to se je ipak kasnije usljed uvedenja regalnog iliti kraljevskog prava lova nad svimi šamami u obće i pojam posjedovnog vlastničtva i uživanja šuma stao tumačiti sve više i više na uštrb maloposjednika, seljaka i kmetova, a u prilog vlastelina, dok si napokon i u nas, poput inih zapadno-europejskih zemalja, teritorijalni vlastodržci neprisvojiše sve vrhovno pravo nad svimi šumami podčinjenih im krajeva bez razlike, zahtievajuć neko novo vrhovno obće posjedovno pravo absolutnog vrhovnog nadzora i suvlastnictva nad svimi šumami unutar medja obsega si javne moći. I tako vidimo, da je državno plemstvo po volji gospodarilo zemljom i kmetovi. Kmet se konačno smatraše robom vlastelina, a bogatstvo gospodarevo brojilo se po broju podčinjenih mu kmetova. Sjetimo li se nadalje, da je u srednjem vieku uz ratovanje lov bio jedinom zabavom dostojnom slobodnog i plemenitog muža, ter da su šume, davajuće želud za tovenje krmadi i pašu za stoku, bile jur i ciene i vriednost, tad si lasno možemo |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 15 <-- 15 --> PDF |
- 131 protumačiti pohlepu vlastele, da si prisvoje vrhovna posjednička prava nad sumarni. Odatle i dolazi, da su već tečajem XVI. vieka malo ne sve obćinske šume u Hrvatskoj prešle u ruke ili bar posredno vlastnictvo vlastelina, te to bje baš i razlog onim silnim razmiricam i opetovanim sveudiljnim tužbam kmetova i seljactva na gospodu sbog otimačine šuma i bezpravnog kraćenja paše i žirenja kmetovom. K nam se je preneo taj pojam regalnog vrhovnog suvlastnictva gospode nad sumarni njemacko-austrijanskim uplivom i dolazkom raznih inostranih plemićkih obitelji u naše krajeve, koje bi dvor po tadanjem obićaju s imanji i imetkom izumrlih nam domaćih velikaških porodica za kojekakove cesto usluge nadarivao. Već spomenusmo, da je gospođu osobito plemenita zabava lova poticala, da se i za seljačkim šumskim posjedom otimahu, nastojeć uz to i 0 tom, da starodavno-narodno hrvatsko pravo lova kmetovom oduzmu. Zato i vidimo, gdje se već i člankom. XVIII. rečenog vladislavskog dekreta i u Hrvatskoj i-egalno pravo lova zakonom potvrdjuje, naredjujuć, da je odsele u Hrvatskoj slobodno samo plemiću, koji je hrvatski inđigenat stekao, lov loviti. Seljactvu pako a i gradjanstvu zabranjen bje lov na plemenitu divjač. Jedino u Dalmaciji, koja je u to doba većim dielom već pod mlietačkom vlašću stojala, obstojalo je još i nadalje pravo nošenja oružja i lovljenja. Lov pako na đivjač i zvierad sa svojimi stostrukimi tegobami i pogibelji smatrao se je tada najdostojnijom zabavom, mač, nož i sulica — uz muževnu snagu i odvažnost odlučivahu tada čosto još lovnu sreću, jer lov s puškami za onda još ne bje poznat. XI. Sliedeć i nadalje hrvatsku narodnu poviest vidimo, đa je baš oko polovice XVI. vieka slaba napučenost Dalmacije usljed viečniia turskih i inih ratova prinukala mlietačku gospodu, da ´ shube naseljenike žitelje iz Bosne, davajuć im zakloništa i zemljišta okol dalmatinskih gradova. Uskoci ovi dobivali bi uz svoje potrebno zemljište za težanje još i potrebne pašnike za ^štoku si, koja je većim dielom od koza sastojala. Nasuprot pako ´bili su ti naseljenici dužni davati republici daću „erbatico´^ zvanu, ter priznati vrhovno gospodstvo Mlietčana. |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 132 -. AI i osim to^a još si je jedno pravo pridržala republika (i to po svib šamah Dalmacije i Primorja bez razlike), a to je pravo sječe i izbora liesa i gradje za brodove i lagune. Poviest nam pako kaže, da su Istra, Primorje i Dalmacija imale još oko god. 1430. do 200.000 hektara liepib brastovih, jelovih i bukovih visokih suma! Spomenuto se pravo republike zvaše reservom.´- Pravo ovo .posta vremenom neugodnim terefcom na- Toda^ a dalje i bitnim uzrokom danaŠBJe pustoši dalmatinskih pećina. Na temelju bo ove reserve nije pučanstvo samo moralo lies sjeći"!"izradjivati, no i isti bezplatno do morskih luka dovažati. Žiteljstvo željno riešiti. se ove nepravedne i nesnosne robote^ vidje u carnih za onda još dalmatinskih šumah glavni povod svoje nesreće, pa da se je rieši, stade neuko, baš divjacki šume krčiti i haračiti, uništujući svaki i sliednji hrastić, koji bi mogao jednom ponosnim stablom narasti, samo da nestane liesa, koga bi morali republici izraditi i k moru privesti. I tako vidimo, da je jedno stoljeće mlietaćkog gospodstva bilo kadro opustošiti do skrajnosti divne i čarne nekoć dalmatinske šume. Mlietcanora trebaše, kako znamo, sila drva, a ponajpače tvrda drva — hrastovine. Tä prije dvanaestog vieka bijaše sva Venecija od drva sagradjena, da i isti grad duždin bio je onda jo^ iz drva. Tek strašni požar, koji je početkom XLII. vieka malo ne pol Venecije poharao, sklonu Mlietcane, da grade kuće od kamena. Nu baš sada se tek trebovala silna građja za pilotanje laguna, na kojih se ponosito dizahu crkve i palače Venecije! Ta jedina crkva „Santa Maria della Salute^^ kažu, da stoji na 1,200.000 komada hrastovih pilota! A koliko je tek trebalo hrastovdne za gradnju trgovačkog i vojnog brodovlja silne ove republike! Osobito za ovo potonje, jer se u to doba još flota poglavito sastojala od galija, koje su u ratu brzO; dapače često vec i u prvoj bitci propale. ^§Ä!lM.P^k9 Mlietcani nisii našli dovoljno drva u bližnjih okružujućih ih brdinah, gdje su za onda bili sami borici, jelici i bukvici, to su bili baš i prisiljeni dobavljati hrastovirni iz onih zemalja, gdje su u ono doba bili najkrasniji hrastici, t j iz Istre i Dalmacije. Ovo će biti ujedno i bitni jedan razlog, da^su^uprav ove zemlje najprije zavojštili i osvojiti ih nastojali. Čini se medjutim, da su se kasnije i sami Mlietcani prepali |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 17 <-- 17 --> PDF |
™ 133 — svojib nedjela, ter zato i proglasiše razne šumarsko-zaštitne naredbe, al žalibog bilo je već prekasno. Koje li su to pako ustanove, o tom ćemo kasnije još govoriti, — za. sada biti oe dovoljno, da zapamtimo zamet pustoši i strašne goljeti našeg primorskog Krasa i uzroke njegovog postanka. Tuj bismo još mogli spomenuti i to, da je slično pravo reserve postojalo takodjer i u Istiiji jur od g. 1452., koje godine bude ujedno i po prvi puta izdan neki obći šumski red, kasnije u gođinah 1475., 177L, 1777., 1758. promienjen i popunjen. Eeservatno pravo države na drvo šuma Istre, Kranjske i Koruške imalo je prije svega svrhu osjegurati tršćanskoj mornarnici potrebni brodovni lies, te se protezaše naravno i tuj na sve´šume bez razlike posjeda. Ovo res´ervatno pravo po tik stran ah bje tek g. 1819. dokinuto, odkada se brodovni lies za drzaynu mornarieii izključivo iz naših krajiških šuma vadio. ^´ ´´´´ ;. XIL ^ Poradi vječnih vanjskih i unutarnjih borba ponestalo bi u XVII. vieku više puta najbogatijim velikašem novca tako, da su, kao sto već iztaknusmo, za male svote ciela imanja zalagali. Napokon se je morao proti tomu opasnomu zalaganju dobara godine 1675. i posebni državni zakon stvoriti. Tužni gospodarski odnošaji u nas još su bivali i^gorji, jer se ni trgovina nije mogla tjerati. Zaprieke trgovini hrvatskoj bile su velike carine na granicah austrijskih zemalja na vino i žito, a najveću nevolju zadade komora gradačka pod konac toga vieka, zatvorivši jadransko more t. j . hrvatske primorske luke. U Dalmaciji pako, koja je sada već bila sva mlietaćka, kao u gradovih tako i na otocih, usrieđotocila se sva mudrost, sila i egoizam republike. Svi proizvodi osim vina, koje su slobodno po volji izvozili, morali su se voziti u Veneciju, drugamo ih nisu smieli, prodavati, a samo u Mlietcih smieli su kupovati Dalmatinci, što bi im trebalo, iz di^ugih gradova nisu smieli dovoziti robe za svoje potrebe. Tri glavna starohrvatska obrta, koja su u ovoj zemlji evala,´ odkad ju u obće jasno poznajemo u poviesti, radnju suknja, gradjenje brodova i ribarstvo stegnuše Miietčani koliko samo mogoše. 11 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1882 str. 18 <-- 18 --> PDF |
— 134 - Osobito je pako republika pazila na gradnju brodova pozornim okom i to zato, da se ne sagrade brodovi inostranim državam ili možebit ćak i neprijateljem njezinim. Ne samo na broj brodova već i na veličinu pazilo se, dok napokon koncem XVII. vieka ne izadje i zakon, kojim se zabranilo Dalmatincem graditi brodove iznad 500 vagana, dakle da se ne grade ladje već maljušni trabakuli, koji se ne smiedoše usuditi, da zaplove velikim morem u strani sviet, već da se povlače uz obale otoka i gradova. Tako je Venecija zatvarala Dalmaciji sav veliki sviet, u koji su odsada sinovi dalmatinski samo na mlietaćkih brodovib zabroditi mogli, da pronose mlietačku slavu i donose bogatstvo Veneciji. Jedini otvoreni put trgovini ostavi republika prema Turskoj, za koji nije medjutim nijedne nove ceste izgradila, već se je roba na konjib i karavanab iznosila i dovodila, pa i tu trgovinu je tako uredila, da bitnu i neposrednu korist crpiše Turci i Mlietcani. Hrvati, podanici Turske, donašabu na sajmove svoje domaće proizvode i dovadjabu blago u velikom broju, a izvažabu sol, vino, ulje i inozemne proizvode^ donesene od Mlietcana. Zemljište gradova bilo je tako uzko i maleno, da nije bilo kadro prebraniti građjanstvo, zato si kupovabu branu od turskih podanika. Najglavnije tržište bilo je to doba u Sp ljetu, koje je samo republici nosilo do 100.000 for. na godinu, premda je grad tečajem turskih ratova izgubio svoje znamenite uljike, jer ih Turei izsjekoše, kako su to činili i drugud po Dalmaciji, Najznamenitija skela za blago bila je pako u Zadru, odakle se svake godine oko 16.000 volova u Mlietke ođpremalo. Seljačtvo u Dalmaciji živilo je većim dielom u vrlo čudnih odnošajih. Bilo je dosta sela, koja su plaćala danke Turkom i Mlietčanom. Turski podanici uzimali bi zemlje gradjana u neku vrst zakupa i davali bi od njih treći ili četvrti dio ploda. Većinom bi dakle gradske zemlje obdielavali samo turski podanici, buduć domaćih seljaka nije bilo, jer je oko gradova bolja polovica sela tečajem turskih ratova izćeznula, a narod izginuo. Sjetimo li se još uz to, da je to doba i malo ne sva Slavonija bila pod Turčinom, to vidimo, da su za onda po svoj Hrvatskoj većinom odnošaji nepovoljni obrtu i trgovini, i producente i konsumente trle su još uviek posljedice nevolja iz XVI. vieka. |