DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 2/1877 str. 7 <-- 7 --> PDF |
" ´ -™´ 63 — vala saiiu) tlo, da je vlada prmukaua bila zalitievati zatiranje koza, koliko štetiiija morala je izaći ne oinedjeiia paša u novije doba, pošto je broj , pučanstva na sva,koj četvornoj milji poskočio do 1824 duše i postoje za stoku trebalo dvostruko tolika paša, kolika je došle bila. Treba li se tuj čuditi, što na tako 2va-nom primorskom krasu danaske nema gotovo nikakve šume, koja bi vriedila spomena, dočim je g. 1756. ondje još takovih šumfi bilo, da su se na zahtjev „tršćanske komercijalne intendance" izkazali milijuni stabala; te dočim su .još na početku našega stoljeća u nove zemljištnike mogli napisati tisuće raii šume´? Nemoramo li to namaJi shvatiti znajući, da su krajišnici sami uza sve ni malo ne jenjalo pregnuće, kako bi se većma okoristili pašoni, i])ak u najnovije doba smanjili svoju stoku, jer je ogolećivanje pašnika toli mali otelo, da, premda su pašnici veći postali, ipak ne đostaju, da nekadašnju množinu stoke samo od gladi sačuvaju, a kamo li da ju zasite? Doista nam se nije čuditi, što uza takove sdvojne napremiee ondje, gdje se je nekada zelenila šuma, danas poput utvore strši postupice postala pusta golet. Pa pošto se ništa ljudski nije uradilo, da se uvede umno i^atarstvo i stočarstvo, i pošto se nije obrtna radinost zametnula, da bude narodu novi izvor privrede; pošto se je dapače izdašnijim gradjenjem drumova; tieh glavnili fizičiuh nosilaca kulture, do juce oklievalo, to nije nikakvo čudo, što je i danas u hrvatskoj primorskoj krajini sve onako i isti onaj najniži stepen kulture, koji je bio prije dvjesta godina uz tu jedinu razliku, da se je pučanstvo došle potrostručilo, daje ondje puno veća sirotinja zavladala i da je sve ono primorje s^m pusti goli kamen, koji se poput strašila daleko preko mora bieli i biedeć spominje grehove naših predaka." Da, da! Ni temeljnih uvieta kidturel´nema u te daleko zaostale svjetine, nema vjere u to, da što raedi ta Imltm´a, nema dosljednje radinosti, nema samosvojne inicijative, nema pozira na prošlost i budućnost, njoj je to još ciljem, da ništa ne treba, ona žive samo bližnjemu trenutku, a radi samo, jer joj to glad ili stariji zapovieda. Uzporediš li kako je danas i kako je bilo po istinskom poviedanju Auernhammerovu (g. 1807,), to se je jedva toliko okrenulo na bolje, da ne moraš smmajati, jesu li ti ljudi vrstni napredovati. A da su sbilja vrstni napredovati, opazio sam sam na nekih biljezih i činjenicah, bar nitko ne može zamekati, da hrvatski krajišnik dobro shvaća i zdravo umuje. Ali mi se i to čini nedvojbeno, |