DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1881 str. 10 <-- 10 --> PDF |
— 66 izdanja ove naredbe položili državni šumarski izpit polag naredbe kr., zemaljske vlade od 16. siečnja 1850. Oni pitomci pako, koji su kao bivši slušatelji kr. šumarskog učilišta u Krizevcih taj zavod prije preustrojstva od g. 1877. ostavili bili, mogu iznimice, ako još državni izpit položili nisn, taj izpit i bez ustanova §. 2, lit. a. polagati, nu to vriedi samo do konca godine; 1882. ; §. 16. Da li u inozemstvu ili drugoj kojoj zemlji ove monarhije položeni državni izpit i naukovanje odgovara ustanovam §§. 1. i 2. i da li absolviranje nauka na kojoj inoj možebitnoj srednjoj školi i bez polaganja konačnog izpita na kr. šum. učilištu u Križevciit (u smislu naredbe kr. zemalj. vlade odjela za unutarnje poslove od 21. svibnja 1879. br. 40008) kandidata za polaganje ovog državnog izpita usposobljuje ili ne, imati ce od slučaja do slučaja odlučiti kr. zemaljska vlada. U Križevcih dne 28. prosinca 1880. Dragutin Hlara m. p. Fran X. Kesterčanek m. p. Vladimir Kiseljak na. p. Sitnice ob uzgoju i koristi višnjevine i rašeljkovine. Za moga ovogodišnjega tercijalnoga putovanja po južnonjemaćldli zemijah pohodio sam medju ostalim takodjer i u starodrievnom bavarskom Norimbergu neku oveću tvornicu rezbarske, tokarske i ine galanterijske ili takodjer tako zvane „niirnberžke robe." Nabavljajućemu tom sgodom raznih predmeta pokaza mi gazda takodjer i više vele ukusno i liepo izradjenih stvari iz višnjevine. — Bilo je tuj palica, kamiša, puceta ormarića, držala, škatulja i mnogo drugih predmeta, jedan ljepši od drugoga, u svih si pako ćutio prekrasan i jak miomiris rašeljkovine — čemu se i ne malo čudih. — Ilpitay znatiželjan gazdu, odkuda li si dobavlja potrebni materijal višnjevine u tolikoj mjeri i takove vrstnoće, re6e mi, da je ta visnjevina sva iz Ugarske,— tamo negdje nedaleko Štajerske i Hrvatske medje — (valjda od Neudorfla?), gdje da ju plaća po snopu (svežanj od 100 komada šiba) sa 10 for. Taj me evo |
| ŠUMARSKI LIST 2/1881 str. 11 <-- 11 --> PDF |
^ ^ 07 ~ sluSaj takodjer i prinuka, da u interesu stvari i u tom listu koju prosborim ob uzgajanju višnje i važnosti ter probitačnosti uzgoja takovih višnjika. Kod nas u Hrvatskoj nalazimo više vrsti višnje^), jedna je obiöna višnja (Cerasus caproniana), slična trešnji, sa sasvim gladkim, svjetlim i kožnim lišćem i mnogimi izdanci ili mlazovi, što izbijaju iz njezinoga korjenja, od kojih su naši Bošnjaci, boraveći u tih krajevih pravili cibuka; druga je dalmatinska višnja (pnmus marasca), treća je vrst pako t. zv, višnja rašeljka, (prunus mahaleb — Steinweichsel), a to je baš ona vrst, o kojoj ćemo ovdje prije svega razpravljati. Grm je to 10—18 stopa visok, okruglo-jajastim lišćem, koje je obsrcasto, oštr- Ijato, tupo, pilovito, gladko plešivo; bieli cvjetni grozdovi su omaleni; cvati prije nego lista; voće okruglo-jajasto, crnkasto, veće od graška. Raste po prigorju, imade osobit-o mirisno crvenkasto drvo (rašeljkovina) crvenkaste kore, a što je za nas najvažnije, prava mu je domovina u Europi naša krševita Dalmacija. Drvo je osobito u novije vrieme predmet živahne i izdašne trgovine, trebaju ga bo, kao što je poznato, tokari, rezbari, stolari, ali i sapunari. Domaći naši žganicari (ijiquerfabrikanten) peku od voća maraskom oplemenjene rašeljke poznatu sladku žganicu, zvanu „maraschino"; osim toga je u Dalmaciji i po susjednih krajevih Bosne i Hercegovine ta rašeljkovina važan predmet obćeg narodnog domaćeg rukotvorstVa, tamošnji žitelji bo ne samo da prave iz njega prekrasne čibuke cesto velike upravo vriednosti, nego i ine domaće rukotvorine, kako nam to medju ostalim jasno takodjer i g. 1876. na Skradinskoj gospodarskoj izložbi izloženi predmeti pokazaše. Isto tako je uzgajanje te rašeljkovine već odavna udomljeno po dolnjoj Austriji, imenito po bečkoj okolici, gdje je ne samo vele zanimiva no i važna proizvodna grana. Ne goje se pako tu višnjici već kroz malo ne stogodište sbog koristnog ploda, već jedino sbog izdanaka i mlazova, u kojih razvija kora sbog sadržine t. zv. cumarina (naziv one lučbene sastojine, koja rašeljkovini i višnjevini miris daje), osobito kad se za dobe cvatnje odrezani izdanci malo ugriju, preugodan miomiris^), n. pr. sličan 1) Vidi : Dr. Bogoslav Šuhk „BHjarstvo" str. 105. i 106. ´) Vidi: Dr. E. Ph. Dobner „Lehrbuch der Bot. f. Forstmänner" 3. Aufl. str. 276. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1881 str. 12 <-- 12 --> PDF |
- 68 — onom prvenca (asperula odorata) i ždraljike (melilotus). Bec, to starodavno tržište sa orijentalnom robom 2a svu zapadnu Europu, obskrbljuje ovu već više vjekova medju ostalim takodjer i t. z. turskimi lulami, osobito pako turskimi kamiši iz rašeljkovine (Weicbselrolir). Nu kako i jesu prvobitno bečki trgovci tu robu i zbilja iz turskih pokrajina dobavljali, to su se isti ipak u brzo takodjer i u zemlji samoj stali za takovimi proizvodi ogledavati, dobavljajuć si osobito početkom ovoga vieka tu robu preko Trsta iz naše Dalmacije, a i iz samog okolišja, Beča, gdje rašeljka osobito po vapnenastih ograncih u blizini gradića Badena i u đivjem stanju dobro uspieva. Nu đocim se te đudaljke to doba osobito cjeno plaćahu, to sa se divlje rašeljkovine mlazovi u brzo izrezali, a pokusi uzgajanja rašeljkovine po raznih bećkih parkovih pokazivahu, koli liepo može ista i po dolnjoj Austriji uspievati. U do doba došao je i beSki tokar Josip Trenner na pomisao, da i sam provede uzgoj du-đaljka rašeljkovine u svojih vrtovih, na što ga još osobito i to sklonu, što su tako umjetno uzgojeni izdanci pravniji a i inače mnogo ljepši i vriedniji od onih u naravnom stanju sakupljenih bili, Ou i neki Biondek bijahu pod konac prošloga vieka prvi njegovaoci i uzgojitelji rašeljkovine u posebnih razsadnicih u mjestu Badenu kraj Beča. Začetnik tih gojilišta Trenner sam imao je već početkom ovoga vieka do 22 jutra takovih rašeljkovih du dika, koji mu davahu godimice do 400.000 komada duđaljka. Njega pako do mala nasliedili su i drugi vrtlari i gojitelji, i to tim više, što je uzgajanje takovih dudika u to doba mnogo koristi nosilo, jer umjetno uzgojem duđaci, (Weichselrohre) znatno nadkriljivahu ljepotom kore divljake. Tako nastadoše vremenom oni veliki vrtovi rašeljkovine kraj Badena, u Kottingbrunu, Siebenhirtenu i t. d., koji i dan danas još zapremaju više od 120 jutara površja. Velika dobit, koju ti razsadnici tim vlastnikom donašahu, do mala sklonuše i druge posjednike na uređjenje takovih plantaža, i ne prođje nit desetak godina, pa se ta vrst gojitbe i po ugarskih krajevih udomi, i to dakako najprije u Sauerbrunnu kraj Neudörfela na austrijsko-ugarskoj granici, al kašnje i drugdje. Cim se je pako ta gojitba u okolišju bečkom i po Austriji sve više usavršivala i mnažala, tim naravno morao je i uvoz |
| ŠUMARSKI LIST 2/1881 str. 13 <-- 13 --> PDF |
— 69 — naše ki^vatske rašeljkovine iz Dalmacije, Bosne i inib naših pokrajina sve većma padati, i to tim više, što su dotične vlade, obrtnici i ini poduzetnici u Beču i okolišju sve više svoj zanat i obrt unapredjiyalij a tako umjetno uzgajane dudaljke sve ljepše, miomirisnije, a tim dakako i znatno uporabljivije i cjenije od samih naših divj´aka postale. Dugo doba bila je ciena takovih rašeljkovih dudaljka baš nenaravna^); ta još oko godine 1850. se plaćalo za svežanj od 100 komada poprieko 30—40 for. Uzgajanje to se je dakle toli izplacivalo, da su se svi, koji su se tim poslom bavili, do mala obogatili. Nu tim prouzročeno znatno umnažanje takovih razsadnika do skora i opet potisnu ciene, tako da se je u Beču već godine 1860. svežanj po 100 dudaljka samo još popriečno sa 20 do 30 for., a godine 1877. ćak i samo sa 15 do 20 for. plaćao. Još znatnije pale su ciene god, 1879. naime na 8 do 12 for. po svežnju, al kraj svega toga je ipak još 1 te godine cisti prihod takovih dudaka do poldrug stotine forinti iznašao, nedvojbeno uspjeh, koji se riedko inom kojom težatbom postići može, kamo li pako onaj od god. 1850.; koji davaše nevjerojatni cisti godišnji prihod od poldruge hiljade for. po rali. Poznati austrijski šumar i bivši savjetnik šumarstva kod namjestnictva u Dalmaciji pl. Gruttenberg, spominje^), da rašeljka po Dalmaciji čini čitave male sastojine, obzirom na stojbinu istih pako veli, da ljube kameno tlo, gdje do 320 m. iznad morske površine, kao grm al i kao maljušno stablo od 3 do 6 m. visine uspieva. Drvo da je prilißno čvrsto, žilavo, smedjo-crveno i vlaknasto, ter jakog, kod svežeg drva neugodnog, kod suhog pako miomirisnog vonja. Specifična težina == 0.84, Osim ploda i drva rabi se takodjer lišće i košćice, osobito u sapunarstvu miomirisa radi. Mnogo obširnije govori o rašeljki poznati i u nas Hrvata cienjeni šumarski učenjak Josip Wessely, koji, spominjajuć uzgajanje rašeljkovine po Dolnjoj Austi-iji, opisuje uzgoj iste na sliedeći način ^)´. Ra^eIjka goji se u sitnih šumah trogodišnje obhodnje. Duduki (die Rohrstäbe) traže, za 0 Vidi: Josef Wessely „forstliches Jaiii-bueb 11. Jahrgang 1881"- erster Theil strana 264. - ^) Vidi: Gentralblatt für gesammtes Forstwesen 1876, „Beit^´ägö zur Kenntniss der ia Südösterreich heimiseiien Holzarten" von Guttenberg str, 420. ^) Vidi: forstliches Jahrbuch 1881. strana 265. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1881 str. 14 <-- 14 --> PDF |
— 70 — moći uspievati, obzirom na podnebje i stojbiuu iste uvjete kao sto vinova loza, osobito pako zaklonjen položaj (jer inače ne imadu ciste i neozledjene kore), duboko, plodno i vapnenasto tlo, s kog se uzroka isto mora prije no 6e se takav razsadnik ureditij 2—3´ duboko okopati, a uz to i svake treće godine (dakle na koncu svake gospodarske obbodnje) i pognojiti. Da je vapno potrebna sastavina tla^ na kojem želimo rašeljku i višnju uzgajati, svjedoci nam takodjer jur spomenuto uspievanje njibovili divljaka po krečevitih zemljak, na i izkustvo nam je dokazalo, da daduki uzgojeni na tlu, sadržavajućem malo ili neznatno vapna, ne imaju nikad onu tamnu i liepu rumenu boju, kako u protivnom" slučaju; A hoćemo li maksimalni uzgoj postićij to imamo takove plantaže još i okopati, a i zaljevati (osobito za dobe suše), kako to vidimo u. pr. i u poznatih dudukgojaca badenskih, koji svoje razsadnike do cetir puta godimice okopavaju i umjetno natapaju. Nu i bez okopanja i natapanja moći je polučiti cilj, nu nikako tako, kao onda, kad taj trud požaljeli nismo. Biljke se u domaćih biljevištih uzgajaju, ter za 1—3 god. u razsadnik presadjuju. Presadjivanje biva u redovih, u razmacih od 4 stope; razmak pojedinih biljka u redovih iznaša tek samo 2 stope. Drugi rabe opet cetvorinsku (Quadratverband) sadnju sa 2^2 do 4 stope. Po izmaku jedne godine, iza kako su biljke presadjene, sliedi prvi obrez, koji se onda može kroz 15 do 24 godine ponavljati. Panj tjera u uzkoj svezi 3—9 izdanaka, od kojih se ipak samo na 3—6, obično 3—5 najjačih ostavlja, a ostali se odstrane. Čim je razmak stabalaca veći, tim je broj godišnjih izdanaka i životnost stabalaca, dotično panjića veća. Za uzgoj uzcuvani izdanci, koji za dobrog ljeta l´o m. a i više, inaöe pako samo 4´ visoko ponarastu, osnaže se pod jesen do preko polovice nožem od lišća i pupovlja, a oni, koji su višji od 2 m. se i obrežu. U proljeće se onda od preostalih izdanaka takodjer još odstrani pupolje osim 4—5 oči (puplje) j zatim se kolje učvrsti u zemlju (poput vinograda) yazda tako, da medju dva i dva stabalca zabijemo po jedan kolac. Kad puplje iztjera, tad se mlazovi svezu likom o kolje, vazda tako, da je uviek polovina izdanaka svakog susjednog panja o jedan stupac pričvršćena. Ujesen se izdanci na ^jz palca podrežu. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1881 str. 15 <-- 15 --> PDF |
._ 71 ^ Najljepši izboji dobivaju se obično već u drugoj godini, ostali tek u trećoj, a osobito vrieđni i liepi (Elite-Exemplare) ostavljaju se i do Öetrtve godine na stablu. Sjeća se izvadja pod kasnu jesen pilom tik panja. U nekih plantažah rabe mjesto kolja brazde. Da li su izboji posve ravni ili ne, ne čini mnogo, pošto se mogu krivi lasno kasnje parom izravnati. Glavno je, da imadu liepu, rumenu, gladku i cistu koru. Najviše im s toga može škoditi krupna tuca, osobito prve godine. Pojedini gojci montiraju duduke sami, t. j . oni ih izprave (u vrućini) i provrtaju sami, nu većina ih prodaje surove tokarom. Po Wesselyu iznaša danas čist prihod takovih plantaža rašeljkovine godimice po rali u okolici Beča od 120—190 for. popriečno, bez dvojbe dakle prihod vele izdašan i znamenit, koji je za nas Hrvate još i tim znamenitiji, sto bi se te vrsti gojitbe već i po naravi podnebnih i inih odnošaja naših primorskih, a osobito pako naših dalmatinskih strana, u tih krajevih ne samo uspješno urediti dale, već bi se takodjer mogle učiniti shodnim pripomaganjem mjerodavnih krugova naših liepim vrelom bogatstva za tamošnje pošteno i radino, no nada sve osiromašeno pučanstvo, i to tim više, buduć bi se s tom vrsti uzgoja lasno mogla i onako u nas toli liepo postojeća kućna obrt rezbarstva usavršiti i po obću produkcija važnom učiniti, kako to n. pr. u Austriji jur počeše s drvom uljike i inimi kojekakvim! po rukotvorstvo i rezbarstvo važnimi tvarmi činiti, podižuć po raznih krajevili države javne obrtne škole, kao n. pr. u Aussen, Halstattu, Grmundenu i t. d., koje već liep uspjeh i na ovogodišnjoj izložbi u Beču ižkazaše. Ne bi dakle s gorjega bilo, da se već sada jednom i u nas stane razmišljati o podignuću blagostanja tih naših zlosretnih kraških krajeva, što bi se bez dvojbe nioglo takodjer postići usavrši vanjem i umnažanjem takovih rašeljkovih plantaža i sustavnom obrti robe te vrsti, koja se, kako to jur i gore više dovoljno iztaknusmo, u nas i onako već od naravi osobito po Dalma ciji i Bosni na liepom stepenu razvitka nalazi. Zaključujuć pako time ove sitnice ob uzgoju i koristi višnje^nne i rašelj kovine, žalim, da ne imam točnijih brojnih podataka i dokaza 0 stanju i važnosti iste, osobito po našu Dalmaciju, a želim, da |
| ŠUMARSKI LIST 2/1881 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— 72 — bi se do mala u interesu stvari koji od tamošnjih naših strukovnjaka kojom razpravieom o tom amo odazvao. Fran Xav, Kesterčanek. Važnost Rieke po hrvatsku trgovinu šumskim! proizvodi.^) Rieka je hez dvojbe uz Spljet najvažnija hrvatska luka, a kako ju ugarska vlada posljednja dva decenija baš vidno i u svakom pogledu unapredjuje, to je naravno, te si naši Riečani već i sada utvaraju, da su trgovinom i važnošću ravni prvoj liTci naše monarkije, Trstu. Pa docim je sve do g. 1870. odkako bje južna željeznica dogradjena, važnost Rieke s trgovačkoga gledišta danomice padala, tako vidimo nasuprot, da se ona, u najnovije doba baš prekrasno diže, i kako su Austrijanci Trstj tako su Magjari opet Rieku ostavili i nadalje, uzprkos g. 1879. provedenog ukinuća slobodnih luka, slobodnom lukom. Važnost Rieke po hrvatsku trgovinu sa šumskimi proizvodi svake vrsti predobro je označena u kulturnoj povjesti naroda našega. Sva skoro rek bi izvozna ti^govina s hrvatskom hrastovinom bijaše sve do g. 1859. usredotočena na Rieci. Sava, Kupa ter karlovacko-riečka t. z. luizinska cesta, bijahu za dugo glavnini stecištem domaćega prometa naroda hrvatskoga- Rießki veletržci i patricije uz sisačke i karlovačke staro-hrvatske trgovačke tvrdke podržavahu za dugo stieg hrvatske trgovine na čast i diku domaćeg obrtnictva kao i trgovine. Upravo za same dobe obćeg kulturnog preporoda naroda hrvatskoga u prvoj polovici ovoga vieka bijahu i opet riečki trgovci, a na čelnim poznati patricij Adamić i francez Boune, koji nam za dugo osjeguraše francezku uvoznu trgovinu sa dužicami, a i brodovnom gradjom. Trgovina pako ta bila je to doba baš prevažna, što možemo najbolje odtuda razabrati, da su za onda medju Riekom i Francezkom sklopljeni dostalni ugovori za svakogodišnju dostavu dužica u iznosa od 8—10 milijuna duga. =) Vidir Wüsselv „Oestürreicliische Monatsschrift für Forstwehro´* Deoember- Heft 1880 Str. 576-580. |