DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2/1877 str. 32     <-- 32 -->        PDF

— 88 —


Prekukavno je tiij stočarstvo; a imali bi baš oko njega najvećma
nastojati, jer im je to glavni i^vor privrede. Jadno im nastojanje,
kad se samo gleda, da stoke bude vise na bi´oju, kad je
mnogo zapate, a hrdjavo ju timare, ne niareć pobrinut se ni za
bližnju budućnost, te tako svakoga proljeća nastane oskudica krme,
blago skapa od gladi, ili ga kuga uzme daviti. Na tom vrletnom
kraju i ne bi se mogla krupna stoka održati; ali da v6 prodan
mesaru samo 150—200, krava 150—175, koza 20—25, ovca 15 do
20 funti pretegne, pak da se v6 za 20—30, krava za 15—25, koza
za 3—4, a ovca za 2—3´/^ ^t- pi^odaje, napokon da se od najbolje
krave u najbolje doba dobivaju jed"\^a d^ie oke mlieka, to je ipak
preko \Tha žalostno i kukavno. Da, dli! Stočarstvo je toliko prvobitno,
da bi se i pasmina te stoke davno već bila zatrla kad ne bi
najgingavije, što se oteli ili ojanji, od težke nevolje i nehaja u velike
i redovito poskapavalo, te samo ono za sjeme ostajalo, koje je,
rek bi, od željeza.


Po kakvo im je ratarstvo?! Od ječma i koruna (ki´umpira) dobivaju
zlib godina jedva toliko, koliko su posijali i posadili, srednjih
godina 4—5 puti toliko od ječma, a 6—10 puti tohko od koruna!


A voćarstvo? Voćarstvo rek bi, nije se ni zametnuto, premda
je tolilco koristilo i premda voće svuda, dapače po nizu i smokve i
tja isto groždje preliepo prispieva,


A kućno gospodarstvo! Ta si svjetina do duše sve sama sgotavija,
što treba živeža, odiela i obuće, dapače i radila; na žrvnju
samlievaju svoj teg, na stanu satkivaju si ruho i odielo, svojom
rukom izdjelavaju svakojaJco pokućstvo i pokuhinjst^´o, isti plug i
kola, te do kolača ne treba im nikakov drugi obrtnik; u kratko
vješti su djelu svake vrsti i ruke; ali baš s te nmogovrstnosti kunjaju
u kuka\´štini nenapredka.


U malo besicda, u kojugodj ruku uzmeš motriti gospodarstvo
kraškoga seljaka, svagdje se poniila praviečna prostota i nehaj, da
mu nema ravna.


A može li to sve, pravo sudeć, i drugčije biti uz bezkrajuu
surovost svega onoga, na čem primorski krašanin žive. uz tužnu
onu činjenicu, da krašanin pi-avoga Icućišla i ognjišta ni ne ima, već
da sa svojim blagom najmanje dvaput a često i triput bora´^ište
mienJH, dakle da ne može jiijednomu dielu svoga ])0sjeda svega puta
prigledaii a kamo li ga ljudski uniilovati, te uz to, da je prije veći