DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2/1880 str. 40     <-- 40 -->        PDF

pogrienku, pa ju nastoji popraviti, posljedkom su toga tužbe
na nezahvalnost ljudi, zavist i jal, nezadovoljstvo sa službom i
samim sobom. Odatle potiču oni veleumi, kojib sviet ne zna
c-ieniti, koji uznemiruju svojimi tužbami cio sviet, koji kao pakostni
činovnici tlače svoje podložnike i čine im službu pravim
paklom! Žalibože moramo priznati, naša šumarska Biladež nije
takova, da bi se mogli nadati, da 6e ovakovi veleumi nestati,


Nayi pitomci sa viših šumarskih učilišta osvjedočeni su
da su sposobni i za najviše službe. Kao što je liepo imati takovo
osvjedočenje — jer zločest je vojnik, koji se ne nada biti
jednom generalom — ipak ono štetonosno upliva na razvitak
mladića. Jer na sreću ili nesreću ne ima izpražnjenoga mjesta
za šum, ravnatelja, koje bi se moglo podieliti takovomu učenomu
šumarskomu pitomcu, pa onda mu ne preostaje drugo,
nego s početka početi ili pomoću svako vrstne protekcije gledati
dočepati sp "službe samo^^talnoga ^nm upravitelja. Yrlo dobro
označio j( ^nn)"ii I) Ld^tM ^šumai>loo,i prtomc<) nesrećom, jei iiedko kad postati će iz takvoga
mladoga Tovjeka -^\jr-ia]i sumogojac. Diugčije je glede
onih pitomaca, kojim je bilo suđjeno od malena početi. Proza
stroge, xiizke službe i svagdanjega života uči ga zauzdati maštu,
pokazuje mu vriednost njegovoga vlastitoga „ja", te ga vodi


od stepena do stepena do one časti, kojoj može po svojih sposobnostih
najbolje zadovoljavati. — „Položeni drž. šumarski izpit.
usposobljiije ga za samostalno vodjenje gospodarstva, pa mu
SH daje svjedočba zrelosti glede šumoznanstva." Mi bi se mogli
doduše tom izrekom slagati, ali se moramo ipak odlučno protiviti
mnienju, da je položenjem državnoga izpita postignuta
sviba, a budućnost izpitanoga šumara da samo odvisi o sreći.
To je možda tako kod sađanje organizacije šumarskoga osoblja,
ali triezuomu iSovjeku ne može biti po volji.


Gledajmo jednom naše izpitane šumare. Većina njih, osvjedočena,
da je „svoju svrhu postigla´^ ne radi ništa, knjige bacila
je na stranu, na slavohlepnost je zaboravila, svi su postali
prosti i dobroćudni gradjani, koji u miru sade svoj kupus, i
samo nuzgredno obavljaju svoju službu kao šumari, što već
davna i nisu. Ako postignu veću čast prema dobi, daje im Bog
i veću pamet, pa ako se i mora priznati, da te ljude prati neka
srr^ća, ipak se ne možemo takovim vegetiranjem posve zadovoljiti.