DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1882 str. 1 <-- 1 --> PDF |
ŠUMARSKI LIST Br. 3., ü Zagrebu dne 1, ožujka 1882/ ´ (Jod. VI Prilozi za povjest šuma i šumskoga gospodarstva kod Hrvata^ objelodanjuje Fran X. KesterČanek; Kao učitelja na kr. šumarskom učilištu u Kfiževcili dopađe me čast medju ostalim držati takodjer predavanja iz statistike^ povjesti i literature šumarstva. Imajuć prije svega na umu osobiti zadatak ovog jedinog hrvatskog zavoda te struke nije mi bilo samo do toga, da slušateljem svojim predajem lik povjestni razvoj šumarstva kao obće usvojene šumarsko-gospodarske znanosti, vec ujedno smislih, ne bi li im takodjer i koju o važnosti i razvoju šumskoga gospodarstva na temelju obće povjesti hrvatske pripomenuti mogao. Ne našav u tom smieru ma baš ništa prildadna u literaturi našoj, stadoli sam učiti kulturni razvoj naroda našega, ne bi li možda tako naišao na koje zrno, važno za daljnji razvoj nauke 0 hrvatskom´šumarskom gospodarstvu, Proucavajuc u tu svrhu raznolika naša povjestna vrela, našao sam mnogu, koja bi se uporabiti dala u svrhu sastavka povjesti naših zelenih dubrava i kitnjastih lugova, te ja sad vec tri godine predajem na spomenutom učilištu uz obći povjestni razvoj šumarske znanosti takodjer i posebnu povjest šumarstva u Hrvatskoj. Znajući pako, da će iznzam mojih bivših slušatelja slabo biti u Hrvatskoj šumara, kojim bi bio predmet. taj poznat, odlučili se odazvati mnogobrojnomu nagovaranjumolbi prijatelja, ter objelodanjivati tuj u obliku priloga „za povjest šuma i šumskoga gospodarstva kod Hrvata^^ pojedine odsjeke svojih predavanja ,,o povjestnom razvoju šumarstva, ,u Hrvatskoj.," . ;,.., ´ |
| ŠUMARSKI LIST 2/1882 str. 2 <-- 2 --> PDF |
— 58 — Znam i sam, kako nepodpnno mi je još to djelo, koje ima biti tek nacrt kasnijoj radnji, al ga ipak objelodanjujem, jer se nadam, da ću tako možda vještijega kojega druga sklonuti, da nam do zgode izrazitije, podpunije i bolje bajnu prošlost hrvatskih šuma protumači. Podpunoma pako usvajam rieči poznatog i velezaslužnog pisca na polju historije obceg šumarstva kod Njemaca, Augustina Bernharda, koji u predgovoru svoje povjesti veli: „Es würde ein schwerer Irrthum sein, wenn Jemand es unternehmen wollte, eine Greschiehte der Wirtschaft oder eines "Wirtschaftszweiges zu schreiben, ohne auf jeder Entwickelungsstufe den Menschen als von allen den geistigen und materiellen Impulsen beeinfiusst und erzogen darzustellen, welche in ihrer Gresammtheit seine Entwickelung bestimmen. Ohne die Herrschaft eines sittlichen Princips ist kein Eigenthum, ohne Eigenthum keine Wirtschaft nach moderner Auffassung möglich. Ebenso ist eine Geschichte der Waldwirtschaft überhaupt nicht möglich ohne eine Geschichte des Waldeigenthtims, und letztere kann wieder wenigstens in ihren grossen Zügen nicht bearbeitet werden ohne Heranziehung der politischen Geschichte. Ueberal entwickeln sich die Rechtseinrichtungen, angelehnt an das Verhältniss der Gesammtheit zu dem Einzelnen, des sittlichen Wollens Aller zu dem Wollen und Thun der Individuen. Auch gegen die übrigen Wirtschafts und Gewerbegebiete darf sich der Eorsthistoriker nicht indiferent verhalten. Das wirtschaftliche Bild einer Zeit setzt sich zusammen aus den Bildern aller Wirtschaftsgebiete, und ist nur in dieser Gesammtheit verständlich und wahr." S ovih razloga dakle morao sam i ja u svojih razmatranjih spominjati mnogu o prošlosti naroda našega sa gledišta obće povjesti, nu tiem nisam mislio, da moram Hrvate šumare poučavati u obćoj hrvatskoj povjesti. II. Prelazeć sada na sama razmatranja kulturnoga stanja Hrvatske u davnoj prošlosti, držim za shodno spomenuti koju i 0 položaju, veličini, tlu, klimaticnih odnosajih i flori hrvatskih suma, buduG da se ovamo spadajući faktori i onako nisu tekom tisuć-godišnjeg boravka naroda hrvatskoga u našoj do |
| ŠUMARSKI LIST 2/1882 str. 3 <-- 3 --> PDF |
- 59 — movini u bitnosti promienili, a s druge strane morali su ipak po naravi samoj bitno uplivati na sam kulturni razvoj domovine naše. Motreći prije svega geografigki položaj Hrvatske vidimo, da ista jednim dielom zasieca u srednju Europu, drugim pako. i to većim^ spada poluotoku balkanskomu. Zemlja medju Dravom, Dunavom, Savom i Kupom najjužnija je žest srednje Europe, žemlja pako duž jadranskoga mora najzapadniji je dio balkanskoga poluotoka. Hrvatska dakle luci al i spaja svojim položajem dva različita svieta, ona luči zapadnu Europu od jugo iztočne, a s druge strane stoji kao posrednik medja kulturom zapadnom i iztočnom. Stari Rimljani dielili su nam domovinu u dvie različite pokrajine: Premiju J^Da^^ U kasnije doba vidimo, kako i sami Hrvati sjeverni diel kraljevine zovu Slavonijom, južni pako Hrvatskom. Površina svih pokrajina hrvatskih broji 110215´61 []]-kilometara ili 2001´69 cetvor. milja, sadašnja joj pako napucenost broji 3"446*000 žitelja. Hrvatske se zemlje prostiru medju 42** 10´ i 46** 24´ sjeverne širine ter 32^ 6´ i 38*^ 45´ iztocne duljine. Udaljenost najsjevernije točke od naj južnije jest 530 kilometara, a najzapadnije od najiztocnije do 480 kilometara. Pogledamo li na zemljovid Hrvatske, to ćemo se u brzo osvjedočiti, da je većim dielom gorovita. Od ukupne površine zapremaju visoćine 72%. G-ora imade po svoj Hrvatskoj, a nizine diele jedne od drugih, obrubljujuć pojedine gorske kose. Najvišje predjele nalazimo u najjužnijih stranah, dočim se zemlja prema sjeveru vidljivo snizuje, dok napokon na najsjevernijem kraju iztoka ne prelazi u prostranu ugarsku ravnicu. Sto se pako tiče klimatičnih odnošaja Hrvatske, to vidimo, da je popriecna godišnja toplina veoma različita*, jer dočim je u Dubrovniku, koji na moru leži, popriecna toplina 17^0., to imade Varaždin samo još IPC , a Zvečevo jedva 7*2^C, popriecne godišnje topline. Po tom vidimo, da u Hrvatskoj godišnja toplina prema stožerom po geografskoj širini pada za 6"Celsija ili za svaki stupanj zemljopisne širine po 1-7*´C. topline manje. Kao što toplina pada, cim dalje idemo od polutnika prema stožerom, isto tako pada i od površja morskoga u visinu. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1882 str. 4 <-- 4 --> PDF |
:´ ^. m -^ Nadalje vidimo/da n. pr, naše primorje ima vrlo blago ljeto i blagu zimu, naprotiv Sriem veoma vruće ljeto, alistrogu zimu. Podnebje sjeverne Hrvatske više je suho, nu jaka noćna rosa tih krajeva prilično nadoknadjuje kišu. Proljeće je obično vrlo ugodno, ter počimlje cesto u ožujku te traje dulje, docim u Slavoniji ne samo da nešto kasnije dolazi, no i hitrije nestaje. Ljeto je u Slavoniji cesto i prevruće, jesen maglovita, a prvi zimni mjeseci vrlo su nesnosni sbog mokroga i hladnoga vremena. Čudnovato je, da je hrvatsko primorje tim oštrijeg podnebja, čim se više k jugu proteže, eemu će po svoj prilici ne mali uzrok biti strahovita goliet krasa i silovita bora. Isto tako znamo, da sjevero-iztoćni dio Bosne ima u obće prilično oštro podnebje, slično onomu na>šega gorskoga kotara i visocine. Po dolinah u Posavini je zima blaža, rieke se ondje malo kada smrzavaju, a i to samo na kratko vrieme. Najljepša godišnja doba u nas je jesen. Vjetrova ima malo, a i ti su slabi, najviše duva vjetar s morske strane. U jugo-zapadnih krajevih pako vidimo, da je u obće zima kratka i veoma blaga, sniega ima malo i brzo okopni, al zato duvaju tuj zimi jaki vjetrovi, osobito bora. Ljeti je vrućina u mnogih predjelih ovih krajeva baš nesnosna, tim više, što je tuda — kako znamo — tlo vapneno i kršno, koje se jako ugrije, ter što tuda manje kiše pada, nego li u sjevernih predjelih. Iztocne strane naše doinovine, imenito Slavonija, najvećma obiluju prekrasnimi šumami, al su svoga podnebja i mnoge tode radi opet nezdrave po čovjeka i životinje. Sto se tiče šumske flore u Hrvatskoj, ona u južnih krajevih baš se bitno razlikuje od one u sjevernih stranah; jer dočim sjeverni dielovi svojom florom nalikuju inim južnim krajevom srednje Europe sa subalpinskim karakterom, to južna i primorska Hrvatska opet spada više u područje mediteranske flore. U oboe pako možemo reći, da krasti i bukva čine najvažnije i najglavnije vrsti šumskoga drveća u nas. Toliko 0 položaju i stanju hrvatskih zemalja, sada pako prelazimo na razmatranje stanja Hrvatske za najstarije doba t. j . prije dolazka djedova naših na jug. Kakova li nam današnja domovina u to doba bijaše, kazuje nam i sara Konstantin Porphyrogenit, taj otac naše historije, opisujuć nam ju na sliedeći način: |
| ŠUMARSKI LIST 2/1882 str. 5 <-- 5 --> PDF |
—´61 „Dalmacija se pruža od rneđja Draža t. j . od Bara do istarskih gora, i od jadranskoga mora do rieke Duaaja; pod rimskom vladom bje smatrana najizvrstnij´om medju svimi zapadnimi zemljami, viđeć pako Obri, da je to prekrasna zemlja, tamo se nasele i opustošena ležaše pokrajina ova, cesa radi porukom cara Heraklija Hrvati pograbiv oružje Obre iz onih miesta protjeraše te se u njihovoj zemlji sami nastaniše (god. 619)." Koli draga bijaše ta pokrajina starim Rimljanomj vidimo medju ostalim i odtale, što je car rimski Dioklecijan najvolio svoje dane probaviti u dalmatinskom Solunu, a njega bi sliedili bogati Rimljani i patriciji, bježeć okolicu rimskih močvara, da se odmore i oporave u Dalmaciji od ljetne žege i rada. Sve što bijaše bogatoga u Rimu, imaše svoje ljetne zaselke po tada krasnih i carnih dalmatinskih šumah. Znamo i to, da su Rimljani baš radi ogromnosti, krasote i bujnosti dalmatinskih šuma tuda i naseibine podržavali. A da su i ostali krajevi stare Ilirije već od davnine šumoviti bili, jasno nam dokazuje rimska povjest spominjuć, kako je car Gralerij dao izsjeći šume u Panoniji, da priredi zemlju za teg, car Probo pako dao je, kako znatno, izsušiti sriemske močvare i krSti šume, da zasadi zemlju vinovom lozom, Nije dakle ni oudo, da i Konstantin tu zemlju „prekrasnom^^ zove, a tim nam se takođjer i razjasnjuje čin, zašto su Hrvati ostavili sielo „Bielo-hrvata," „veliku Hrvatsku" ter se odlučili zaci na jug te osvajati si mačem u ruci novu domovinu ! Došav Hrvati u Dalmaciju naidjoše tuj, kako je poznato, na Obre, zaratiše se š njimi i nadvladav ih zaposjedoše čitavu zemlju. Povjest nam nadalje kaže, da su imali jednog vladara i da su jednu državu sačinjavali, a Konstantin mnije, da se pod nazivljem „Hrvati^´ razumiju jezikom starih Slovjena „ljudi mnogu zemlju posjedujući.´^ On opisnje Hrvate na sliedeći način: Ovi pako pokršteni Hrvati izvan granica vlastite zemlje nerado druge uznemirivaju ratom, a to zato , što su primili neki sveti ugovor, da neće nikada tudju zemlju oružjem napadati, nego da će mir držati sa svakim, koji bi htjeo to isto prema njim. — |
| ŠUMARSKI LIST 2/1882 str. 6 <-- 6 --> PDF |
-^ 62 — Poput inik slovjenskih plemena bayili se i Hrvati većim dielom stočarstvom, osobito pako plemena gorskih krajeva, a da su bili vec i u davnoj davnini i ratari, to nam medjn osta lim dokazuje naše veliko obilje rieči, protežućib se na ratar stvo, što opet nedvojbeno svjedoci, da su´ bili stari Hrvati na priličnom stepenu kulture, jer znamo, da nijedan narod ne pre lazi od stočarstva jednim skokom ka ratarstvu, već to biva vrlo polagano. U početku im služaše mjesto pluga drvena soha t j . za kucito drvo, kojim se zemlja tovila ili rahlila. Savršenije od drvene sohe je ralo, iz kojega se stoprv kasnije razvilo ono sastavljeno oruđje^ kojim i danas jošte z;emlju oremo t. j . plug. Isto tako znamo, da su Hrvati jur od pra starih vremena poznavali snop, kosu, srp, gumno, grablje, vile, lopate, motike i t. d. Nu oni ne bijahu samo ratari, koji su lih žito sijali, već upravo gospodari; oni su bili nedvojbeno i vrtari, jer nam već Herodot pripovieda, da su se medju Slovjeni nastanili „Geloni", narod sijući žito i imajući vrtove. Nedvoj beno je pako, da se je moralo tamo, gdje se je žito sijalo, doskora sijati i soćivo, jer bi ga i isti pastirski narodi, raza brav mu jednom vrstnoću, sijali i širili, a znamo napokon i to, da se u Hryata tikve već od starine upotrebljivale kao posu dje. Nu ratar, a još više voćar, prijanja sve to više uz svoju zemlju, njeguje ju i obradjuje što bolje može, iz čega sliedi, da su djedovi naši ne samo zemlju težali, već i mnoge obrte po znavali. Ne može tuj dakako biti govora ob obrtnostih, kako ih mi danas shvaćamo, nego ponajviše samo ob obrtih kućnih, kako to nalazimo još i danas u našeg seljaka, koji najraznije plodine preradjuje u rukotvorine. Dvie su pako biljke bile već od davnine predmetom hrvatske kućne obrtnosti, naime lan i konoplja. Motrimo li pako domaći i kućni život djedova naših za najstarije dobe, to vidimo, da mu je prije svega glavno obilježje´zadružni život, rodbina ostaje vazda zajedno, rodjäk radi za rodjaka. Porodica ili obitelj temelj su i istomu državnomu sustavu hrvatske kraljevine. Zadružni život bio je u nas od pamtivieka u običaja, pojam obćeg ili zadružnog imutka bijaše do skrajnosti razvijen. Sried dvora zadruge širila se krošnjata lipa, |
| ŠUMARSKI LIST 2/1882 str. 7 <-- 7 --> PDF |
— 63 — drvo starib Slavena, pod njom se birao starješina, pod njom se vodili razgovori i narodne igre. A kakav im bijaše domaći život, takav im bijaše i javni, priprost i prvotan, a jakost narodna pokazivaše se samo u ratu; inače vladaše sloboda osobe i plemena, te baš ta im svojstva i sticahu prijateljstvo E-ima i Bizanca, ter nas u IX. vieku podignu na državu, o kojoj mogaše pravom reći hrvatski vladar Krešimir Yeliki: „Bog je našu državu razsirio po kopnui po moru". Prostranost i sila ove „Velike Hrvatske" dopuštaše, da su se poradi riedke napucenosti izprvice mogla pojedina plemena i obitelji po volji naseljivati, obrađjivajuć svaki onoliko zemlje, koliko je trebovao. Zadružni život poznavaše samo zadružni ili obći koli pokretni toli i nepokretni imetak. Zadruga ili obćina bijaše vlastnik svega, a zastupaše ju starješina ili gospodar zadruge, bez šije se privole u obće ništa započeti nije moglo. Muž bi si doveo ženu u kuću, a zadruge su se imale skrbiti za udove i sirotcad. Starješina pako nije bio samo glavar i gazda zadrugi, on bijaše i sudac. Više zadruga zajedno sačinjavalo je obćinu i sela, koja si birahu vodju ili kneza. Pojedinci, koji nisu živjeli u zadrugah, postađoše samoposjednici, iz kojih posta tekom vremena stališ vlastele i gospode. Junaci u ratu postajali bi vodjami i plemići, a pripadaše im na ime nagrade stanoviti dio pliena, a i dio osvojenih zemalja. U obce se je kod Hrvata brzo udomio rimski pojam posjeda i vlastničtva. Plemići i vlastela, buduć ugledniji i imućniji od ostalih, zadobiše po, malo sve veći upliv u državi. Grlavne i najstarije njihove povlasti bijahu: pravo izbora vrhovnoga vojvode u ratu, izbor bana, a i kralja. Kraljeyi, da im se oduže za učinjene usluge, davahu i obeeivahu im kojekakvih povlasti i darivanja, n. p, pravo kovanja noyca, pravo pobiranja mitnice i t. d. Svećenstvo se takodjer već od davnine smatraše plemstvom tim više, što su za poganske dobe jedini knezovi i starješine doprinašali begovom žrtve. Eazlika medju seljačkim i gradjanskim žiteljstvom nastaje tek kasnije za tudjih kraljeva, koje bi, da si osjeguraju naklonost gradova, ovim razne povlastice i premoći podieljivali. Seljak obdjelavao je svoju zemlja, ali osim svoje i tudju uz nagradu, a vlastelini imajuć liepih i prostranih zemljišta |
| ŠUMARSKI LIST 2/1882 str. 8 <-- 8 --> PDF |
- 64: — trebahu težaka, nu zato ipak prvobitno nisu imali nikakva prava nad njimi. Tko je pako više zemlje posjedovao i više gradova i dvorova imao, bio je i bogatiji i tako vidimo, da je uslied razmirica glede prava posjeda u nas već za rana nastao običaj omedjivanja posjeda i sastavljanja razvodnika. Kao što kod svih starih naroda, tako bijaše i kod starih Hrvata svaki mužkarac u.jedno i vojnik u ratu, nu kašnje bio je samo plemić vojnik, čim se i nasljedstvo u plemstvu razvi. (Državni dohodci dielili su se u redovite i vanredne; međju gr?e brojimo~´´poglaYitö´""osvojena zemljišta^i danak^_^prip^^^ ^svećenstvu,...kralju i ostalim velikašem u zemlji. Buduć .da Je~ za Anda bilo muogo državne .ili osvojene zemlje, to´ se je ista" 1 u zakup, davala naseljenikom, nu ovi su zato morali neku -daću .plaćati. Sp_omennte_državne, ili što bijaše za onda svejedno „kraljevske zemlje", bijahu zato tako nazivane, jer je kralju pripadalo pravo davatiih pojedinim zaslužnim mnževom naime nadarbine, a bijahu to većim dielom silne .prašume, ä onaj, komu dopadoše, morao ih je tek krčiti, da uzmogne zemlju za teg prirediti. ~ Mecljutim bi .si kralj ipak pridržao na takova zemljišta neka prava, i to bud praA´o konakovanja za se i svoje ljude, bud prayo lova, desetine i t. d., iz kojih se pravica kasnije razvilo t. z. regalno pravo, ´ IIL Već smo prije spomenuli, da su zemlje današnje Hrvatske nekad bile dielovi ,rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije, a obitavao je tuda narod poznat pod imenom „Hira". Osvojiv Rimljani ove zemlje, n^temeljiše važne naselbine i gradove, tako da su Hrvati došav amo, i uzprkos gospodstva Obra naišli još na mnoge pitome krajeve i uredjenu zemlju. Povjest nam priča, kako su isti silni rimski carevi pokrajine ove pazili i priljubili bili. Već za rana vidimo, gdje se tuđe dižu rimski gradovi: Castavia, Tersatum, Tergestum, Siscia, Celea, Sirmium, Mursa, Marsonia, Castra, Salona, Catera i t. i , uz mnoge ine bogate i znamenite naselbine i rimske vojne postaje. Sva ta mjesta pako bijahu spojena umjetnimi rimskimi trgovaćkimi cestam.i. Pravom dakle zaključujemo, da je Hrvatska već za rimskoga gospodstva bila zemlja ne samo obće pristupna, no i vele B.apredna u kiilturi, pošto su velike prašume stare Birije |
| ŠUMARSKI LIST 2/1882 str. 9 <-- 9 --> PDF |
- 66 za rana prekidane bile težnatimi zemljami i prekrasnimi vino gradi, a Konstantin Veliki nije zahman tu ;;eniljii prozvao naj krasnijoni zapadnom rimskom pokrajinom I Na^idivsi Hrvati i Sibi n prT´>i ]iolovi(´i sedmoga sloljcća zapadnu cebt balkan skoga polaotoka i zavladavži tako nekad;)njimi limsko-byzant skimi pokrajinami, nadjo^e doduše mnogo liepog uništeno, ter mnogi dio zemlje poharan, nu kao narod ratarski a i inače napredan brzo opet podigoše zemlje ove do stare slave i bo gatstva. _ ,. ^Najviše je ipak nplivala na silni razvoj velike hrvatske ´ države rečena´rimska i bizantinska kultura, i to kao na poli tičke tako i na crkvene odnošaje. J^ultura starih Hrvata uz naprednu klasičnu rimsku kulturu nedvojbeno pospješavaše ´"E´grärno-gospodarski razvoj domovine naše. Po>^nata je činjenicaj kako je pobjedofiosni orao ßimljana prenašao visoku njihovu kulturu u sve im podčinjene a i susjedne zemlje. liimljanom bijaše triezan i^ozbiljan rad podlogom svijuh podhvata, zato i mogahu za dugo vladati čitavim rek bi za .onda poznatim svietom. Da je pako poljodeljstvo kod starih Rimljana bilo obće obljubljeno i napredno, dostatno nas uči rimska povjest, ter nam nije potrebno toga ovdje još iztioati ~ ta sjetimo se samo, kako je Virgilij, opjevao sve grane gospodarstva. Upliv rimske kulture na Hrvate opažamo dakle već u prvoj dobi njihova boravka na jugu. Ponajprije vidimo, gdje su Hrvati poprimili vjeru i usvojili institucije rimskih pravnih odnošaja, a doskoro se je stao osobito po zapadnom dielu Hr vatske i latinski jezik i literatura udomiti. Hrvatsko svećenstvo u obće, a napose biskupi, bijahu nosioci ove latinske kulture na iztok. Naobrazivajuć se većinom po raznih italskih školah, prenašahu plodove rimske literature u naše dvorove i samostane, i tako vidimo, kako je osobito po našem primorju Italija mati svakomu duševnomu i kulturnomu napredku. Domaći hrvatski vladari, stojeć pod neposrednim uplivom rimsko-papinske vlasti, davahu velike povlasti i nadarbine rimskoj crkvi i njezinim reprezentantom kao za onda jedinoj di^žavnoj vjeri i crkvi u Hrvatskoj. Svećenstvo uživaše (kao što to jur spomenusmo) velike posjede i imanja, a uz to ne trebaše ni daća plaćati, pa je stoga broj raznih samost´^na i manastira od dana do dana |
| ŠUMARSKI LIST 2/1882 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 66 — rasao. U latinskom klasičnom điiliti naobraženi monasi -aredji vali bi svoja gospodarstva i imanja po nacelih poznatih starih rimskih gospodara i pisaca, kojih djela im knjižnice izpunjahu. Srodnost podnebja i zemlje naše (osobito Dalmacije) pako sa sjevernom Italijom mogaše samo pospješavati ndomljivanje i usvojavanje (latinsko) rimskih gospodarskih načela i sistema. Povjest nas nadalje nči, da se je i hrvatski javni državni život poput onog slavne i slobodne rimske države temeljio na imnćtvu slobodnih vlastelinstva i gospodara. Orac "ujedno bijaše i vojnik, a stališ ratarski najugledniji u državi. Buduć je italska poljodjelska a i obće kulturna književ^ nost bila jedino vrelo, iz koga su djedovi naši mogli crpiti svoje gospodarsko znanje i umieće, mislim, da je shodno i ovdje koju o tadanjem stanju rimsko-latinske gospodarske književnosti mimogredce spomenuti. Motreć tu literaturu nalazimo više znamenitih muževa, koji su svoja poučna iztraživanja posvećivali i obce gospodarskim interesom. Marcus Portius, Cato Major (koga drže otcem rimske poljodjelske knjige), Varro Marcus Terentius, Virgil Maro Publius, L. J. Columella, C. Plinius Secundus i E. E. Aemilius Paladins bili su. kako znamo, najznamenitiji rimski poljodjelski pisci. , Akoprem se za onda za šumarstvo kao takovo još ni znalo nije, niti se posebnom gospodarskom granom smatralo, to ipak vec i u spisih ovih pisaca nalazimo mnogu ob uzgoju vrtarskog drveća, o sadnji, sjeći, sjetvi i t. d., koja načela i naputci nedvojbeno su zamet kasnijim gospodarskim učinom šumarskim, kao i raznim šumsko-gospodarsko-redarskim ustanoyam i naputkom. ..Poznato Je nadalje, da su u ovo drevno doba šume bile još svoje prostranosti i množine radi baš zator i zaprieke svake kulture, a tek krčenjem istih širila se je kultura; o šumah dakle kao takovih, kao o gospodarskom objektu govoriti nije naravno bilo ni na umu rečenim piscem, ali zato posvetiše tim veću pomnju pouci o uzgoju svetih gajeva i šumovitih perivoja ili arbustuma Ijetnika rimskih patricija. Da im je pako u tom pogledu gradivo dostatno bilo, svjedoci međju ostalim i poznato spomenuto djelo Marka Te-, rencija Yarra, koji je još sto godina pr. Is. razlikovati umio |
| ŠUMARSKI LIST 2/1882 str. 11 <-- 11 --> PDF |
^67 — sjetvu i sadnju drveća od pomladjivanja grebeuicarai i oplemenjivanja sada. Stari Cato Major učaše takodjer u svom djelu 5,De re rustica", kako valja uređjivati i iizgajati arbustuiD-, naueavajuć uz to, kako se uzgajaju masline, biiesti, jeU, ciprese, smokve i vinova loza, uredjuju ra,.2;sadnici i obdjelavaju. Isto tako učio je i Columella uredjivanje razsadnika, okapanje istog jeseni prije sjetve, preporucujuć ujedno presađjivanje biljka, klaštrenje i obrezayanje drveća i t. d. Spomena je vriedno još djelo „Calendarium´´ od Taura Aemiliana Palladija, koje bijaše sbog svojih osobito vrstnih obćih gospodarskib pravila za dugo uzorom. Znamenito je, što preporučuje, neka se oranice svake pete godine drvnim pepelom gnoje, da sačuvaju produktivnost, a svakako je i to spomena vriedno, da su naši seljaci običavali sve do nedavna svoje livade i oranice pepelom pognojivati, paleći u tu svrbu na takovih mjestih granje i panjevje starih dubova i šikarja. Koli bistra oka su Rimljani u tom pogledu bili, svjedoči nam i sliedeći Virgilov stih: „Tytire, tu patulae recubans sub tegmine fagi". — Ta koji bi današnji pjesnik pogodio, da upravo bukve porad horizontalnoga svojega lišća naj veću sjenu bacaju te najviše hlada daju!? Spomenica o upravi i stanju imovnih obćina.´^ Napisao Ferdo Zikmundovsky, c. kr. nadz. šumarstva za Dalmaciju. Još godine 1877, objelodanio sam u „Sumarskoni listu" članak, kojim sam nastojao bio u sedam glavnih zasadah za onda u krieposti stojeći zakon od 15. lipnja 1873. ob imovnih obćinah pretresati, a sada ću primjereno tadanjemu obećanju još koju iztaknuti i obzirom na stečeno izkustvo prigodom moga službovanja kod gradiške imovne obćine, ne bi li tako doprinjeo koju k riešenju toga po svu bivšu Krajinu baš eminentno važ *) Ovaj je memorandum g. Zikmundovsky joŠ prije đvie godine pri gođno predao velemožnoj gg. Durstu i Dautoviću, pridržav si eventualno kasnije isti još i drugaÖ upotriebiti, mi pako taj izvadak iz njega tim prije priobćujemo, što je baš sada pitanje ob imovnih obcinah u nas na dnevnom ređu^ ter što se iz njega razabire, da je baš novim zakonom od 11. lipnja 1881 u mnogom pogledu i u tom memorandumu iztaknutim željam udovoljeno, |