DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1880 str. 40 <-- 40 --> PDF |
pogrienku, pa ju nastoji popraviti, posljedkom su toga tužbe na nezahvalnost ljudi, zavist i jal, nezadovoljstvo sa službom i samim sobom. Odatle potiču oni veleumi, kojib sviet ne zna c-ieniti, koji uznemiruju svojimi tužbami cio sviet, koji kao pakostni činovnici tlače svoje podložnike i čine im službu pravim paklom! Žalibože moramo priznati, naša šumarska Biladež nije takova, da bi se mogli nadati, da 6e ovakovi veleumi nestati, Nayi pitomci sa viših šumarskih učilišta osvjedočeni su da su sposobni i za najviše službe. Kao što je liepo imati takovo osvjedočenje — jer zločest je vojnik, koji se ne nada biti jednom generalom — ipak ono štetonosno upliva na razvitak mladića. Jer na sreću ili nesreću ne ima izpražnjenoga mjesta za šum, ravnatelja, koje bi se moglo podieliti takovomu učenomu šumarskomu pitomcu, pa onda mu ne preostaje drugo, nego s početka početi ili pomoću svako vrstne protekcije gledati dočepati sp "službe samo^^talnoga ^nm upravitelja. Yrlo dobro označio j( ^nn)"ii I) Ld^tM ^ mladoga Tovjeka -^\jr-ia]i sumogojac. Diugčije je glede onih pitomaca, kojim je bilo suđjeno od malena početi. Proza stroge, xiizke službe i svagdanjega života uči ga zauzdati maštu, pokazuje mu vriednost njegovoga vlastitoga „ja", te ga vodi od stepena do stepena do one časti, kojoj može po svojih sposobnostih najbolje zadovoljavati. — „Položeni drž. šumarski izpit. usposobljiije ga za samostalno vodjenje gospodarstva, pa mu SH daje svjedočba zrelosti glede šumoznanstva." Mi bi se mogli doduše tom izrekom slagati, ali se moramo ipak odlučno protiviti mnienju, da je položenjem državnoga izpita postignuta sviba, a budućnost izpitanoga šumara da samo odvisi o sreći. To je možda tako kod sađanje organizacije šumarskoga osoblja, ali triezuomu iSovjeku ne može biti po volji. Gledajmo jednom naše izpitane šumare. Većina njih, osvjedočena, da je „svoju svrhu postigla´^ ne radi ništa, knjige bacila je na stranu, na slavohlepnost je zaboravila, svi su postali prosti i dobroćudni gradjani, koji u miru sade svoj kupus, i samo nuzgredno obavljaju svoju službu kao šumari, što već davna i nisu. Ako postignu veću čast prema dobi, daje im Bog i veću pamet, pa ako se i mora priznati, da te ljude prati neka srr^ća, ipak se ne možemo takovim vegetiranjem posve zadovoljiti. |